Bokar svojom čistoćom mami i neprestano postavlja zamke. Kroz uske prolaze i malene otvore bilo je nemoguće u njegove velike prostore unijeti veće radove pa je neko vrijeme bio moja radionica i moje utočište. Bilo je to nezaboravno iskustvo tihog dijaloga – riječi su dubrovačke umjetnice Dubravke Lošić povodom izložbe koja bi, u budućnosti, pasioniranu likovnu publiku mogla uz ovo mjesto povezivati kao što je to napravio Krležin “Aretej” u teatar zaljubljenoj publici. Bokar je postao gotovo “mitsko” mjesto kazališnog čina ambijentalnosti kao malo koji na mapi Grada, a ta se mogućnost sada pruža “Zvonima slobode” kojima Dubravka Lošić istražuje novi prostor za svoj specifični likovni izričaj. Izložba se otvara 9. srpnja i ostaje otvorena do 1. rujna, a nastala je u suradnji s Društvom prijatelja dubrovačke starine.
Nakon čitavog niza zapaženih izložbi izvan Dubrovnika, “vraćate” se izložbom na Bokaru, nazvanom “Zvona slobode” i ne mogu se oteti dojmu, nakon iščitavanja tekstova u katalogu koji prati izložbu, kako je naslov veoma pomno odabran, te da je u njega utkano puno osobnog iskustva iz relacije umjetnik – Grad. Kako umjetnik izabere naziv izložbe?
Izložba na Bokaru nazvana je po instalaciji Libertas Bells (Zvona slobode). Moji nazivi općenito ne opisuju određeni rad nego postoje kao paralelni svjetovi. Osobno iskustvo nije fokus izložbe već samo početna točka iz koje se nadalje potiče na razmišljanje o slobodi, o blagosti, o prilagodbi promjenama, o odabiru vlastite putanje. Vezano za moju relaciju umjetnik – Grad: za mene Grad znači građani. Zahvalna sam im jer je i njihovim sredstvima omogućena izvedba ovog projekta.
Tvrđava Bokar se nalazi nasuprot tvrđavi na čijim je ulaznim vratima uklesan natpis kojim se svi dičimo, a kojeg je u nekoj općoj upotrebi izlizao duh vremena u kojemu živimo… koliko je teško, osobito samostalnom – možda i svojeglavom umjetniku – održati slobodu kao nužan prostor za kreativno stvaranje? Ma, koliko se uopće o tome razmišlja?
Tužno je i zamorno gledati kako se dičimo naslijeđenim i divimo riječima o slobodi koje ne živimo. Tko je uopće slobodan? Svi imamo mogućnost izbora. Razmišljam o slobodi kao o nečemu vremenski kratkom, o trenutcima prijelaza kojih je puno, ali brzo izmaknu. I kreativnost je izbor izražavanja slobode, i ne bih ga nužno povezala za umjetničko stvaranje.
U mome radu, značenje pojma sloboda neopisivo je i neodredivo. Ovom izložbom pristupam mu na jedan od brojnih načina. Libertas Bells su tiha zvona, a tišina često govori više od buke.
Na Bokar se penjete i ulazite u njegovu “utrobu” s četiri ciklusa svojih radova. O kojim je ciklusima riječ i koliko ste ih prilagođavali prostoru u kojemu izlažete?
Izložila sam 36 radova iz ciklusa Rozarij, Kosi let, Tondo i Libertas Bells. Rozariji su izvedeni u različitim materijalima: od papira, tkanine do bronce i aluminija. Jedan dio Rozarija izlagala sam u desakraliziranoj crkvi Sv. Stjepana u Labinu prošlog ljeta, koji su u ovom prostoru opet drukčiji. Ostali su radovi po prvi put izlagani u Bokaru. Kosi let ovdje se pojavljuje u novom obliku i sirovim materijalima, ciklus Tondo u Bokaru je nježniji. Libertas Bells prikazujem i u ranjenom i u preporođenom obliku.
Kakvo je iskustvo stvaranja “in situ” – ako sam dobro shvatila neki su radovi zbog poteškoća unosa morali biti dorađeni u Bokaru.
Volim velike i složene projekte koji na kraju izgledaju tako jednostavni. Zato ne bih htjela previše otkrivati o samom procesu. Reći ću samo da je ova izložba jedina prilika za vidjeti Tondo / Midnight Blue. Bilo je puno tehničkih izazova, ali uvijek se nađe rješenje pogotovo uz veliku podršku i pomoć suradnika.
Uz Vaš rad i izložbe se uvijek pojavljuju i posve intrigantni prostori u kojima izlažete – gotovo najrjeđe Vas “susrećemo” u nekim “klasičnim” galerijskim prostorima – sjećamo se Vaših depoa u Radeljeviću, izložbe u tvornici tekstilnih proizvoda u Blatu na Korčuli, u porušenim hotelima u Kuparima, “inauguracije” Oktogona kao izložbenog prostora, kapelice u Labinu… koliko je to uvjetovano Vašim likovnim izričajem i dimenzijom radova, a koliko je odraz neke stvaralačke potrebe da “osvojite” neke neočekivane prostore?
