Mislim da je puno važnije koliko ljudi uistinu žive svoju vjeru, nego koliko ljudi se izjašnjava katolicima. Imali smo 2011. gotovo 90% osoba koji se izjašnjavaju katolicima, jesmo li bili bolji ljudi i bolja država zbog toga? – smatra komunikolog i teolog Šime Zupčić, vanjski suradnik na Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku s kojim smo prokomentirali zadnji popis stanovništva iz kojega se kao najveće iznenađenje izdvojilo smanjenje broja osoba koje se izjašnjavaju kao katolici.
Je li vas iznenadio podatak o značajno smanjenom broju popisanih ljudi koji su se izjasnili kao katolici? Smatra se kako je to najveće iznenađenje popisa obavljenog 2021. godine.
– Nije me iznenadio podatak o manjem postotku onih koji se izjašnjavaju katolicima. Ne mogu reći da me ostavlja ravnodušnim, ali ne mogu reći niti da me iznenađuje. Mislim da je ta promjena bila očekivana, a očekujem da će se taj trend nastaviti i u idućim godinama, te da će to biti vidljivo i na idućim popisima stanovništva. To je trend koji je prisutan u zapadnom svijetu, te ni Hrvatska nije iznimka, niti će biti iznimka.
Slično kao i sa smanjenjem građana u našoj domovini: možemo reći da nam nije svejedno, ali bilo bi nerealno reći da smo iznenađeni, kao što bi bilo nerealno nadati se da će se u idućem razdoblju broj stanovnika povećavati.
Čime Vi objašnjavate to što se dogodilo u proteklih deset godina – pad s 86,28 % na 78,97%.
– Statistika nije moja struka, no kao laiku čini mi se da je došlo do nekih nejasnoća, te nisam posve siguran da je pad toliko drastičan, iako je očito da je do pada došlo. Naime, točno je da se na pitanje otvorenog tipa o vjerskoj pripadnosti samo 78.97% izjasnilo katolicima, ali jedan znatan dio se izjasnio kršćanima, te su naveli da pripadaju Katoličkoj crkvi, ali su oni uračunati u „ostale kršćane“ kojih je nezanemarivih 4,83%. Naime, u rezultatima popisa uz kategoriju “Ostali kršćani” (konkretnije uz brojku 182 960) stoji pojašnjenje: “U Ostale kršćane uključeno je 96,47% osoba koje su se na pitanje o vjeri izjasnile kao kršćani, od čega se na pitanje o vjerskoj zajednici 87,26% izjasnilo da pripada Katoličkoj crkvi, njih 0,84% izjasnilo se da pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj, dok se za ostale vjerske zajednice pojedinačno izjasnilo manje od 0,50%.” Dakle, kada onima 78.97% katolika pridodamo one koji su se izjasnili kršćanima koji su katolici, tj. pripadaju Katoličkoj crkvi, dolazimo do brojke od preko 82%. I dalje je to pad broja katolika u odnosu na prethodni popis, no ne toliko značajan pad u odnosu na 86% katolika iz tog popisa.
Kako pojasniti podatak da se više ljudi odredilo kao kršćani i što bi to moglo značiti i kakve poruke se ipak time šalju?
– Više je mogućih uzroka ove pojave. Moguće je da je riječ o ljudima koji se i dalje osjećaju vjernicima, i dalje se smatraju kršćanima, no kod njih je prevladala ta šira odrednica – kršćani, a prestala im je biti bitna ta uža odrednica – katolici. Ako se takva promjena kod tih osoba javila zbog određenog nezadovoljstva Katoličkom crkvom, to je svakako poruka samoj Crkvi.
Moguće je i da je riječ o drugačijoj obradi podataka u odnosu na popis iz 2011. godine. Navest ću jedan primjer iz naše županije, a dosta je takvih primjera u cijeloj Hrvatskoj, što potvrđuje podatak da je 2011. u popisu bilo 0,3% onih koji su svrstani u „ostali kršćani“, dakle koji se nisu izjasnili ni katolicima, ni pravoslavcima, ni protestantima, dok je u ovom popisu taj broj porastao za više od 15 puta, tj. sada je 4,83%.
