Iza zanimljivog i kreativnog tek pokrenutog projekta Mad LokalZ stoji kreativan mladi čovjek – Nino Glavinić. Zašto je zanimljiv i pametan? Pročitajte u nastavku.
Otkud naziv inovativnog pilot-projekta Mad LokalZ?
Prvenstveno, na engleskom je jeziku jer je cilj globalno povećanje vidljivosti lokalnih umjetnika, glazbenika i dizajnera.
MAD je kratica za Music, Art, Design, a LokalZ je glokalizacija engleske riječi locals. Korišten je hrvatski lokal(ni) i Z kao globalni internetski završetak koji označava množinu. Nisam htio staviti locals jer je taj pojam podčinjen što većoj prodaji proizvoda i usluga našim dragim turistima.
Ja sam se više nego jednom cinično podsmijehnuo na mnoge od beskrajnih “local” etiketa koje krase jelovnike, ugostiteljske objekte i online portale za prodaju doživljaja. Vi niste? Ma kakav local experience. To je jedan absurd života u Dubrovniku – ponosimo se lokalitetom, a izrugujemo oznake za lokalna iskustva.
Osobno vjerujem kako se većina ruga tim oznakama iz ponosa i inata. Ne želimo dopustiti da se lokalnim naziva bilo koja splačina i/ili prevara koja se prodaje gostima. Za razliku od svih tih proivoda i usluga nezavidno upitne kvalitete, MI smo lokalni. Puno više od stvari koje turist može kupit… čak puno više od ovih gradskih mira koje dolazi vidjet cijeli svijet… MI smo puno više. MI smo puno više od samo stanovnika. Da nema građana, ne bi bilo ni Grada. Ja, Vi, svi koji stignu pročitat ovo, svi koji su kroz stoljeća i tisućljeća gradili i branili ovo mjesto….MI smo Grad. Građani su Grad. Naši životi su Grad.
Ukratko, mi smo “locals” zato što jesmo lokalci. LokalZ smo jer su izruganu “normalnu” etiketu za lokalce i ljubav prema lokalnom oteli neki drugi ljudi. Pretpostavit ćemo, zbog velike želje za opscenim financijskim kapitalom i prividno bitnijim društvenim pozicijama.
Sjetimo se Držića: “Od lude djece čuvajte dinarâ, er se je ovjezijeh komedija njekoliko arecitalo nazbilj u vašem gradu, koje su svršile u tradžediju!”
Kako ga pogodi Držić, čak i 500 godina nakon.
Što te je najviše potaknulo da kreneš u ovaj projekt i očito, ne misliš ga zadržati u dubrovačkim “granicama” – što se sve treba podudariti da bude uspješan?
Zašto sam krenuo u ovo, moglo bi se dati više razloga – od želje za pomoći drugima, zbog nedostatka karijere, zbog egzistencijalne nesigurnosti, zbog ljubavi prema produkciji različitih projekata, ali najtočnije bi bilo reći, jer želim.
Želim vidjet ovakve događaje u Dubrovniku.
Želim umjetnost, glazbu i dizajn svugdje – od muzeja do ugostiteljskih objekata, na sportskim natjecanjima i javnim događanjima.
Želim da se Dubrovnik ponosi svojim umjetnicima više nego što se ponosi brojem posjetitelja.
A onda to želim za cijelu Hrvatsku.
Cilj je napraviti okvir djelovanja koji se može precrtati na bilo koji lokalitet u Hrvatskoj uz minimalne troškove i značajnu međusobnu korist za sve uključene. Što se sve treba podudariti? Treba imati dovoljno volje, kreativci trebaju stvarati, državne institucije trebaju prepoznati, a lokalci trebaju podržati.
Iskreno, na kraju krajeva nitko ne treba ništa napraviti, ali ja ću svejedno pokušati.
Zašto započinješ s Wandom Mitrović i kako ste odabrali lokacije?
Ja nisam, što će mnogi i prepoznati, kritičar umjetnosti. Ne znam kako “promatrati” umjetnost. Konceptualna umjetnost mi je vječna zagonetka. Tehnike ne znam nabrojat, a upitno mi je i znanje povijesti umjetnosti. Od umjetnika tražim samo jednu stvar.
Iskrenost.
Wanda Mitrović je iskrena umjetnica, od njenih crteža i skica do slika i skulptura. Ona je živi, iskreni Dubrovnik.
Što se tiče lokacija odabrane su zbog različitih razloga. Podijelili smo Wandine radove na “teme” i odlučili imati 4 lokacije za 4 teme. Nakon toga je trebalo naći najbolje lokacije za svaku temu. S navedenim objektima smo uspješno pregovarali i svi su iz prvog razgovora uvidjeli vrijednost podržavanja lokalnih umjetnika.
Ovim putem zahvala za Ponat Beach Bar, Dubrovačku pivovaru DBC, Mr. Foster bar i M’arden!
Je li vrijeme da umjetnici idu među ljude, odnosno njihova umjetnost, radovi, čemu i zašto je to potrebno? Tko tu najviše profitira?
Obratno. Vrijeme je da ljudi idu više među umjetnike.
Nek se suoče s iskrenošću zvanom umjetnost.
Iskrenost koju ne možeš “odscrollat” / kojoj nije bitno hoćeš li je “lajkat” / koja je “content” koji se ne radi za korisnike.
