U ovoj se godini “traži” šest ravnatelja/ica gradskih ustanova u kulturi, jer aktualnima istječe mandat. Za neke su natječaji raspisani, za neke će tek biti, a za Igre je po drugi put natječaj poništen, pa će po treći put na popravni. Ima li nade za zainteresirane koji još uvijek vjeruju u javni natječaj bez prethodnog dogovora?
Nedavni “slučaj” s ponovnim poništavanjem natječaja za ravnatelja ili ravnateljicu Dubrovačkih ljetnih igara bez ikakvog obrazloženja, te imenovanja v.d.-a, ponovno bez obrazloženja, više nego što otvara, zapravo daje odgovor na naivno pitanje – zašto nema više zainteresiranih? Jer, na natječaje se ili jave isti ravnatelji ili po jedan, u najboljem slučaju dva kandidata. I zato, kako bi se izbjeglo diskreditiranje i one “šačice” koja biva odbijena bez obrazloženja, poštenije bi bilo ukinuti natječaje. I tako, čini se, ne služe ničemu. Provođeni na ovakav način obična su farsa. Zakonske su ovlasti od prije nekoliko godina u rukama jednog čovjeka koji, ponovno legalno, sve može napraviti po svojoj volji – bez ikakvog pojašnjenja. Dakle, zbog svih onih koji se javljaju na natječaj bez prethodnog dogovora i nadaju se, potrebno je deziluzionirati ovakve natječaje i uspostaviti sustav imenovanja. Kao što radi Ministarstvo kulture kad postavlja intendanticu i ravnatelje dramskog i glazbenog programa, pa “kom’ opanci, kom’ obojci”.
Ovako, ne samo da se posve dezavuira procedura natječaja, već se ukazuje i na posvemašnju besmislenost postojanja upravnih i sličnih vijeća u pojedinim kulturnim ustanovama. Njihovo je postojanje posve suvišno – ako i daju prijedloge, oni nisu obvezujući, a najčešće ih i ne daju kroz jezgrovito oblikovan i obrazložen svoj stav. Sastavi vijeća su produžena ruka političkih stranaka ili koalicijskih dogovora i “podjela” kako bi svaki “partner” mogao biti “gazda u ponekom svom dvorištu”. Oni padnu s neba kao dar za stranačku lojalnost i privrženost. A sve to skupa potkopava i inače poljuljano povjerenje u sustave na kojima počiva društvo.
Ako se vratimo na nedavni, drugi natječaj za Igre – ostaje javnosti posve nepoznato je li upravno vijeće raspravljalo o kandidaturama, je li iznjedrilo kakav stav, pročitalo i procijenilo programe rada i na kraju krajeva, je li se jedna članica izuzela od ikakvog glasanja ili komentiranja kandidata među kojima je bila jedna joj obiteljski izuzetno bliska osoba. Ništa nemamo pojma. U svim tim procedurama nema transparentnosti i s ovakvim će praksama biti sve teže očekivati da će ljudi koji su u životu profesionalno nešto postigli biti spremni položiti svoje biografije, pa i dostojanstvo, pred noge nečije zakonski uspostavljene samovolje. Ili samoprocjene, kako mu drago. Neobrazloženo “ne” u tišini kod kandidata stvara osjećaj ignoriranja, a otvara prostor za raznorazne ćakule, priče, glasine, možda posve neutemeljene priče o osobinama kandidatima koji ni ne dođu u priliku pred nekim izložiti svoj program i motivaciju s kojom se prijavljuju na natječaj. A možda jesu dobri i sposobni kandidati kojima treba dati – šansu.
Primjer raspisivanja i poništavanja natječaja pod posve neobjašnjivim i netransparentnim okolnostima potkopava povjerenje u sustav tzv. javnog natječaja, odnosno, izbora. Ma, svima je sve jasno već odavno, ali ipak je u ljudskoj prirodi nadati se kako će se stvari promijeniti nabolje. Kako će se neke “krive Drine” ispraviti. I da se neće baš na sav glas “vikati” o onome što nije baš za diku. Jer, počesti istupi za gradskim govornicama, tipa “kadija te tuži, kadija ti sudi”, ne doprinose baš osjećaju partnerstva u iznalaženju najboljeg rješenja u interesu zajednice. Prije to sliči na onu “tko jači, taj tlači”. Sadržaj ostaje isti, bez obzira u kakav je celofan od riječi umotan.
Nedavni “slučaj” s raspisivanjem i poništavanjem natječaja za vodstvo Dubrovačkih ljetnih igara ostavlja gorak okus u ustima, ne samo za kandidatkinje koje su dobile odbijenice bez obrazloženja, već i sve ostale koji su se “našli u priči”.
Tako će se u ovoj tek započetoj godini ponovno “tražiti” ravnatelj/ica Igara preko natječaja koji bi trebao biti raspisan, ali i ravnatelji Dubrovačkih knjižnica, Linđa, Kazališta Marina Držića, Muzeja domovinskog rata, Dubrovačkog simfonijskog orkestra.
Za neke kulturne ustanove stvar je već riješena – tek je formalnost ostala kako bi na čelu dubrovačkog teatra i Muzeja domovinskog rata ostali dosadašnji ravnatelji, kao jedini kandidati koji su se javili na natječaj.
Najveći izazov će, kako sada stvari stoje, biti izbor novog ravnatelja Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Navodno, aktualni v.d. ne pokazuje ambiciju ostati na toj poziciji, već se želi vratiti u umjetničke vode u kojima se osjeća “kao riba u vodi”. Natječaj će, valjda, biti raspisan kada se postigne “dogovor” ili pronađe odgovarajući kandidat, kako bi se izbjegao slučaj Dubrovačkih ljetnih igara koji bi se mogao svrstati u kategoriju svojevrsnog skandala koji je sve, a ponajmanje kulturan i pristojan.
FOTO: Ilustracija
