Ima nešto fasbinderovsko u njegovom prolasku kroz Zagreb i kroz hrvatski teatar dvadesetih godina ovoga budućeg, ne više našeg stoljeća. Arterarij trenutno je najzanimljiviji teatarski prostor u Zagrebu. Arterarij je stvarno hrvatsko narodno kazalište u kojem se igraju male obredne predstave, koje govore o tome što nas je zadesilo, što smo to drugima učinili i zašto nam se čini da smo najednom tako sami – zapisao je Miljenko Jergović o dubrovačkom redatelju Romanu Nikoliću i njegovom “Arterariju”, nakon što je pogledao i svakome preporučio pogledati najnoviju premijeru “Lijepi interijeri Zagreba”. Njegovom zapažanju kako je riječ o najzanimljivijem teatarskom mjestu u kojemu se izvode male obredne predstave, ne može se dodati ništa ni više niti detaljnije, a čime bi se proniknulo u samu srž i filozofije i smisla Nikolićevog bavljenja angažiranim teatrom.
Romano, najnovija predstava „Lijepi interijeri:Zagreb“ kojom rastvaraš još jednu temu o kojoj se šuti – ratne deložacije u Zagrebu, 90-tih i 40-tih godina prošlog stoljeća– upravo je ovih dana izašla pred publiku. Tekst je napisala Monika Herceg, prema idejnom konceptu Maria Mažića, igraju dvije vrhunske glumice s ovih prostora. Kako si predstavu redateljski zamislio?
-Predstava Lijepi interijeri: Zagreb nastala je iz potrebe da se kazališno progovori o temi koja se godinama gura pod tepih – deložacijama stanovnika Zagreba tijekom 40-ih i 90-ih godina. Tekst je napisala Monika Herceg prema idejnom konceptu Maria Mažića, a dodatno je oblikovan kroz glumački rad. Igraju dvije iznimne umjetnice – Alma Prica, jedna od naših najvažnijih glumica, i Dragana Varagić, velika glumačka osobnost iz Srbije. Ova tema i danas izaziva nelagodu jer otvara pitanja nepravde, nasilja i institucionalne šutnje. No, upravo zato je važno o njoj govoriti – ne iz potrebe za provokacijom, nego iz odgovornosti prema istini i kolektivnoj memoriji. Predstava je zamišljena kao intimno kazališno iskustvo koje ne traži pljesak, već tišinu i razmišljanje. Prve reakcije publike su duboko emocionalne. U vremenu kada društvo postaje sve polariziranije, ovakve teme mogu otvoriti prostor za suočavanje, iscjeljenje i razumijevanje. Teatar ne smije zatvarati oči – njegova je dužnost potaknuti dijalog, čak i kad je neugodan. U Lijepim interijerima: Zagreb pokušali smo upravo to – ne provocirati, nego svjedočiti i dati glas onima koji su ostali izvan fokusa povijesti.
Nedavno smo u Kazalištu Marina Držića pogledali nagrađivanu Kućicu za pse čiji završetak publika dočeka u tišini, emotivnom “šoku” zbog kojega ti je pomalo neugodno zapljeskati, jer se to ne podudara s osjećajem u kojemu te predstava ostavlja. Ti kao glumac imaš toliku moć uživljavanja u sve te priče o ratnim traumama, koje si čuo, istražio i iščitao i koje su prethodile ovom tekstu, čiji si suautor da se čini kao da si ih sam proživio.
-Srećom, nisam, ali poznajem one koji jesu. Trauma u ovoj predstavi ne mora biti samo ratno silovanje – može biti i pogled, komentar, gesta koja urušava nečiju sigurnost. Kad smo osnovali Arterarij, odlučio sam se baviti takvim temama. Dugo smo čekali pravu priliku, a zahvaljujući projektu Kreativne Europe, ovu smo temu mogli dotaknuti s dosta vremena i istraživanja, ali najprije s poštovanjem. U Kućici za pse ne prepričavamo samu traumu, nego pokazujemo kako preživjeli žive danas – u odnosu sa sobom, obitelji, društvom. Što se događa trideset godina poslije? Gdje nalaze spas? Ili ga ne nalaze. Uloga oca u predstavi simbolizira mušku šutnju o silovanju – kroz izričaj majke (Anita Matić Delić) osjećamo njegovu patnju. A trauma pogađa mnoge. Posebno mi je značajno što smo igrali u Dubrovniku, gradu pogođenom ratom. Moramo priznati: zločini su se događali s obje strane. Čitali smo tisuće stranica iz Haaških presuda, svjedočanstva žena – bez obzira na njihovu nacionalnost. Jer žrtva je žrtva, a zločinac ostaje zločinac, bio on naš prijatelj ili neprijatelj.
