Nakon vojnog neuspjeha na Srđu, kreće osvetnički napad na povijesnu jezgru i civilne mete.
Snažnim napadima, poduzetim u studenom 1991. godine, agresor je uspio ovladati platoom Srđa i okupirati Mokošicu te još snažnije stegnuti obruč oko Dubrovnika. Radi provođenja odredbi sporazuma o primirju, zasnovanog na deblokadi vojarni JNA i njenom povlačenju iz okupiranih dijelova Hrvatske, potpisanog u Ženevi 23. studenoga 1991., Vlada Republike Hrvatske imenovala je ministre Davorina Rudolfa, Ivana Cifrića i Petra Kristu za svoje predstavnike na području južne Dalmacije i uputila ih u Dubrovnik.
Neposredno po dolasku, 5. prosinca 1991. u Cavtatu, otpočeli su pregovore oko trajnog prekida vatre s predstavnikom JNA admiralom Miodragom Jokićem. Budući da je Jokić postizanje bilo kakvog sporazuma uvjetovao prethodnom predajom naoružanja i povlačenjem hrvatskih vojnih snaga iz Dubrovnika, na ovom sastanku nisu postignuti značajniji rezultati. Istoga dana, nakon što je nastavak pregovora zakazan za sutradan, Jokić je održao sastanak s podređenim zapovjednicima 9. VPS u Kuparima. Na njemu je prihvaćen plan napada na tvrđavu Imperijal na Srđu, čijim su zauzimanjem namjeravali prisiliti dubrovačke branitelje i predstavnike hrvatske Vlade na predaju Grada.
Napad koji je vodio zapovjednik 3/472. mtbr. kapetan Vladimir Kovačević – Rambo otpočeo je u 05.50 sati 6. prosinca 1991. djelovanjem neprijateljskog topništva po tvrđavi Imperijal na Srđu. Iz smjera Bosanke i Strinčjere uslijedio je pješački napad oko 100 vojnika, kojima su potporu pružala dva tenka, a cjelokupnu topničku vatru agresor je usmjerio na Grad i njegovu zaštićenu spomeničku cjelinu. Zahvaljujući premoći u ljudstvu i naoružanju napadači su uspjeli ovladati platoom ispred tvrđave, istočnim bastionom i krovnom terasom, a branitelji su se morali povući u njene unutarnje prostore. Uz dubrovačke branitelje, tvrđavu su tog dana branili i pripadnici 9. bojne HOS, pod zapovjedništvom Ivana Perkušića Barbe.
Zapovjednik ZOOD Nojko Marinović, nastojeći pomoći braniteljima, izdao je zapovijed za otvaranje vatre iz svog raspoloživog topništva po samoj tvrđavi. U isto vrijeme južnom padinom Srđa krenule su dvije skupine pripadnika postrojbi SJP i ZNG, kako bi ojačale obrambene snage u Imperijalu. Zajedničkim djelovanjem odbacili su neprijatelja i iznova uspostavili potpunu obranu Srđa. Toga dana dubrovački branitelji uspješno su odbili i istodobne napade na svoje položaje u Sustjepanu i hotelu Belvedere te agresoru nanijeli odlučujući vojni i politički poraz.
U ovom bezumnom zločinačkom napadu poginulo je devetnaest i ranjeno više od 70 civila i branitelja. Posebno teška razaranja doživjela je zaštićena povijesna jezgra Grada koja je pogođena s preko 600 topničkih projektila. Nakon rušilačkih napada na Grad i brojnih pokušaja njegovog osvajanja, svjetska zajednica više nije mogla zatvarati oči pred brojnim ratnim zločinima koji su tijekom agresije počinjeni nad hrvatskim narodom. Uspješnom herojskom obranom 1991. Dubrovnik je Hrvatskoj donio prednost u međunarodnim odnosima i dao nemjerljiv doprinos njezinu međunarodnom priznanju koje je uslijedilo 15. siječnja 1992. Nastojeći sačuvati sjećanje na herojstvo i žrtvu svojih branitelja i građana, kojima su ispisali najsvjetlije stranice njegove bogate povijesti, Grad Dubrovnik je šesti prosinac proglasio Danom dubrovačkih branitelja.
