Izlaganje u prostorima koji nisu primarno “zatvorene izložbene kutije” uvijek nosi dozu uzbuđenja, novog, iščekujućeg. Kako je slikarica Ivona Šimunović doživjela prostor Crkvice sv. Stjepana na Pustijerni u kojoj sutra, 29. srpnja otvara izložbu pod nazivom “Margariti” u sklopu ovogodišnjeg likovnog programa Igara i što će izložiti – pročitajte u razgovoru koji slijedi.
Prostor Crkvice sv. Stjepana na Pustijerni je prebogat simbolikom i poviješću – koliko Vas je to kao umjetnicu obvezalo u izričaju i radovima koje ćete predstaviti 29. srpnja. Kako ste se osjećali kad ste prvi put ušli u taj prostor?
Iskreno, ne sjećam se kada sam prvi put ušla u crkvu, ili samo prošla pored nje. Dijete sam Grada, moja osnovna škola, a i srednja škola su bile u Gradu tako da su nam kao djeci, a i kasnije u mladosti, te uličice bile naše i vjerojatno sam puno puta protrčala pokraj nje, ne obazirući se. Međutim, moram priznati, u mojoj memoriji je nekako bila izbrisana sve do prije par godina, kada sam u vremenu pandemije dosta šetala po pustom Gradu, koji je u to doba poprimio jedan nevjerojatno lijepi oblik praznine u kojem su ispred mene iskakale ljepote grada, pročišćene od uobičajene vreve i gužve. Tako se, šetajući i gubeći se u uličicama Pustijerne, ispred mene nenadano i potpuno iznenađujuće ukazala crkva Sv. Stjepana kao neko bijelo uprizorenje. Crkva, prekrasna u svom ambijentu kao da je u sebi sačuvala tisućljetnu energiju u kojoj su prožeti svetost i sakralnost na jedan način koji nadilazi granice i neiscrpno nadahnjuje.
Crkva svetog Stjepana najstarija je sakralna građevina u Dubrovniku čiji spomen nalazimo već u 10. stoljeću, dok neka arheološka istraživanja ukazuju i raniju izgradnju crkve predromaničkog i romaničkog stila datirajući je već krajem 8. stoljeća. Crkva biva napuštena nakon velike trešnje 1667. te se njeni ostaci koriste za različite namjene (groblje, kosturnica) do konačnog konzerviranja crkve bez krova.
Ovakav prostor bremenit poviješću prostro je ispred mene temu same izložbe koju nisam mogla, a niti željela mimoići ili zaobići, postavljajući tako polazište istraživanja za nove radove koje predstavljam na ovoj izložbi.
Iz teksta kustosice vidljivo je kako ste ponovno “pribjegli” motivu kružnice. Zašto Vas ona tako vjerno prati u radu? Posvećujete izložbu Margariti, želeći skinuti zaborav s njenog imena. Zbog čega bi joj trebalo dati važnost i spominjati je u našoj povijesti?
Kružnica je prisutna u svakoj mojoj seriji radova, barem jedna. Ona gotovo kao da je postala autoikonični motiv, koji naravno nije samo moj. U povijesti vizualnih umjetnosti ponavljan bezbroj puta kao geometrijski oblik bez početka i kraja, te kao takav prikazivan kao simbol vječnosti, cikličnosti i savršenstva. Ovaj put dio te kružnice je na razmeđu između slikarstva i prostorne instalacije koji se vezuje na sam narativ sakralnosti i duhovnosti. Da, posvećujem izložbu Margariti, ali ne samo Margariti. Priča koja se krije iza ove lokacije, bila da je ona romantizirana legenda ili povijesna činjenica, za mene potpuno nebitno, je nešto što me pokrenulo da kroz njezino ime, metaforički, ova izložba bude hommage svim ženama, ženskom stvaralaštvu, ženskoj krhkosti, nježnosti, ali i ženskoj snazi, izdržljivosti i upornosti.
Priča je pomalo zaboravljena, a navodi kako je ovu starohrvatsku kraljevsku crkvu posjetio hrvatski kralj Stjepan Miroslav sa svojom kraljicom Margaritom 948. godine. Margarita sa svojim suprugom daruje važne relikvije prvoj, maloj crkvici, te nad njom kasnije podiže crkvu, čiji lokalitet do dan danas ostaje skriven od pogleda i svakodnevne gradske vreve. Nakon muževe smrti, vraća se u Dubrovnik, zaređuje se, te živi trajno mirnim, tihim i povučenim redovničkim životom tik uz crkvu u kojoj biva i sahranjena. Iza ove priče krije se ženski glas koji tiho progovara o snažnom podsjetniku kako vjera može i mora biti utočište i prostor oslobođenja svima.
