Da nije Davora Mojaša, ne bi bilo Društva dubrovačkih pisaca i ova majica koju nosi je jedino što je dobio od Društva svih ovih godina! Dugo sam ga molio da nešto objavimo, rekao mi je: “Slušaj, kad dođemo do kraja, onda ćemo nešto objaviti!” Došli smo do kraja i objavili “Skroviti teatar”. Mojaš je dao ime našem godišnjaku “Literat”, našim posebnim izdanjima, uvijek bi nalazio pravu, našu dubrovačku riječ… Čovjek je koji motivira svojom dobrotom, bio je nešto što se zove dobri duh Društva dubrovačkih pisaca svih ovih godina – rekao je uvodno predsjednik Društva dubrovačkih pisaca Boris Njavro sinoć, 10. lipnja 2025. na predstavljanju knjige “Skroviti teatar” autora, redatelja, novinara Davora Mojaša. Nastavio je u emotivnom tonu koji je obilježio čitavu večer u “Lerovoj” lađi u Lazaretima.
–Davor je čovjek koji je obilježio grad, teatar, novinarstvo, naše živote, moj posebno… Bio je tu kad je trebalo, pomagao je mladima, jednostavno, bio je uvijek tu. Zaslužio je da skupi sve svoje dramske tekstove i da ih objavimo… Ovo je zaslužio i drago mi je da se okupilo ovo društvo, ovo prijateljsko i obiteljsko društvo… Ne znam treba li, ali reći ću: gdje su ljudi iz teatra i drugih ustanova u gradu? No, svi smo mi ponosni na Davora, a i on je ponosan što ima nas! Objavljeno je 99 njegovih dramskih uradaka, simbolična brojka, to je njegova igra, komentirao je Njavro, pozdravljajući sve nazočne, među njima posebno se zahvalivši na dolasku Jani Bratičević Šehović, supruzi velikog i nedavno preminulog pisca Feđe Šehovića.
Četiri teatra Davora Mojaša
–Knjiga je nastajala, nije nastala jučer ni prekjučer. Postoji nekoliko teatara u mojoj glavi, postoji moj, moj koji je dio mojih snova i buđenja. Postoji teatar koji gledam, gledam predstave kao i vi i imam sliku… I postoji teatar koji pišem, postoji teatar koji volim i koji stvaram, a to je Lero… Tu vladaju uzajamne empatije. Zahvalio bih svima koji su dali svoj prinos knjizi, Društvu dubrovačkih pisaca, Borisu Njavru koji je ‘izgurao‘ projekt do kraja, Sandri Rossetti-Bazdan na lekturi, Nori Mojaš, Luku Paljetku koji je bio još dovoljno u snazi i na moje stidljivo pitanje pristao napisati predgovor iako je već bio jako načet. Vrlo brzo je to napisao. Pročitao je jer sam u rukopisu knjige vidio ispravke koje je radio, tipfelere… Zahvaljujem Ladi Čale Feldman koja je to pozorno pročitala i napisala pogovor, hvala Marieli Marković koja je pristala sudjelovati u ovoj večeri. Knjigu sam posvetio obitelji koja me trpi, hvala Matu Brnjiću i Lerovcima te vama koji ste večeras došli. A, gdje su ljudi od teatra? U teatru, gdje bi drugo bili! Ali ovo je “Skroviti teatar”…moj teatar. Neki kažu da je teatar komentar vremena, Milišić kaže da je teatar zelena livada s umjetnom travom… rekao je Mojaš te preporučio čitanje knjige u suton.
U predstavljanju knjige su sudjelovale i glumice Studentskog teatra Lero Jasna Held, Ksenija Medović, Zvončica Šimić i Dubravka Mrvelj koje su čitale ulomke iz knjige.
Zašto je nova knjiga Davora Mojaša još jedan doprinos dubrovačkom, ali i čitavom hrvatskom književnom svemiru satkanom od teatarskih snova i buđenja?
