Dugotrajnim pljeskom oprostili su se nazočni od glumačke dive Milke Podrug Kokotović na danas održanoj komemoraciji u Kazalištu Marina Držića. Bio je to emotivan i dostojanstven oproštaj od prvakinje hrvatskog glumišta kojeg je organiziralo Kazalište Marina Držića, čemu su doprinjeli svi govornici, a posebno violončelistica Mihaela Čuljak i klavirist Teo Martinović.
Od neponovljive glumice okupljenima u dubrovačkom teatru obratila se dugogodišnja Milkina prijateljica Džemila Bukovica. Prisjetila se brojnih anegdota i zgoda koje su doživjele tijekom godina i otkrila tajnu njihovog dugogodišnjeg prijateljstva. Prisjetila se i brojnih, preminulih dubrovačkih velikana: Izeta Hajdarhodžića, Joška Juvančića, Đela Jusića, Joška Juvančića, Miše Martinovića, Ivice Kunčevića, Luka Paljetka, Feđe Šehovića.
„Otišla je i naša draga Milka Podrug Kokotović. Ostaje nam duboka i bolna praznina. Svi su nas zadužili da o njima govorimo, čitamo, pišemo i da repriziramo njihove maestralne kreacije. Da, ne zaboravljajući njih, prenosimo sjećanje na njih na mlade generacije koje dolaze. Mladima se radujemo, ali ove koji su svojom izuzetom darovitošću i radom temeljili dubrovačku i hrvatsku kulturu, ne smijemo pustiti iz naših srca i sjećanja. Oni pripadaju malom broju onih snažnog i neizbrisivog traga u našoj kulturi. Od njih treba učiti.
Očaravajuće snažnog dara Milka je živjela glumu kao svoje životno poslanje. Rekli su da Bog daruje, ne da zadržiš dar za sebe, nego da ga dijeliš s drugima, tako je Milka nama gledateljima donosila puninu radosti, a mi poštovanje spram takve posvećenost i vrhunskih kreacija spram takve glumačke vještine. Bila je umjetnik inteligentnog i senzibilnog duha, izvanserijske osobnosti.Svaki svoj lik Milka je tumačila nadahnuto i slojevito, nikad površno. Svojim prodornim pogledom, moćnim i prodornim glasom, zadivljujuće je iznosila uloge. Milka je odavno izdignuta u glumačku elitu, na sami vrh. Posebnija od svi, do kraja je ostala na tom prijestolju bez taštine i bahatosti. Glas, pogled i smijeh su joj fascinantni. Uvijek je znatiželjno propitkivala sebe i sve oko sebe taložeći dojmove pa ih iz svog zdenca izvlačila kroz likove kojima nas je toliko radovala, a i sebe je radovala procesom stvaranja uloge. Bila je krhka, a opet eksplozivne energije, senzualna i emotivna, u Milke su i smijeh i suze bile zajedno. Umjereni hedonost, zdravog uma i srca kojima je maksimizirala užitak, a minimizirala bol, nikad dosadna. Uvijek svježa i inspirativna, duhovita i vrsna imitatorica, veseljak u društvu i nekako djevojački zaigrana“, kazala je Bukovica.
„U impresivnoj karijeri od 65 godina u ovom kazalištu i 60 godina na Dubrovačkim ljetnim igrama dodijeljene su joj brojne plakete i nagrade. Kada se iznova pohvalila majci za jednu od njih, očekujući divljenje, praktična Anđa pitala je: „Je li čemu?“, aludirajući na novčanu nagradu, odgovor je bio negativan, pa je majka rekla: „Pih, imaš ti toga koliko hoćeš ćerce moja“, prisjetila je Bukovica i posljednje uloge Milke Podrug Kokotović u dubrovačkom kazalištu, u predstavi “Bjegunke”, koje je igrala sa Ksenijom Prohaskom, u režiji Nenni Delmestre.
Bukovica je kazala kako je Podrug Kokotović bila uspješna u kuhanju, talentirana za tehniku, ali nimalo naklonjena bilo kakvom odnosu s dokumentima i računa. Kad ih je jednom zgodom zaustavio prometni policajac i upitao ih dokumente, Podrug Kokotović mu je rekla da o tome računa vodi njen suprug.