Kako biste opisali dane koji prethode otvaranju izložbe, koliko Vam je potreban mir kad uđete u atelje… kako ga osigurati u uvijek “pretrpanom” danu – posao, obveze majke, žene…
Izložba je jedan logičan slijed procesa rada i kreacije koji tu kreaciju prostire publici da komunicira s njom. Mi smo tu da stvaramo nove oblike, nove forme koje neće tražiti smisao, već će stvarati novi, provocirajući život u inat njegovim repetetivnostima. U ateljeu nikad nema mira, on nastupa kad se izađe iz ateljea, svjesni nekad i činjenice da to što ste danas napravili i nije dobro, ali isto tako svjesni da je i to dio procesa kojeg treba prolaziti da bi postigli nešto što će funkcionirati u odnosima rada. Sam proces rada temelji se na pokušajima i pogreškama, na iščitavanjima, na istraživanjima i sve to skupa donosi mir, znajući da pokušavate iznova i iznova, opet i opet. I u konačnici ne odustajete. A dani su pretrpani, uvijek su bili…U hodu se sve nekako usklađuje, slaže, preslaguje. Žene to mogu, moraju i znaju.
Radove ste “prilagodila” sakralnom prostoru, njegovoj duhovnosti, na koji način osjetite da se između Vas i publike uspostavilo pravo i razumijevajuće dvosmjerje?
Sam lokalitet otvara puno tema, podtema i jednu nadtemu, a to je činjenica da ulazim u sakralni prostor, u crkvu, što je zahtijevalo i podrazumijevalo jedno nadovezivanje moga rada na samu narativnu nit kršćanstva. Pristupila sam svemu s izrazitim strahopoštovanjem, jer izlagati na oltaru, raditi oltarni rad je nešto što imate priliku raditi možda jedan put u životu. Oltar kao mjesto svetosti, žrtve, spajanja, vjenčanja, krštenja, mjesto gdje se ovozemaljsko spaja s onozemaljskim, mjesto transcendentalnosti, za mene je bio pokretač da sve te motive akumuliram u jedan rad koji će nositi i ono sakralno, crkveno, ali i ono žensko.
Kružnica kao simbol vječnosti i cikličnosti, kao oblik hostije, aureole, rozete, bila je logičan slijed. Međutim ovaj put sam je ostavila svakom promatraču da je dovrši sam za sebe. Da one vidljive i opipljive simbole religioznosti, prenese sam sebi u nevidljive, još snažnije sfere i dimenzije vjere. Kružnica je polovična, ona je i na nebu i na zemlji.
Izložbe su, kao i čitav program prožete temom žene na ovogodišnjim Igrama – kad se već to stavlja pod reflektor, kako bi se tim pitanjem trebalo baviti?
Ljetne igre su uvijek bile dio nas, odrastali smo s njima, naša ljeta su prožeta Igrama, i biti po prvi put dio programa Dubrovačkih ljetnih igara, te izlagati u svome Gradu je nešto što me zaista čini sretnom i ponosnom. Pogotovo biti dio programa ovogodišnjih Igara, znajući da su tematika i fokus stavljeni na žene i žensko stvaralaštvo. Imam sreću da se dogodila jedna sinergija teme Igara i onog što radim, jer mislim da nikad nije dovoljno naglašavati ženska pitanja, ženske pozicije u svakom aspektu, u ovom slučaju umjetničkom, njihove vidljivosti, odnosno nevidljivosti. Iako se danas vrlo često postavljaju aktualna pitanja na suvremene izazove i probleme ženskih iskustava, ipak smo suočeni s tim, da se davno izborena prava, moraju stalno i nanovo obnavljati. I to je također jedan od mnogih zadataka umjetnosti, a na nama ženama je, iako to nekad nije lako, da budemo uporne i izdržljive, i da naš glas odjekuje.
Kako bi Vaša umjetnost trebala utjecati na gledatelje, možda bolje pitati – kako, a da Vas to ispuni nekim unutarnjim zadovoljstvom?
Da samo u jednim očima vidim odraz svoga rada, ali onaj odraz koji nosi pripadanje, pripadanje samom sebi, zbog kojeg taj rad diše i živi dalje, ja sam ispunila svoju svrhu.