Luko Paljetak
PRIKAZANJE SKROVITOG TEATRA
Svoju knjigu od 96 kratkih dramskih prizora, nazovimo ih za sada tako, Davor Mojaš opremio je mottom koji mu služi kao uvod, za sebi (?) postavljenim pitanjem: „Što imaš činit ovdi?“, i odgovorom: “Imam činit što umijem činit, i činit ću što ć’ ti činit, i čineći činit te ću činit, a to igrat; ja ću t’ svirit. E m’arreccomondo, son vostro servidor!“ Motto je uzeo iz Držićeva Krpete koji je do nas došao okrnjen ili, kako bi Marin rekao, „kako Pasquin bez nosa“, što je također jedan od razloga da Mojaš posegne za tim Držićevim tekstom. U tom mottu pak, jer je knjizi dao naslov Skroviti teatar, Mojaš je skrovito otvorio svoj stvaralački postupak, odnosno svoj tretman persona koje tvore taj njegov specifični teatars nizom poput kameja zaokruženih, cizeliziranih sebedostatnih prizora gdje su svi ti likovi prisiljeni „činit“ i ono što su prije činili i ono na što ih Davor Mojaš, kao novi njihov gospodar, „čini“, tj. prisiljava „činit“, a to je „igrat“ u dvostrukom smislu: i plesat kako im on „sviri“ i igrat/glumit ponovno svoje uloge u novom scenskom vremenu i prostoru u kojem ono prijašnje, izvorno, scensko ili životno vrijeme i prostor i sámo jest persona ili pak samo šaptalac koji ih podsjeća na ono što su prije bili i činili i što im sada, u novim uvjetima, treba biti i činiti.
Davor Mojaš, kao novi gospodar njihovih starih sudbina preporučuje se kao njihov servidor, objašnjavajući tako i onima koji će čitajući gledati taj skroviti teatar, da je on to i ništa više, a on je više nego to, on ih nagoni na dvostruku ulogu, onu što su je imali u stvarnim životima iz kojih su, neki od njih, već jednom bili izvađeni, i na onu novu koju sada dobivaju u novim prilikama i ne/prilikama u kojima su se našli.
Teatar Davora Mojaša u ovoj knjizi, a i inače, kazalište je krhotina, kržina od kojih svaka zapravo jest pars pro toto. To je mozaik složen nekom bezvremenskom kronologijom od edenske Cvijete Zuzorić do sutonskog Iva Vojnovića i elsinorskog / lovrjenačkog Hamleta. Sve riječi, sve bitne rijeći što ih izgovaraju Mojaševi likovi, već su bile izrečene., međutim sada, vještim izmještajem u isti prostor, jedva primjetnom manipulacijom dobivaju nova značenja. Karakterističan primjer za to Gundulićeva je himna Slobodi iz Dubravke. U Mojaševoj jednoscenki Jutro Gundulića ona postaje ljubavna pjesma što je Nȉka Sorkočević i Ivan Gundulić kazuju jedno drugom.
„(UGLEDAVŠI NIKU SORKOČEVIĆ RAZODJEVENU NA POSTELJI OBASJANOJ TRAKOM RANOJUTARNJEG SUNCA KOJI SE PROBIO KROZ GUSTE NABORE ZAVJESA, DUBOKO UZDAHNE I ZNAKOVITO SE NASMJEŠI:)
IVAN GUNDULIĆ
„….višnji nam Bog je do.“
NIKA SORKOČEVIĆ:
Dođi!
IVAN GUNDULIĆ:
Dolazim. „O lijepa, o draga, o slatka slobodo…“
NIKA SORKOČEVIĆ:
Moj „Uzroče istini od naše sve slave…“
IVAN GUNDULIĆ:
Moj „Uresu jedini od ove Dubrave.“
NIKA SORKOČEVIĆ:
Mačice! Uživajmo u jutru…
IVAN GUNDULIĆ:
Nika Moja!
NIKA SORKOČEVIĆ:
Ivane moj, u ovoj divoti!
IVAN GUNDULIĆ:
I…tvôj čistoj ljepoti.!“
(IVAN GUNDULIĆ UĐE U SOBU I ZATVORI I ZAKLJUČA VRATA.)“
Za glavne likove /siluete Mojaševa kazališta nema uzmaka, ali za sluge je uvijek ostavljen prostor slobode, a on je i jednima i drugima servidor, et vice versa. To je kazalište, kako je to definirao Jarry, „koje nije ni praznik za svoju publiku, ni pouk ni zabava, već radnja; odabrani sudjeluju u ostvarivanju jednog od svojih koji vidi da njegovo djelo živi tu u tom krugu, kao u njemu samom, i to ga ispunjava dubokim zadovoljstvomu.“ Upravo o tome se kod Mojaša i radi: o dubokom zadovoljstvu reanimacije prizora koji su ga se nekoć duboko dojmili čitanjem ili gledanjem, od kojih mnogi nisu kazališni, ali većina jest.
