Krhko je ljudsko sjećanje, a istina je jedna. Kako vrijeme odmiče, povijest koja nije zabilježena od strane dionika zna ponekad i isklizati iz okvira realnog i stvarnog događanja. Stoga je potrebno, iako se ponekad može činiti i izlišnim, ponavljati i ponavljati istinu o Domovinskom ratu. Isto je i s obranom Grada na Srđu, 6. prosinca 1991. Prenosimo sjećanje generala Nojka Marinovića, zapovjednika obrane Grada u njegovim najtežim trenucima, generala koji je svojim besprijekornim vojničkom znanjem i nervom dao neizmjeran doprinos slobodi hrvatskog juga.
Prisjetimo se što je ispričao:
Napad 6. prosinca neprijatelj je definirao 4. prosinca na IZM-a u Kuparima…Rukovodio je sastankom admiral Jokić, a nazočni su bili: admiral Zec, pukovnik Gavrilo Kovačević, kapetan bojnog broda Žarković, kapetan Kovačević zvani Rambo i neki časnici iz topničke potpore…interesantno je da je 5.12 bio dan kada je u Cavtatu dogovoren razgovor s izaslanstvom Republike Hrvatske koje čine Davorin Rudolf, Cifrić i Pero Kriste…dogovoreno je bilo razdvajanje snaga i prekid paljbe od Dubrovnika do Ploča. Interesantno je da Jokić nije potpisao taj dogovor pravdajući se da nema ovlaštenja, već je zakazao nastavak dogovora za 6…. da bi, vjerojatno je to već tad imao u glavi, misleći da će time otupiti budnost, pozornost branitelja…da bi 6. nešto prije 6 sati ujutro izvršio napad na Srđ…
Napad je počeo na način da je tijekom noći 5. na 6. iz Podgorice došla jedna skupina izvidnika koji su uspjeli da, ne samo da priđu tvrđavi, nego da se popenju na sam plato tvrđave. Iz smjera Strinčjere išla je jedna satnija pojačana tenkom koju je vodio, zapovijedao, poručnik Lemal. Iz smjera Bosanke išla je satnija s 2 tenka koju je vodio i kojom je zapovijedao kapetan Stojanović. Sa Žarkovice potporu daje kapetan Jovica Nešić, a iz Uskoplja minobacačku potporu daje kapetan Jeremić. Logističar koji je snabdijevao potrebitim tvarno-tehničkim sredstvima bio je kapetan Kusović…
Mi smo imali olakotnu okolnost što smo imali žičanu vezu, ne radio nego žičanu vezu s braniteljima na Srđu tako da sam im ja mogao izravno zapovijedati što da rade, a zapovijed se svodila da čuvaju ulaze i da kroz otvore motre gdje padaju naše mine jer je to bilo izvan mogućnosti našeg motrenja. Srđ su “de facto” obranile postrojba na Srđu i postrojbe s Montovjerne, Browninzi, PZ topovi, iz Hladnice ZIS 76 mm, u Bogišićevom parku paljbeni položaj minobacača 82 mm i u autokampu paljbeni položaj 120 mm.
Dakle, istodobno, branitelji štite prilaze i upad u tvrđavu, a mi smo djelovali po tvrđavi, ali smo ih prethodno upozorili da se maknu od otvora da ne bi bili zakačeni gelerima i time smo odbacili postrojbe agresora od tvrđave.
6.12. je po mojoj procjeni i ocjeni, a i praksa je pokazala, bio početak kraja. Od tog nadnevka pa nadalje, bilo je sporadičnih pokušaja, taktičkih ili napada manjim skupinama, ali nikad više agresor nije išao naprijed, naprijed smo išli mi – ispričao je general Nojko Marinović, zapovjednik obrane Dubrovnika za knjigu “Zagonetka pobjede” Olivera Peza.
Nakon vojnog neuspjeha na Srđu, kreće osvetnički napad na povijesnu jezgru i civilne mete
Blagdan svetoga Nikole, 6. prosinca 1991. ostat će upamćen kao dan kad je obranjen Grad. Tog “crnog” petka u 5 sati i 50 minuta iz tri smjera krenula je agresorska vojska s pješačkim napadom, koji su pomagali tenkovi, minobacači, topovi s mora topovnjače JNA. Cilj je bio oslabiti posljednju crtu obrane od Belvederea do Sustjepana. Samo toga dana na povijesnu jezgru, spomenik kulture pod zaštitom UNESCO-a, palo je više od 600 granata. Požari su se širili gradom. Grupa branitelja u tvrđavi Imperijal na Srđu uspjela je odbiti napade i spriječiti proboj obrane, stoga danas obilježavamo Dan dubrovačkih branitelja.
U napadu je 19 ljudi poginulo, a 60 je lakše ili teško ranjeno. Izgorjelo je devet zgrada, a oštećeni su brojni objekti u povijesnoj jezgri, ali i u cijelome gradu. Oko 16 sati napad je prestao. Neprijatelj je priznao poraz i povukao se. Hrabrošću i žrtvom branitelja i građana Dubrovnik je obranjen.
Sjetimo se hrabrog mladog fotografa Pava Urbana
Pavo Urban, 23.-godišnji student zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti te dragovoljni branitelj Grada, poginuo je na današnji dan 1991. dok je hrabro fotografirao istinu od dubrovačkom crnom petku. Na Luži, ispod zvonika, Pavu je lani otkriveno spomen obilježje, na mjestu gdje je tog jutra poginuo snimajući razaranja srca svoga grada. S tek navršene 23. godine Pavo je smrtno ranjen od gelera granate koja je eksplodirala između Orlandova stupa i crkve sv. Vlaha, a njegova posljednja snimljena fotografija je obišla svijet. Pavo je bio iznimno hrabri mladić, iznadprosječno talentirani fotograf, ali i za svoje 23 godine života iznimno zreo čovjek svjestan svih zamki kojima prijete vremena koja će doći nakon agresije, o čemu je pisao u svojim dnevnicima.
Kako drukčije protumačiti gotovo proročke riječi koje je zapisao?
„Bojim se da će vrlo brzo čim se sve malo smiri progovorit zlobe i niskosti, licemjerje i pohlepa i da će se sve početi vrtjeti po starom, možda čak i intenzivnije jer će se bolje izmišljat argumenti… Biće lova na vještice, biće inkvizitora i heretika, a najgore će to osjetiti onaj dio naroda kojemu je samo na umu mir i bolje sutra”.
Našim braniteljima, svima, a osobito onima koji su 6. prosinca 1991. branili Grad, čestitamo njihov dan!