Tu najviše profitira duša.
Što se dogodilo s pričama koje si pisao tijekom putovanja? I koja je njihova sudbina?
Priče koje sam pisao su me, baš kao i ta sama putovanja, odvele u neočekivanom smjeru.
A takva su putovanja najbolja.
Osim što sam počeo pisati za razne klijente, trenutno radim na ostvarenju svog dječačkog sna – pisanja za video igre. U suradnji s Ironward studios pišem scenarij, misije i opis svijeta za Atre: Dominance wars. Igra pokušava oživjeti jednu od prvih hrvatskih online multiplayer igara. Više o tome neki drugi put.
Priče koje sam pisao još uvijek postoje na beskrajna 2GB mog GoogleDiska.
Koja te je kultura – od svih zemalja koje si obišao – najviše fascinirala i čime? Kad bi te pitali gdje su ljudi najtopliji, najsusretljiviji? Što bi rekao?
Najviše sam se “udomaćio” u Kirgistanu. Živio sam s obitelji koja je vodila hostel u Karakolu, jednom od manjih gradova iz kojih planinari odlaze osvajati veličanstvene vrhove te predivne zemlje. Društvo nomada, gospodara konja, Rohan u stvarnosti, u kojem na pitanje zašto svi jašu postoji samo jedan odgovor: “At – adamdyn kanaty.”
U doslovnom prijevodu konj je krila čovjeka, a moglo bi se reć i konj je čovjekova sloboda.
Osjećao sam se kao gost, u najboljem smislu naše kulture gdje je gost svetinja. Nisam bio turist, kupac ili mušterija. Ljudi bi me sreli i htjeli znat više o samoj Hrvatskoj, njima relativno nepoznatoj zemlji. Oni koji su znali za Hrvatsku spominjali su Modrića.
Jedan kirgistanski bankar koji me prebacio do drugog grada je spomenuo Lidiju Bačić. “Krasivaya.” U prijevodu prelijepa; tako ju je opisao čineći u isto vrijeme veliki polukružni mot rukom ispred prsnog koša.
Sve u svemu, u Kirgistanu sam bio sam gost, a na kraju nekim Kirgistancima i prijatelj.
Napisao si kako ćeš usvojit “mot” kad pozdravljaš i zahvaljuješ – s rukom na srcu, što si viđao u Uzbekistanu… jesi ga usvojio?
Jesam, ali najviše u trenucima kad se dobro nasmijem i kad me netko oduševi.
Što radiš inače sad u svom raznolikom životu – radio si igrice, pisao, skitao, jesi se malo skrasio sad u Dubrovniku?
Trenutno radim sve navedeno uz dodatak djelatnosti turističkog vodiča… Možda bi to išlo pod skitanje?
Skrašen, spašen? Trenutno sam u Dubrovniku, ali ostajem otvoren za moguće neočekivane promjene.
Stavio si se “na tržište rada” – uspjevaš kao slobodnjak? Kako, daj nam recept…. bez okvira?
Ponekad uspijem, ponekad ne. Ne bih se nazvao konstantno uspješnim. Nitko tko živi kao slobodnjak ili poduzetnik se ne bi trebao smatrati konstantno uspješnim.
Poanta je pokušavati. Čak i u nesigurnosti. Samo pokušaj.
Zašto čovjek mora putovati? Što je najdragocjenije što nauči na putovanjima?
Čovjek mora putovari kako bi shvatio da svi ljudi u svijetu imaju iste želje, ali različite okolnosti. Svi “normalni”, svi ljudi nazbilj žele živjeti poštene, sretne i dobre živote.
To je temelj za međusobno razumijevanje i nada za trenutno nezamislivi mir u svijetu.
Jesi li ti buntovnik? Što bi u današnjem svijetu trebao raditi buntovan čovjek?
Buntovnik? Ta mi etiketa ima preveliku težinu društvene odgovornosti. Ako me neki vide kao takvog, volio bih im dat do znanja kako u Dubrovniku i u svijetu postoje mnogo bolji, pametniji i učinkovitiji buntovnici od mene.
Više bih se priklonio pod mudrost izreke svetog Augustina, ujedno meni jedne od najdražih lekcija kršćanstva:
“Ljubi i čini što hoćeš.”
Odnosno, ne želi drugima zlo, živi u ljubavi i to ćete učiniti slobodnim. Preporučio bih to ne samo buntovnima, nego svima.
Koliko se znanje i iskustvo koje se stekne, stvari koje se vide, mogu primjeniti u Dubrovniku… prije je ovo bio Grad gdje su kapetani (putnici) donosili vrijednosti koje su se potom pretvarale i stvarale grad svjetskim gradom…. danas?
Ima ljudi koji donose vrijednosti u grad, ali je sama “vrijednost” kao takva prešla iz opće društvene dobrobiti u individualnu monetarnu sferu.
U Nizozemskoj sam pio pivu od reciklirane kanalizacijske vode, u Maroku sam vidio staru gradsku jezgru gdje su zabranjena vozila (pa čak i dostavna), na Havajima sam vidio strogu zaštitu i očuvanje morske bioraznolikosti, u Vijetnamu sam vidio učinkovita i profitabilna ograničenja broja turista u zaštićenim zonama…
Je li ti lijepo vratiti se doma – ako Dubrovnik osjećaš svojim – doma – nakon dugih putovanja?
Uvijek.