Čini mi se da je nakon dvije godine istraživanja bio ogroman posao sve to „zbiti“ u relativno kratak kazališni tekst. U svemu tome su jako bitni glumci i njihova neverbalna komunikacija s publikom, kao i te nepregledno duge tišine na pozornici.
-Svaka tišina na sceni u ovoj predstavi nosi težinu. U tišini se često skriva više istine nego u riječima. I publika to osjeća. One su ključne točke kroz koje dolazi do najdubljeg kontakta. “Kućica za pse” bavi se pitanjem što ostaje u nama i u onima koji nas okružuju. Zanima nas gdje ljudi pronalaze spasenje, i mogu li ga uopće pronaći. Taj zagrljaj na kraju predstave nije ni konačno rješenje ni utjeha, već pitanje – imamo li snage početi iznova?
Ljudi koji su proživjeli takvu vrstu traume šute, želeći se zaštititi od nezaobilazne stigme društva?
-Mi smo ti koji im to ne dopuštamo. Jer dok god o traumama šutimo, one ostaju u nama i nastavljaju nas razarati. Ne mogu ni zamisliti kako je živjeti s takvim teretom – mogu samo naslutiti tu lavinu pomiješanih emocija i onda je u sebi uvećati kako bi mi postala razumljivija. I dalje se ponašamo kao da se neke stvari nisu dogodile, kao da su nečije patnje nevidljive. Dok mi sada razgovaramo, ne znam što ste vi proživjeli, niti to moram znati – ali moram biti dovoljno pažljiv da vas ne povrijedim, čak i nehotice. Upravo s tom sviješću smo dvije godine radili na ovoj predstavi, s dubokim poštovanjem prema preživjelima i njihovim obiteljima, koje često ni danas ne znaju cijelu istinu.
Imaš li možda neko saznanje jesu li neki od tih ljudi došli vidjeti vašu predstavu i kako su se nakon osjećali?
-Nemam konkretnih saznanja. Od početka smo svjesno odlučili ne kontaktirati izravno preživjele – nismo htjeli riskirati njihovu retraumatizaciju. Nisam psiholog ni psihijatar i nemam znanja ni alate za takav pristup. No, zato intenzivno surađujem sa stručnjacima koji nam pomažu razumjeti obrasce ponašanja, posebno unutar obiteljskih odnosa.
Koliko ti je bitno da se predstava igra u malim, zatvorenim prostorima?
-Glumački rad u ovim projektima zahtijeva mnogo povjerenja, tišine i unutarnje discipline. Volim raditi u manjim prostorima jer omogućuju intimnost, filmsku preciznost, a publiku ne odvaja od onoga što se događa na sceni. To nisu samo glumci koji interpretiraju – oni nose stvarne priče, stvarna sjećanja. Oni su produžetak istine onih koji su šutjeli predugo.
Za svaki svoj projekt možeš birati glumce s kojima ćeš raditi. Koliko ti to znači?
-Zahvalan sam što unutar Arterarija imam slobodu birati suradnike koji su spremni duboko uroniti u temu. Važno je stvarati u ozračju povjerenja i sigurnosti. Ne biram glumce prema vanjskom tipu, već prema unutarnjem svijetu koji nose. Da, nekad pogriješim, i to je u redu. Ali važno mi je da glumci osjećaju sigurnost i da znaju kako ih vodim iz mjesta poštovanja. Gluma ne smije biti nasilje.
Nedostaje li ti gluma?
-Prošle su dvije godine od moje zadnje predstave. Kad sam krenuo u režiju dobio sam neki drugi zamah. To što sam glumac daje mi dodatnu potkovu da znam što mogu od nekoga očekivati. Ne bacam nekoga u nešto što ja ne bih barem pokušao odigrati. Ili odigram pa shvatim da to ne mogu dati čovjeku. Ne znam što će biti s glumom, ali ne mora ništa biti. Ne mora ništa biti od ičega. Mogu za pet godina odlučiti da se neću više baviti režijom, ili da ću se baviti scenografijom. Čovjek treba davati ono što trenutačno može dati, a režija mi je otvorila novu perspektivu.
S jedne strane imaš uvijek problem sa doticajem novca, s druge, nevjerojatnu slobodu. Vidiš li se na čelu neke kazališne kuće ili manifestacije?
-Što sam stariji, svjesniji sam vlastitog utjecaja na rad i njegovu smislenost, a samim time sam i nešto manje opterećen društvenim faktorima. S obzirom da sam vrlo principijelan, vjerujem da bi me vođenje jedne kazališne kuće stavljalo u prostor nekih izazova kojima nisam sklon, no uvijek vjerujem u mogućnosti kompromisa. Iako se trenutno u toj ulozi ne vidim (možda nešto ranije u ulozi oblikovanja neke manifestacije), budućnost će pokazati, međutim u tom se smislu doista ne vodim idejom čelne funkcije, već mogućnošću da ideje koje smatram važnima, dobiju prostor života.