„Na početku našeg druženja rekla mi je svatko ima neka svoja nervoznija stanja i da kad ona bude u takvome da je pustim, a da svoje ne dodajem na to i da će ona sebe stišati kad ja bude u takvom stanju. Možda je to dio recepta našeg bliskog i dugog prijateljstva. Pomaže i to što su moja stanja ipak morala biti puno smirenija. Prošle smo zajedno svakakve situacije i lijepe i ružne. Radovao nas je osjećaj da su tu jedna za drugu. Kao znak međusobne dobrote bile smo kroz desetljeća utjeha kao melem na životne rane. Ivana Ujevića zvala je svojim bratom. Zvala nas je sveto trojstvo – čvrsto i pouzdano, a ona je bila ures naših života. Milka je baš božanska glumačka kćer. Utihnu smirena, bez straha, u snu. Svoje tijelo predaje zemlji, a ja vjerujem da to postaje korijen za neku novu glumačku veličinu. Duša joj se diže u viši svijet i kao leptiri raširenih krila promatra nas možda i sada, a potom postaje nebeski čuvar nad nama dok se gore jednom svi ne prepoznamo. Vjerujući tako lakše mi se s Milkom danas pozdravili“, kazala je Bukovica i pročitala pjesmu koja je Ivan Ujević posvetio Milki.
Nacionalan prvakinja, glumica Ksenija Prohaska, pročitala je pismo redateljice Nenni Delmestre, koja je posljednja posjetila Podrug Kokotović prije smrti. Donijela joj je jelo koje je pojela u krugu obitelji, zaspala i nikad se više nije probudila.
„Moj profesionalni i prijateljski odnos s Milkom započeo je kad je Milka već bila najuspješnija, najcjenjenija i najnagrađivanija glumica, kad je već odigrala sve svoje velike heroine. Osim što sam bila impresionirana njenom velikom karijerom bila sam nesigurna hoće li Milka pristati na jedan potpuno drugačiji kod koji sam željela istraživati. Nakon prve probe postalo je jasno da je Milki svaka nova kreativna avantura ne samo izazov već i veselje. Odigrala je svoju ulogu osobe A glumačkih sredstvima na kojima bi joj pozavidjele i i najsuvremeniji kazališni stvaraoci. Milkina Bjegunka, uloga koja je kao stvorena bila za Milku, koja je u 86. godini života pristala naučiti 60 novih stranica teksta, upustit se u hrabru avanturu, prkoseći svim kronološkim i biološkim ograničenjima. Predstava je igrala do njene 89. godine. O mom privatnom odnosu s Milkom mogu samo reći poštovanje, razgovori na pet razvoja odjednom, smijeh i ljubav“, stajalo je među ostalim u pismu koje je pročitala Prohaska koja je potom kazala kako je pet godine života sanjala da bude glumica. Prisjetila se kako je gledajući jednu od mnogobrojnih Milkinih izvedbi zamolila Boga da samo pet minuta tijekom života bude dobra kao ta glumica.
„Milka Podrug Kokotović je za mene bila najveća naša glumica. Sve je pobijedila, nigdje nije otišla. Ostala je tu, ostala je vjerna sebi i Dubrovniku. Njen talent ju je vinuo u zvijezde. Bila sam povlaštena da igram s njom u Bjegunkama. Bože što je bila duhovita, što me voljela. Bila sam počašćena tom ljubavlju i tim prijateljstvom. Ljubav koji je ona dobila od svoje sestre, nećaka obitelji – to je neprocjenjivo. Zaspala je tiho, pokopana je na jednom malom, ljudskom sprovodu u Dicmu. Oprostila se od ovoga svijeta na najljepši mogući način, a i zaslužila je. I znam što bi mi sad rekla: Ajde, borati mogla bi malo manje plakati!“, kazala je Prohaska.
U ime Hrvatskog društva dramskih umjetnika i svoje osobno ime od Milke Podrug Kokotović oprostio se i Maro Martinović. Prisjetio se i jedne epizode iz svog djetinjstva.
“Kad se ja ne bih sjetio nečega iz svog djetinjstva prisjetila se ona, moja kuma. Kako sam kao dijete bilo nemoguć, danas bi me vjerojatno liječili od ADHD-a, ona kako bi rasteretila Miša i Lidiju, pozove me u sebe doma. Nisam htio ići, ali kad mi je rekla da ćemo ići autom onda sam pristao. Mi tad u Božidarevićevoj nismo imali banju, a Milka je imala banju i ja sam se htio okupati. Za 15 minuta banja je bila u pjeni, na podu su bile litre vode. Izvadi me, obuče me, a ja trčim po kući. Nakon jedno dvije, tri ure, Milka me vratila starcima jer nije više mogla sa mnom. Nema smrti, dok ima sjećanja. Imao sam čast i sreću da glumim s njom. Na svakoj od tih predstava, bilo je nešto posebno, oči naše Milke. U njenim očima je bio sve i ja nisam mogao izgovoriti krivu repliku. Hvala ti Milka na svemu, druženjima, izletima, savjetima, ljudskosti. Hvala ti na tvojoj divnoj duši, hvala ti na kumstvu”, kazao je Marinović i prisjetio se glumačkog odnosa Milke i njegovog oca.