Izlagati u „klasičnim“ galerijskim prostorima jednako je izazovno i ispunjavajuće, samo na drugi način. Prostori se dogode i postaju prilika za označavanje, za pronalazak ravnoteže. Nikad nemam želju ni potrebu “osvajati” ih. Iskušavam vlastite mogućnosti i umijeće prepoznavanja njihove energije, na koji način im prići, bez da se moji radovi s njima nadmeću.
Prije nekoliko godina ste ostali bez prostora za rad u gradu – gdje danas stvarate i koliko je zapravo umjetniku važno da ima stalni prostor za rad? Dodatno je izazovno što trebate veliki prostor – a i manji su gotovo pa nedostupni – koliko se o tome vodi računa i koliku važnost tome pridaju lokalne zajednice?
Ljudi često misle da mi je zbog velikih radova potreban velik prostor. Naravno, idealno je imati skladište i prostor za rad na jednom mjestu, ali nije nužno. Radne prostore dosad sam pronalazila sama, uz pomoć poznanika, prijatelja i na tome sam im beskrajno zahvalna. Uvijek je to privremeno pa sam i danas u potrazi. Što se tiče skladišta, veliki dio radova trenutačno je privremeno u Karlovcu.
Biti u pokretu je zdravo, ali za kontinuiran rad potrebno je i stabilno okruženje, kao i u svakom poslu. Zamislite da svaki dan morate raditi u drugom uredu, na drugom kraju grada, a ponekad i u drugom gradu ili drugom kraju države.
Ne postoji ideja ni želja naše lokalne zajednice za rješenjem ovog problema kojeg nemam samo ja nego i mnoge druge kolegice i kolege. Sve dok ne postoji svijest kako smo ravnopravni partneri i da je korist obostrana, za dobrobit mentalnog zdravlja, održavanja visokog standarda u kulturi i napretka cijelog društva, ništa se ne može promijeniti. Moje ime znalo je poslužiti za potraživanje i povlačenje sredstava da bi se kasnije radile prenamjene za druge projekte. Po potrebi se s nama naslikavaju, ali svaki razgovor vezan za radni prostor započinjala sam u podređenom položaju jer se misli da mi samo tražimo, a ništa ne doprinosimo. Prolazila sam nezamislivo neprimjerene susrete s lokalnim političarima, ali to me je svaki put osnažilo i izoštrilo mi um.
Ljudima je potrebna umjetnost, zato ona mora biti vidljiva i dostupna. Ova izložba u Bokaru jedna je od rijetkih prilika da ljudi iz Grada vide što radim.
Iza vas su desetljeća uspješnog i posve specifičnog umjetničkog izričaja kojim ste se pozicionirali na hrvatskoj sceni, ali bih se usudila reći, i šire. Što je sve bilo potrebno da biste u tome uspjeli i kad bi vas mladi umjetnici pitali koliko je bitno biti dio određenog lobija ili miljea ili kruga, što biste im savjetovali i rekli. Biti svoj ili dio kruga koji “otvara vrata” ili ono što je najteže – znati napraviti kompromis pa pomiriti sve ono što nosimo u sebi, ali valja smjestiti u kontekst svega oko sebe?
Kad promislim na početke pa do danas, rekla bih da sam radila i radim potpuno predano. Strpljiva sam i ne razmišljam o uspjehu jer je on upitan i prolazan. Ne radim usput, “nedjeljom”, već je to moj posao i poziv. Svatko sam donosi odluku, a imamo pravo i na greške.
To što nisam dio određenog lobija možda ima svoju cijenu, ali disati je ljepše. Pripadati nekom lobiju ili krugu, kao i novac i veze, može biti dobro i donijeti određene prednosti, ali na kraju krajeva najbitnija je kvaliteta koju osjeti i struka i publika. Zato neovisni mladi umjetnici ne trebaju biti obeshrabreni.
Kako je došlo do Vaše suradnje s Društvom prijatelja dubrovačke starine?
Ova suradnja između mene i Društva prijatelja dubrovačke starine prijedlog je gospara Andrije Seifrieda, autora predgovora u katalogu. Tekstove o izložbi i radovima napisala je Lukra Širok koja je ujedno i asistentica na projektu. Poseban je doprinos svih suradnika: fotografkinje Veronice Arevalo, dizajnera Dominica Horna, prevoditeljice Vinite Ramljak, savjetnice za hrvatski jezik Dunje Pavlović i svih suradnika pri tehničkoj realizaciji postava.
Zahvalna sam Gradu Dubrovniku i Ministarstvu kulture i medija RH na potpori, a posebno Društvu prijatelja dubrovačke starine na potpori i izuzetnoj suradnji bez kojih izložba ne bi bila ni ostvarena.