Koliko mi je poznato, u Hrvatskoj se nitko ne bavi temama kojima se ti baviš, ali se čini kako ljudi u teatru željno očekuju zabavu….
-Postoje umjetničke organizacije koje se također bave problematikom društva, kao na primjer, Montažstroj. Nažalost, ljudi koji bi to trebali čuti ne posjećuju kazalište u tolikoj mjeri. Život je težak, ja to razumijem i nikome ne umanjujem njegovu težinu. Nečija težina može biti teža za nositi nego moja koja je moguće potencijalno veća. Ljudi nakon cijelog dana žele doći u kazalište i odmoriti dušu, da ne moraju razmišljati. Kao ja kad gledam seriju prije spavanja. Ti ljudi koji bi trebali pogledati ove predstave, koji imaju jako puno mišljenja i izražavaju svoj stav ili na društvenim mrežama ili javno, oni u većini slučajeva ne pogledaju predstavu koja se bavi temom o kojoj cijelo vrijeme imaju potrebu govoriti.
Čini mi se da nismo društvo koje podnosi bilo kakvu, pa i dobronamjernu kritiku. Jesi li zbog teatra kojim se baviš, imao problema, i zbog slobode koju imaš, a koje se nisi htio odreći?
-Nikad se nije nešto direktno na meni prelomilo. Nadam se da nisam nikoga svojim poslom povrijedio u smislu da sam ga emotivno oštetio. Mislim da pošteno radim svoj posao i da se prema temama odnosim odgovorno. Više sam se uplitao u emotivne situacije obespravljenih ili istraumatiziranih ljudi, nego da sam ikoga prozivao. Osim onda kad jesam, ali to je zaista tada bili neophodno.
Veseli nas jako što je najavljen tvoj projekt u Kazalištu Marina Držića.
-Jako se veselim što ću doći raditi u Dubrovniku, to mi je već dugo želja. Paolo Tišljarić mi je dao otvorene ruke i po pitanju teme i po pitanju suradnika. Tema kojom se ja želim baviti je tema Alzheimera, tema zaborava. Veselim se radu u Kazalištu Marina Držića. Tema zaborava, kroz prizmu Alzheimerove bolesti, nosi univerzalnu težinu – zaborav identiteta, ljubavi, grada. Alzheimer je više od dijagnoze. Što se događa kada zaboravimo tko smo bili? Ili kad zaboravimo voljeti? Pokušat ćemo kroz kazalište dotaknuti ono što nas sve jednog dana čeka – prolaznost i sjećanje. Možda i vlastita nemoć da zaštitimo ono što nam je najvažnije.
Odjeknula je vijest kako se Arterarij priprema i za premijeru dramatizacije dirljive knjige Matija, Draga Hedla.
-Matija je knjiga Drage Hedla koju će postaviti Patrik Lazić, naš redatelj iz Pule. Kad sam pogledao njegovu predstavu „Naš sin“ odlučio sam da je Patrik taj koji treba raditi u Arterariju, zato što je ta predstava slične tematike i redateljskog rukopisa i oblikovanja kao one koje produciramo u Arterariju. Drago Hedl i Ljerka dali su nam svoje povjerenje, i to nam je najvažniji kapital u ovom procesu. Redatelj Patrik Lazić ima izvanrednu osjetljivost za teme koje nadilaze svakodnevicu. Rijetko se događa da osjetite kako netko priču vodi srcem, ali i jasnom etičkom vizijom. Velika nam je čast da u predstavi igraju Doris Šarić Kukuljica, Dražen Bratulić i Domagoj Ikić.
Kako se ti osjećaš svaki put kad odgledaš svoje predstave ili predstave Arterarija… može li vrijeme otupiti to emotivno stanje u kojemu publika izlazi iz kazališta kada predstavu odgleda prvi put?
-Kad pogledam predstave koje sam režirao, osjećaji se ne otupljuju. Možda ih s vremenom gledam iz druge perspektive, ali svaka emocija koju publika ponese iz kazališta potvrda je da još uvijek imamo potrebu za pričama koje iscjeljuju, iako katkad bole. To su trenuci u kojima shvatiš da kazalište nije prostor razonode, već zajedničke odgovornosti. Kazalište ne mora uvijek nuditi odgovore. Dapače, ponekad je njegova najveća snaga u tome što postavlja prava pitanja. A pitanja bole. Ali ona su nužna.
foto: Sanjin Kaštelan
