Stigle su nam prve fotografije i prva priča za naš Zeleni Dubrovnik. Poslala nam ih je naša blogerica Marija Grgurević iz Mokošice.
Priroda i zelena boja meni su hrana za dušu. Vrt traži puno više vremena nego što ja imam, ali svaki put kad dođem doma i pogledam ga onakvog razbarušenog, razveseli me i napuni, čak i kad nije u top izdanju. Svako jutro gledam izaći bosa u vrt i bar pet minuta nešto “prčkati”. To bolje djeluje na moje jutarnje mentalno stanje od bilo kakve terapije – priča Marija Grgurević, koja svoj vrt u Mokošici od milja zove “moja džungla”. A njena džungla njezin je zen kutak u kojemu se može pronaći svakojakog bilja:
-Prvotna struktura bile su stare masline, loza i šipak. Od pokojne mame su ostale jedna iskonska ruža penjačica, hortenzija, i puno godišnjih koje se same osjemene. Dodali smo najprije konture kamenom – podignuti povrtnjak, međe, stazu od kamenih ploča i travnjak od dihondre (sjajno rješenje, puno bolje od trave za naše područje). Zatim sam krenula s biljem koje tad (prije 7 godina) nisam baš dobro poznavala pa sad učim iz grešaka… Lavanda, ruzmarin, smilje, divlji pelin (olitiga kadulja), kulitvirani pelin (olitiga začinska kadulja), agapanthus, kalistemon (četke).
Skupila sam puno divnih divljih vrsta iz šume, volim šetati po šumi u proljeće i ukrasti od prirode što mi se svidi, katkad uspije katkad ne. Divlje su mi dubrovačka zečina, roza salvia koju zovu baby sage, a izgleda kao menta i mačkice zajedno, euforbija (divlja mlječika – daje divnu strukturu kad nema ničega u cvijetu zimi), divlji origano, majčina dušica i neke tako slične aromatične stvari su se lako presadile. Paukov ljiljan se sam širi po međama, a zabodem i druge sukulente. Komorač i tetivike su glavni korov i borba, ali tu i tamo se dobro uklope, a ne da se smesti ni Nigella alba. Puno divnih divljih cvjetića se sami osjemene i dođu svakog proljeća, njih pustim dok ne dođe suho vrijeme, pa tek onda počupam, kad splasne. Čičimak, kumkvat, i šipak za voćke (Naranče i limune imamo na drugom docu). Crocosmie, heliantusi, ljiljani, peonije, ekinacee, narcisi, zumbuli, liatrisi i mnoge druge, nestaju pa se vrate sljedećeg proljeća kad sam ih već pomalo zaboravila gdje su, tako da je uvijek nova scena, gusto i borbeno tko će sebi uhvatiti mjesto na pozornici.
Svakog proljeća posadim nekih novih cvjetnica, volim da je drugačije i malo divlje, ne previše kultivirano. Uz rubove su graste s Gosparom i čerošpanjama, drvom života i raznim sukulentima. Bez pardona među cvijeće sadim balančane i pomadore, super mi je taj suživot i često su te bolje od onih u povrtnjaku. Često selim biljke, ili srežem pa što bude, i tako se borim s kaosom. Fali mi znanja i dalje, ali učim uvijek po nešto. Sav vrtni otpad kompostiramo, imamo i sjeckalicu za drvenaste grane. Time malčiram svake godine i zemlja je sad neizmjerno plodnija nego što je prije bila kad su tu rasle patate i kupus i zemlja je većinom stalno bila gola na suncu. Svake godine izgleda sve bolje.
Svakodnevno tamo malo uđem, bar desetak minuta, po mogućnosti bosa. Kad bilo što perem u sudoperu, svu vodu u koju nisam stavila detergent obavezno hvatam u zdjelu i izlijevam u vrt, to mi isto daje neko beskrajno zadovoljstvo i osjećaj da zatvaram krug. Imam listu “želja” za nove biljke i uvijek tražim nove sadnice, reznice i sjeme. Dobijem ili “ukradem” svašta, trenutno držim fige za one velike bijele hortenzije što rastu kao stablo, to mi je dala jedna gospođa iz ljetnikovca na Gruškoj rivi. Dala mi je cijelu pregršt ali još ništa nije pustilo korijen, pokušavam u zemlji i u vodi, pa ćemo vidjeti. Metoda pokušaja i pogreški je i dalje glavna metoda
Voljela bih da u Dubrovniku bude više kreativnih i ambicionznih vrtlara, radionica na tu temu, razmjena i organiziranih tura. Imamo bogom danu klimu za vrtove, nismo joj još niti blizu dorasli uglavnom, mada ima spektakularnih primjera. Kad putujem, najzanimljivije su mi organizirane ture po vrtovima. Mislim da će mi to biti sljedeći projekt. I kompostana, ako se grad i županija toga ozbiljno ne uhvate.