Granatama po Gradu
Blagdan svetoga Nikole, 6. prosinca 1991. ostat će upamćen kao dan kad je obranjen Grad. Tog “crnog” petka u 5 sati i 50 minuta iz tri smjera krenula je agresorska vojska s pješačkim napadom, koji su pomagali tenkovi, minobacači, topovi s mora topovnjače JNA. Cilj je bio oslabiti posljednju crtu obrane od Belvederea do Sustjepana. Samo toga dana na povijesnu jezgru, spomenik kulture pod zaštitom UNESCO-a, palo je više od 600 granata. Požari su se širili gradom. Grupa branitelja u tvrđavi Imperijal na Srđu uspjela je odbiti napade i spriječiti proboj obrane, stoga danas obilježavamo Dan dubrovačkih branitelja.
U napadu je 19 ljudi poginulo, a 60 je lakše ili teško ranjeno. Izgorjelo je devet zgrada, a oštećeni su brojni objekti u povijesnoj jezgri, ali i u cijelome gradu. Oko 16 sati napad je prestao. Neprijatelj je priznao poraz i povukao se. Hrabrošću i žrtvom branitelja i građana Dubrovnik je obranjen.
Početak kraja
Prisjetimo se što je general Nojko Marinović, zapovjednik obrane Grada ispričao o petku 6.12.1991., Gradu koji je prije 6 sati ujutro snažno granatiran, Gradu koji su njegovi hrabri branitelji uspjeli obraniti od dugo planirane akcije nemilosrdnog napada srbocrnogorske vojske koja ga je tog dana htjela pokoriti.
Napad 6. prosinca neprijatelj je definirao 4. prosinca na IZM-a u Kuparima…Rukovodio je sastankom admiral Jokić, a nazočni su bili: admiral Zec, pukovnik Gavrilo Kovačević, kapetan bojnog broda Žarković, kapetan Kovačević zvani Rambo i neki časnici iz topničke potpore…interesantno je da je 5.12 bio dan kada je u Cavtatu dogovoren razgovor s izaslanstvom Republike Hrvatske koje čine Davorin Rudolf, Cifrić i Pero Kriste…dogovoreno je bilo razdvajanje snaga i prekid paljbe od Dubrovnika do Ploča. Interesantno je da Jokić nije potpisao taj dogovor pravdajući se da nema ovlaštenja, već je zakazao nastavak dogovora za 6…. da bi, vjerojatno je to već tad imao u glavi, misleći da će time otupiti budnost, pozornost branitelja…da bi 6. nešto prije 6 sati ujutro izvršio napad na Srđ…
Napad je počeo na način da je tijekom noći 5. na 6. iz Podgorice došla jedna skupina izvidnika koji su uspjeli da, ne samo da priđu tvrđavi, nego da se popenju na sam plato tvrđave. Iz smjera Strinčjere išla je jedna satnija pojačana tenkom koju je vodio, zapovijedao, poručnik Lemal. Iz smjera Bosanke išla je satnija s 2 tenka koju je vodio i kojom je zapovijedao kapetan Stojanović. Sa Žarkovice potporu daje kapetan Jovica Nešić, a iz Uskoplja minobacačku potporu daje kapetan Jeremić. Logističar koji je snabdijevao potrebitim tvarno-tehničkim sredstvima bio je kapetan Kusović…
Mi smo imali olakotnu okolnost što smo imali žičanu vezu, ne radio nego žičanu vezu s braniteljima na Srđu tako da sam im ja mogao izravno zapovijedati što da rade, a zapovijed se svodila da čuvaju ulaze i da kroz otvore motre gdje padaju naše mine jer je to bilo izvan mogućnosti našeg motrenja. Srđ su “de facto” obranile postrojba na Srđu i postrojbe s Montovjerne, Browninzi, PZ topovi, iz Hladnice ZIS 76 mm, u Bogišićevom parku paljbeni položaj minobacača 82 mm i u autokampu paljbeni položaj 120 mm.
Dakle, istodobno, branitelji štite prilaze i upad u tvrđavu, a mi smo djelovali po tvrđavi, ali smo ih prethodno upozorili da se maknu od otvora da ne bi bili zakačeni gelerima i time smo odbacili postrojbe agresora od tvrđave.
6.12. je po mojoj procjeni i ocjeni, a i praksa je pokazala, bio početak kraja. Od tog nadnevka pa nadalje, bilo je sporadičnih pokušaja, taktičkih ili napada manjim skupinama, ali nikad više agresor nije išao naprijed, naprijed smo išli mi – ispričao je general Nojko Marinović, zapovjednik obrane Dubrovnika za knjigu “Zagonetka pobjede” Olivera Peza.