Evo tog primjera iz naše županije: općina Pojezerje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji prema popisu iz 2011. imala je 99,29% katolika, dok oni sada čine samo 32,03% stanovništva. Istovremeno u rubrici “Ostali kršćani” u toj općini navedeno je 67,44% osoba, tj. riječ je o osobama koji su se izjasnili kršćanima koji pripadaju Katoličkoj crkvi. Je li odjednom tako velik broj osoba u toj maloj, seoskoj i tradicionalnoj sredini prestao biti katolicima ili je riječ o nejasnoći prilikom popisivanja, teško je procijeniti, no meni se ipak čini da tu prevladavaju oni koji se zapravo smatraju katolicima, tj. i izjasnili su se kao kršćani koji pripadaju Katoličkoj crkvi, što zapravo znači biti katolik, iako ih statistički rezultati ne broje pod katolike, već pod ostale kršćane.
Bi li se moglo možda navesti nekoliko uzroka zašto se ljudi ne izjašnjavaju kao katolici – mislite li da su odustali oni koji su bili konzervativniji pa su pogođeni nešto liberalnijim pristupom sadašnjeg pape ili obrnuto. Da se zbog manjka te prilagođenosti sadašnjem suvremenom trenutku naša Crkva nije adekvatno potrudila privući veći broj možda baš mlađih ljudi?
– Slažem se s vama da postoji dio katolika koji su nezadovoljni otvorenijim pristupom pape Franje, no mislim da su se te osobe, ipak relativno tradicionalnijih pogleda, u popisu stanovništva uglavnom ipak izjasnili katolicima. Možda su nezadovoljni nekim pojavama u Crkvi, no to ipak nisu osobe koje će se iz protesta odlučiti ne izjasniti katolicima.
Smatram da je pad broja katolika ipak nastao zbog povećanja broja onih koji smatraju da Crkva nije dovoljno otvorena svijetu, ne slažu se s nekim njezinim učenjem, te se stoga više niti ne smatraju katolicima, pa se na popisu stanovništva nisu niti izjasnili katolicima, što je posve pošteno. Pretpostavio bih da tu prevladaju mlađe osobe ili pak osobe srednje životne dobi. I to je svakako poruka koju Crkva mora ozbiljno čuti.
Žaloste me komentari nekih osoba iz Crkve koji na taj „odlazak“ gledaju ravnodušno, na način kao „ionako to nisu bili pravi katolici, bolje da su i otišli“. Svako smanjenje broja pripadnika neke vjerske zajednice toj zajednici mora biti određeni „ispit savjesti“, mora se upitati zašto se to događa. I Katolička crkva u Hrvatskoj mora samoj sebi odgovoriti na pitanja zašto se ovo događa. Kao što sam na početku naveo, smanjenje broja vjernika je bilo očekivano, mnogo je „vanjskih“ faktora, no Crkva se mora zapitati i o onim „unutarnjim“ faktorima te promjene, tj. upitati se o svojoj krivnji za tu promjenu.
S druge pak strane, vezano za pad broja katolika, Crkva ne smije težiti tome da bude „moćna Crkva“ čija će snaga biti u brojnosti i moći. Crkva mora prije svega težiti tome da bude autentična i vjerodostojna. Stoga, iako smanjenje broja katolika jest ispit savjesti samoj Crkvi i ne smije na to ostati ravnodušna te se mora zapitati o uzrocima toga pada, ona ipak ne smije „tugovati“ iz razloga jer je time izgubila dio svoje brojnosti i svoje moći. Smije „tugovati“ samo zbog činjenice da sama nije bila vjerodostojna, te treba težiti što autentičnijem navještaju i življenju vjere.
Mislite li da su vjernici razočarani spregom Crkve i politike, vladajuće strukture koju razdire korupcija i lopovluk, a Crkva se od toga ne distancira ni dovoljno niti jasno?
– Nemam poteškoća s kritikom pojava u Crkvi koje smatram neprihvatljivim, pa bih tako bez problema kritizirao i „spregu Crkve i politike, vladajuće strukture koju razdire korupcija i lopovluk“, no moj je dojam da već dugo ta sprega Crkve u Hrvatskoj i vladajuće političke strukture nije značajno prisutna.