Mundus theatri Davora Mojaša glotofagičan je. To je kazalište tišina, utihnina, sjena, govora mrtvih stvari na sceni koja se ne mijenja nego je to vrt ili, reklo bi se, uvijek ista saloča. To je kazalište velikih samoća, namjerno nedovršenih / nedovršivih završetaka na koje pada zastor, mrak / tama u kojoj se zapravo nastavlja zbivati ono najvažnije. To je prostor spominjanja i nadsve mirisa koji Mojaša opčinjavaju, mirisa svega: lovora, ružmarina, čempresa, čerošpanja, joda, soli, luka, rusica, voska, ljeta, miholjica, kotonjata, rozolina, vanilije, sapuna, Givenchyja…Kao da sve to Mojaš i piše zato da (i) njih oživi.
U dužoj jednoscenki Arija rozarija sluga Centifolio otkriva autorovo stvarno ishodište i poriv:“Htio sam studirati arheologiju. Otkrivati stare grobnice, temelje porušenih gradova, komadiće keramike, biti kustos u nekom muzeju. Ali život ne teče onako kako bismo željeli. (…) Ovdje sam igrom slučaja i, naravno, pokušavam se snaći. Otkriti povremene radosti u prizorima kojim svjedočim.“ Ova knjiga dramskih tekstova i jest arheologija, kaledioskop podijeljen u dvije cjeline: Momenti i lamenti, s dijelovima: Iza zastora i koltrina, Akordi i Psihe (Kulise conte Iva); Tišine i utihnine, te Nokturna i tmice, s djelovima: Sjene, sjete i siluete, i Kazalište Elsinore. Trebalo bi, ako bi to bilo moguće (a zašto ne bi bilo?), sve dijelove ovog kaledioskopa Grada ove naše zajedničke Kuće, izvesti kontinuirano, u nekoliko uzastopnih večeri, s istim glumcima i na istoj pozornici, na kojoj bi se mijenjao poneki dio scenografije.
U ovoj knjizi sabranih svojih jednoscenki (od kojih je, zacijelo, najkarakterističnija Oni koji nijesu sami, sa Zelencima Marom i Barom koji 20 puta ponavljaju svoj „Ding! Dong! ….i tako dalje…“), Davor Mojaš pokazuje nam se kao jedinstven dramski pisac (on je dakako i redatelj) u našoj današnjoj neujednačenoj dramskoj proizvodnji, onaj čiji likovi i riječi što ih oni izgovaraju u njegovo (i u naše) ime jesu, kako kaže Pelargonija u tekstu istog naslova: „zapravo uzdasi, njih nitko ne čuje, samo ja sam ih svjesna i pazim da ne padnem u očaj. Vrlo je lako pasti u očaj, čak bi to bilo normalno u ovakvoj situaciji u kojoj se nalazim. Točno je, sve nešto znači, pa i ti moji uzdasi, ti pokušaji s riječima, to moje glasno dozivanje kada poželim biti negdje a ne ovdje. Ovdje među svim tim mrtvim stvarima, predmetima i potrošenim mirisnim sapunima, praznim bočicama mirisa i šalicama iz kojih se negda pio čaj. A sve to odzvanja, sve se vraća, te vrućine, hladnoće i vlaga koja nagriza zidove i godine koje prolaze kao mjesečeve mijene tamo negdje gdje je nebo. I gdje su zvijezde i galebovi.“ Sve je to u ovoj Mojaševoj knjizi, u tom njegovom skrovitom teatru; i ne samo to.
Dubrovnik, 8. veljače 2024.
Lada Čale Feldman
KRATKOĆA, DUŠA PAMETI
Naizgled nepretenciozna forma dramskih minijatura koje tvore zbirku Skrovitoga teatra impozantnim se brojem svojih inačica zapravo nameće kao punopravni magnum opus Davora Mojaša, u svemu neobične, ali svejednako dosljedne pjesničko-teatarske pojave, bez čije je nepresušne kreativnosti danas nemoguće zamisliti dostojnu diskusiju o suvremenoj hrvatskoj dramskoj i inoj književnosti, a da iz nje ipak uporno iskače kao reklo bi se umnogome nerazgradiva iznimka. Nije naime Mojaš jedini dubrovački autor koji je u bogatstvu vlastite tradicije pronašao svoje primarno kućište jezika, motiva i specifičnih duhovnih i emocionalnih sadržaja, ali je sasvim sigurno jedini čija bi se polazišna poetička gesta – a nju bi valjalo uza sve ograde i dalje držati avangardističkom – mogla smatrati toj tradiciji ujedno i sasvim protivnom, jer avangarda je prije svega ikonoklastička i rušilačka, dok se ovdje tradicija nježno štuje i njeguje, a da joj se ipak sveudilj i „smjehuje“ – odnosno, selidbom u sferu oniričkih transpozicija, izmiče ontološko tlo pod nogama.
