U organizaciji Dubrovačkih knjižnica i u sklopu manifestacije Dani europske baštine dr. sc. Ivica Martinović održao je, 30. rujna 2025. u Znanstvenoj knjižnici, predavanje pod naslovom “Poimanje žene u Zrcalu duhovnom (1614.) benediktinca Mavra Orbina” o prijevodu djela Specchio spirituale del principio et fine della vita humana (1601.) milanskoga franjevca Angela Ellija, i istoimenojknjizi koju je glasoviti dubrovački benediktinac napisao na hrvatskom jeziku.
Uvodno je prisutne pozdravila knjižničarka Ana Pendo. Martinović je spomenuo tri djela Mavra Orbina: Ad cęnobitas libri quinque (1590), rukopis u Biblioteca Universitaria, Padova; o konačnoj svrsi ljudskoga života, o sredstvima kojima se može prispjeti do božanske ljubavi, o monaškom životu, o molitvi; Il regno degli Slavi (Pesaro, 1601), nastalo uz ciljanu potporu odbjegloga dubrovačkoga vlastelina Marina Andrijina Bobaljevića te Zarçalo duhovno od pocetka, i sfarhe xivota coviecanskoga (U Rimu, 1614).
Ova posljednja o kojoj je bila riječ na predavanju objavljena je zalaganjem naručitelja i mecene Rade Sladojevića, prevoditelja Mavra Orbina i priređivača Bartola Kašića. Orbin je posvetu Sladojeviću potpisao 20. travnja 1606. dok je bio opat samostana sv. Mihajla u Pakljenoj na otoku Šipanu, a 20. kolovoza 1613., gotovo tri godine nakon Orbinove smrti, zamolio je Sladojević isusovca Kašića da se u Rimu pobrine za tiskanje Orbinova prijevoda, a Kašić u studenom iste godine piše crkvenu cenzuru i priređuje tekst Orbinova rukopisa prema vlastitoj slovopisnoj uputi te piše pismo meceni Radi Sladojeviću 20. studenoga 1613. kojim ga obavještava da je Orbinov rukopis priredio za tisak prema slovopisu koji je prvi put predložio u svojoj gramatici 1604. godine. Na kraju knjige prilaže drugu inačicu svoje dubrovačke slovopisne upute »Nauk za dobro pisati slovinski i lasno pročtiti ovo libarce.«; predstavlja se kao pjesnik prvom svojom tiskanom autorskom pjesmom Čtivnikom, datiranom » Iz Rima, na 25. marča 1614.«, dakle na blagdan Navještenja Blaženoj Djevici Mariji.
Iako prijevod, Orbinovo Zrcalo duhovno prva je zbirka teoloških svaštica (quæstiones quodlibetales) tiskana na hrvatskom. K tomu ono je i prvi asketski priručnik »o prvim i posljednjim stvarima« na hrvatskom, jer je prvo izdanje Orbinova Zrcala tiskano četrnaest godina prije Četiri poslidnja človika, to jest, od smarti, suda, pakla i kraljestva nebeskoga (1628.) Franje Glavinića.
Orbinova uspješnica (1614. – 1703.) doživjela je čak četiri izdanja. Nakon prvoga izdanja u Rimu, bila su još tri mletačka izdanja, dva u tiskari Marca Ginammija u 1620-im te jedno u tiskari Bartola Occhija 1703.
Tri su žanra Orbinova Zrcala duhovnoga (1614.): niz od 15 dijaloga učenika i meštra (u svakom od njih raspravljeno je točno 10 pitanja); zbirka teoloških svaštica (quaestiones de quolibet) te asketski priručnik o »prvim i posljednjim stvarima«, prvi na hrvatskom
(prve stvari: Božje stvaranje, grijeh praroditeljā Adama i Eve, smrtnost čovjeka; posljednje stvari: smrt, posljednji sud, konac svijeta, uskrsnuće mrtvih, pakao, čistilište i raj).