Ne kažem da je nema, ali mislim da nije prevladavajuća. Ta sprega je nažalost bila iznimno prisutna u prvoj polovici 90-ih godina, ta sprega se nastavila i neko vrijeme nakon toga, no čini mi se kao da je velikim dijelom te sprege nestalo, a da je više ostala prisutna ta fama o navodnoj sprezi. Jedan dio hrvatskih biskupa je prihvatio potrebu odvojenosti od vladajuće strukture, drugi dio biskupa koji možda ne vide problem u toj stezi ipak se distanciraju od vladajuće strukture jer je smatraju nedovoljno tradicionalnom i nedovoljno naklonjenoj nacionalnoj i vjerskoj svijesti, te kad se sve to zbroji, ja danas načelno ne primjećujem hrvatske biskupe koji agitiraju za trenutno vladajuću strukturu (ipak nažalost uz povremene iznimke), a ne vidim to značajnije ni na nižim razinama, dakle među svećenicima.
Ja ću prvi kazati da politici nije mjesto za oltarom, no smatram da je govor o svećenicima koji za oltarom politiziraju rezultat takvih prijašnjih iskustava, no evo svatko od čitatelja neka se zapita kad je zadnji put od svog svećenika u župi na propovijedi slušao o politici ili doživio njegovo agitiranje za ovu ili onu stranku? Da je toga bilo u ne tako davnim vremenima, bilo je. Toga je bilo, previše je toga bilo i žalosno je to. No, ima li toga značajnije i danas? Pa, čini mi se da baš ni nema. Naravno, to je moj dojam, možda samo imam sreće da naletim na takve svećenike, možda je stvarnost drugačija, ne znam.
No, ima li Crkva odgovornost za „korupciju i lopovluk“ među našim vladajućim političkim strukturama? Naravno da ima. Bez obzira koliko točno bilo katolika u Hrvatskoj, činjenica je da su veliki dio stanovništva katolici. A to znači da je velika većina onih koji danas kradu, velika većina onih koji su korumpirani, zapravo katolici.
To su ljudi koji su prošli pripreme za neke sakramente, a i vjerojatno pohađali Vjeronauk u školi, kao i župnu katehezu. Dakle, kod njih to nije urodilo plodom. A te vladajuće strukture netko na izborima i bira, zar ne? Te korumpirane strukture opet biraju uglavnom oni koji su prošli sve crkvene pripreme za sakramente, koji su više godina pohađali Vjeronauk u školi. Biraju ih, jednom riječju – katolici. Dakle, očito smo kao Crkva negdje zakazali.
Mislite li da bi to moglo imati ikakav bitniji utjecaj na izgradnju i budućnost našega društva?
– Smatram da neće, mislim da će važnije biti koliko ljudi uistinu žive svoju vjeru, nego koliko ljudi se izjašnjava katolicima. Imali smo 2011. gotovo 90% osoba koji se izjašnjavaju katolicima, jesmo li bili bolji ljudi i bolja država zbog toga?
Nismo.
Mnogi koji su sjedali u prvim redovima crkvi bili su među glavnim akterima nekih korupcijskih afera, a to je slučaj i s ovom zadnjom aferom u INA-i. A i što znači je li netko katolik ili je pravoslavac, protestant, musliman, židov, hinduist, budist, itd?
Sve te vjere naučavaju moralno ponašanje. Pa i osobe koje su ateisti, i one u sebi imaju savjest i opći humanizam, dakle jednostavno svi – i vjernici svih vjera, kao i ateisti – pozvani smo izgrađivati bolje i pravednije ovo naše hrvatsko društvo. Može biti i 100% katolika, ali nećemo zato postati pravedno i savršeno društvo.
Kada govorimo o vjernicima, ili u ovom konkretnom slučaju katolicima, potrebno je da oni koji se takvima izjašnjavaju, iskreno se trude živjeti te postulate, a ne da nedjeljom sjede u prvom redu na misi, a u ponedjeljak negdje na poslu u svoj džep stave koji milijun kuna ili pak od 1. siječnja nove godine koji milijun eura.