Prepoznatljivo samosvojan, a opet i nevjerojatan spoj formalne inovacije i motivske nostalgije, začinjen još uvijek djelatnim postmodernističkim kolažem citata, reminiscencija i reinskripcija fragmenata znanih dramskih, pjesničkih i inih djela starih dubrovačkih majstora što kolaju piščevom maštom možda bi se doista najbolje mogao podvesti pod donekle čudovišnu oznaku neoromantičarsko-meta-historiografsko-nadrealističke fikcije: kao da se, usuprot svoj akademsko-bibliografsko-arhivskoj brizi oko toga da prošla kulturna i književna stoljeća što bolje razumijemo, očuvamo i cijenimo, pjesnik-dramatičar ne može oteti potrebi njihove vitalne, i danas djelatne prisutnosti. Živimo, naime, pod pogubnim naplavinama ne samo industrijske, nego i kulturno-književne plastike, kontaminirani raznovrsnim pseudoumjetničkim fabrikacijama, nesvjesni da nas jezični krajolik frazama optočene globalne pomame za kulturnom i identitetskom samoafirmacijom lišava svježine izričaja, koja katkad okrepljujuće zapuše upravo iz prašnjavih papira nasljeđa – pod uvjetom, dakako, da tu rezidualnu energiju pokrene humorna mašta razdraganoga prebiratelja po njihovim zapuštenim redcima.
Spomenutome bi se pak kronološkom oksimoronskom spoju – možda ponajbolje u zbirci ilustriranom izmaštanim duhovitim susretom Didaka Pira i Astre Zenike, u nekome mističnom onkraju pandemijskih i postpandemijskih prijepora – mogla pridružiti i spacijalna, geopolitička kulturna kontradikcija Mojaševih poetičkih amalgama, njegova naime nesvakidašnja ravnodušnost prema vlastitoj navodno perifernoj poziciji „sporednoga junaka“, na krajnjem rubu neke imaginarne europske ili hrvatske kulturne i književne središnjice. Napajajući se na izvorištu nekadašnje visoko razvijene političke, ceremonijalne, filozofske i poetske prakse malene zajednice s hrvatskoga južnog ruba, koja se smatrala centrom mediteranskoga svijeta baš onoliko koliko su si takvu nadmoć svojedobno mogle priuštiti mnogo moćnije njegove kulture, poput Španjolske ili Italije, pisac prema superiornoj bahatosti negdašnje vlastele zauzima dovoljno ironijske, uprav avangardistički robusne distance, kao kad svoj lik Ivana Gundulića, primjerice, prisili da svoje himnične stihove izrekne u erotskom, ne političkom kontekstu, ili pak Ruđera Boškovića i Marina Getaldića uhvati u šetnji pod Sponzom, silno zabrinute oko toga čuju li se lastavice i Zelenci i je li gradski zvonik još uvijek na svojem mjestu.
Istodobno, odnosno raznodobno, Mojaš ostaje opčinjen magijom koja svu tu preuzetu kulturnu popudbinu još uvijek obavija, njezinim zapretanim potencijalima, probijali oni i u svojstvu moljaca što izranjaju iz zabačenih knjiga i vlasulja poumrlih dubrovačkih povijesnih junaka, koji se ovdje slobodno miješaju s legendarnim i fiktivnim likovima, najčešće u njihovim uvijek nekom začudnom intervencijom „poremećenim“ antologijskim duetima (Cvijeta Zuzorić i Torquato Tasso, Maro i Baro, Ane Bobali i Metastasio), tercetima (Pero Čingrija, Niko Nardelli i Ane) i kvartetima (Luko, Niko, Pijero, Vlaho). Otud međutim i lakoća kojom se u orbitu autorovih prekopovijesnih metempsihoza dozivaju i Elena Ugrabiena i Euridika, i Chopin i Michael Curtis, i Wilde i Shakespeare: ni Držićev, Cvijete Zuzorić, Gundulićev ili Palmotićev, nekmoli Vojnovićev ili Paljetkov „kozmopolitizam“ nisu ovdje tek stvar neke njima urođene a sad iznova preuzete težnje da se „vidi svijeta“, ili da svijet vidi „našijence“, odnosno da se potonji nesputano priključe zvučnim europskim referencama, nego uza sva spomenuta imena prianja logikom širine njihovih obrazovnih obzora, što su kanda logično ishodili, kao i ostale emanacije, iz stanovite arhitektonske ali i geopoetičke udešenosti kamenoga teatra koji su svi ti umjetnici i njihove tvorevine na neki način nastavali i napučivali svojim izmišljotinama.