Teme se protežu kroz 15 razgovora: nastanak svijeta, muškarca i žene, praroditeljski grijeh, trajanje života i nepredvidivost smrti, priprema za kršćansku smrt, posljednji sud, čistilište, čistilište i pakao, pakao, pakao, konac svijeta i uskrsnuće mrtvih, konac svijeta i uskrsnuće mrtvih, posljednji sud, život svetih i izgled »novoga neba i nove zemlje«, život svetih i izgled »novoga neba i nove zemlje«, život svetih i izgled »novoga neba i nove zemlje«.
Zanimljiv je zaključak o duši i tijelu muškarca i žene: »Cjeća toga mogu rijeti, da duša Adamova bî plemenitija negoli duša od Eve po ovi zgoru rečeni način, za bit ona vele veće tanja i bistrija u znan’ju, krjeposti i u darovijeh; i jošter videći se, da je ona priličnija slici i prilici Božjoj. Koliko od tijela, govoru, da tijelo Adamovo bî vele veće plemenitije rad njegove jakosti i snage. Ma ako hoćemo govoriti po n’jeki način, velju, da tijelo od
Eve bî plemenitije za dva razloga; jedan od kojijeh je ovi: zašto Eva bî stvorena u raju, i jošte jerboa ona ne bî oni čas bez drugoga učinjena od zemlje, ma od kosti, to jest od rebra Adamova; <…>«
Tri karakteristična pristupa usredotočena su na zlu ženu: definicija žene prema filozofu Sekundu Šutljivcu Filozof Sekund o zloj ženi (»Ma ne zato da ja hoću hvalit toliko žene, da također ne znam ono što govori Sekondo filozof od zlijeh i opacijeh žena: Žena je jedna smeća od čovjeka, jedna živina koja se ne može nasititi, jedna misao bez pristanka,
jedan rat bez svrhe, jedno more bezadna čovjeku počtenu i bludnu; i za rijeti ukratko, jedna je veriga koja drži malo manje svakoga čovjeka u službi), novopitagorovcu iz 2. st., anegdota o Sokratu i njegovim dvjema ženama i abeceda ženinih poroka iz Sume sv. Antonina Pierozzija.
Objasnio je Martinović i pokušaj ‘uspostave ravnoteže’: tri rečenice u pohvalu dobre žene.
»Ma ništar nemanje svaka stvar budi rečena s mirom od dobrijeh i svetijeh djevica, udovica, udanijeh i ostalijeh gospoja i vrijednijeh žena, dostojnijeh svake hvale, od kojijeh govori sveto Pismo u libru od Eklesiastika na 26. pog.[lavlju]: ‘Dobre žene blažen muž.’« Poruku ovoga odlomka učenik Elli ističe rubnim podnaslovom, a Orbin ga vjerno prevodi: »Dobra žena dostojna je svake hvale.« Elli pred svoga čitatelja stavlja niz bezimenih svetica u različitim staležima i službama, da bi poentirao jednim biblijskim navodom o dobroj ženi, prvim stihom u 26. poglavlju Knjige Sirahove, gdje se vrlina žene mjeri duljinom muževa života: »Blago mužu žene čestite jer je dvostruk broj dana njegovih.«
Osmo pitanje petnaestoga razgovora donosi učenikovu dilemu: »Napokon, hoće li u preblaženom Kristovu kraljevstvu muškarci i žene biti spašeni u jednakom broju ili u nejednakom, to jest više muškaraca nego žena?« Orbinova trilema: »hoće li se najposlije u kraljestvu priblaženomu Isukrstovu sahraniti ljudi i žene u broju jednako ali će biti veće muškoga ali ženskoga?«
Tri odgovora na to pitanje koja daju Toma Akvinski i Rikard od Mediaville, Aristotel te Augustin, a zaključak glasi: »Za zaglavljenje dake odgovara se na dubio, da nije naše djelo ni se nami pristoji da mi odlučujemo ali odrejujemo broj od izabranijeh, koji broj sam Bog u istinu zna i njemu je očit.«