“I dok je Milka nervozno trčala po garderobi, popravljala šminku, živačana kao pas, Miše je sjeo u hodnik na stolicu kod inspicijenta. Htjela mu je reći još nešto važno za predstavu, a on je zaspao. Napala ga je i svašta mu je izgovorila. Svađali su se oko svega, ali uvijek kreativno, bez krvi, to je bila ljubav. Bili su kao prst i nokat na sceni. Draga moja Milka na pozornici te čekaju tvoj Miše, Jupa, Pero, Tonko, Vanja, Kruno, Ivica…Neka ti je laka hrvatska zemlja, tvog rodnog Dicma. Počivala u miru! Neka te čuvaju jata anđela”, kazao je vidno emotivan Martinović.
Senka Bulić, koja se okupljenim obratila u ime Dubrovačkih ljetnih igara, kazala je kako veličina Podrug Kokotović nije izlazila samo iz njenog talenta, nego i iz njene ljudskosti, poštovanja prema kolegama.
“Milka je izabrala Dubrovnik kao svoj grad. Znala je da je Dubrovnik središte umjetničkog života koji će oblikovati njen glumački identitet. Uloge njenog života imaju veze s dubrovačkom tradicijom i suvremenošću. Dubrovnik je bio čitav univerzum, umjetnički san. Grad i teatar za nju su bili jedno. Gradu koji ju je prihvatio vraćala je antologijskim ulogama. Dubrovnik je za nju bio sudbonosan, a na Ljetnim igrama ostvarila je neke od najpamtljivijih uloga u povijesti festivala. Ostvarila je brojne smiješne, tragične, dostojanstvene, nevine uloge, koje ostaju upisane u jedinstvenu kazališnu memoriju. “
U ime ansambla Kazališta Marina Držića od Milke Podrug Kokotović oprostila se i glumica Mirej Stanić, pročitavši stihove koju je za nju napisao Jakša Fiamengo.
“Bila je naša velika glumica, naša prijateljica, podrška, nesebično se davala. I zato velika, hvala, pamtite ćemo te s ljubavlju i poštovanjem”, kazala je Stanić.
Od Milke Podrug Kokotović oprostio se danas i gradonačelnik Mato Franković.
“Danas stojimo ovdje ne samo kako bi se oprostili, nego i da bi rekli hvala jednoj izuzetnoj ženi, velikoj umjetnici, snažnoj osobi, koja je svojim životom, svojim glasom, svakim pokretom na sceni obogatila ne samo hrvatsku kulturu već i srca svih nas. Smrt gospođe Milke duboko nas je pogodila. Njen odlazak ostavlja veliku prazninu koju je teško ispuniti riječima. Kako riječima opisati ženu koja je sama bila riječ, koja je izgovarala tekstove, tako da su oni postojali naše misli, koja je stvarala uloge koje su postale žive i naše. Bila je neizostavni dio Dubrovačkih ljetnih igara. Teatar pod zvijezdama bio je njen prostor, njen dom, njena sudbina”, rekao je gradonačelnik i prisjetio se nekih od njenih velikih uloga.
“Toliko lica, a u svima ista snaga i ista istina. No, Milka nije igrala, ona je bila. I kad je šutjela, govorila je. Bila je umjetnica koja nije tražila pozornost, prirodno ju je privlačila. Bila je karakter. Bila je ono što kazalište čini živim”, kazao je gradonačelnik.
“Naše kazalište Marina Držića bilo je njen drugi dom, a s gosparom Mišom Martinovićem, činila je generacijski tandem. Za sve što je bila, i za sve što je dala primila je brojna priznanja i nagrade. No najviše je cijenila pogled publike, tišinu pred njen replikom, tišinu koja traje i dugotrajni pljesak. Draga i poštovana gospođo Milka učili ste nas da umjesto nije imitacija života, nego istina života. Učili ste nas da se i o boli može govoriti nježno, o ljubavi snažno, da tišina može biti glasna, a riječ melem. Zato danas kad nas je obavila tišina vašeg odlaska, u njoj odzvanja sve što ste nam ostavili – stotine uloga, tisuće rečenica, ali i trag u duši ovog grada. Hvala vam što ste voljeli Dubrovnik, što ste ga zadužili i oplemenili. Otišla je gospođa Milka, ali njen lik, njezine uloge, njen glas ostat će zauvijek s nama. U kamenu ovog grada, u tišini kazališta, u sjećanjima koja ne blijede. Adio, gospođa Milka”, kazao je gradonačelnik.