Što je, dakle, mogli biste se zapitati, u Mojaševu mikroteatru toliko moderno, odnosno avangardno, odnosno suvremeno, kad je do te mjere melankolično prožet prošlošću? Ispod navedenoga sloja upošljenih reminiscencija – inače karakterističnih za navedeni neo-romantičarski, dekadentni žal za naizgled uvelim artefaktima – nazire se međutim i neka sasvim druga, formalna a prodorna povijesna linija na koju se autor oslanja. Posrijedi je linija kratkočasnih dramskih tvorevina što su se počele njegovati još krajem 19. stoljeća, kao oblik otpora dugočasnijoj dramskoj grandilokvenciji, odnosno kao oblik preispitivanja inertnih konvencija, dakle narušavanja gledateljevih očekivanja da će u kazalištu provesti neku zajamčenu – a ionako, s građanskoga stajališta, (pre)plaćenu – porciju vremena. Slijedeći u tome pogledu britkost kabaretskoga skeča, u tu su se liniju naglo poantiranih, komprimiranih, reduciranih dramaturških formi, koje nerijetko nalikuju dosjetci iliti vicu, upisali i dadaistički i futuristički brzinski tekstovi, da bi je kanonizirao Samuel Beckett, a kasnije rabili i neki suvremeni autori, vjerojatno Mojaševim interesima ipak daleki, poput američke spisateljice Susan Lori Parks, koja je također od tristo šezdeset i pet svojih mini-dramoleta sačinila čitavu zbirku. Činjenica međutim da se upravo ta formalna tradicija kod Mojaša sudara ne samo s višestoljetnim dubrovačkim imaginacijskim zalihama i mnemoničkim sedimentima – kao u oštrom, brzinskom duelu Marina Držića i Nikole Nalješkovića, koji završi rugalicom potonjega velikome nosu prvoga – nego i s poslovičnom sporom odmjerenošću naslijeđenih gosparskih ceremonija i navika, osobito duhovito dočaranom u ostalim Tišinama i utihninama – susretima, diskorsima i razlozima među kojima se našao i spomentuti duel, proizvodi kronometrijsku začudnost kakva je ovome žanru relativno nepoznata, ako ne i posve protivna.
Zahtjevnost takvih skraćenica krije se naime u kapacitetu njihova tvorca da unutar malenoga tekstovnog prostora ipak ugura rudimentarne pretpostavke dramske napetosti, ali i uspostavi neki novi, znatno uočljiviji odnos prema značaju naizgled rubnih, paratekstualnih elemenata, poput naslova, podnaslova, didaskalija, ili pak osnovnih strukturnih demarkacija, kao što su početak i kraj drame. Puki prelet preko devedeset i devet naslova Mojaševe zbirke dovoljan je da uočimo koliki će informacijski teret ponijeti već i sam „prag“ ulaska u njegove minijature, bilo da su posrijedi posudbe naslova postojećih djela, kao u Pojavi Elene Ugrabiene i naslovu Psyche, ili pak „himbeno“ modificirane latinske uzrečice, kao u naslovu Qui nescit fingere nescit vivere, talijanizmi vezani za jestvene dubrovačke običaje, kao u naslovu Fave di morti, pogrdni srednjoeuropski germanizmi poput imenice Theatergesindel koja se tu upućuje svoj „feci od ljudske naravi“ i onima koji se u nju zaljubljuju, dvosmislice kao Oni koji nijesu sami, naslov koji najavljuje luckasti razgovor Zelenaca, svjesna redundancija u naslovima Lokrum u dva pisma stao i Bau bau dijalog, napose najave da će u jednočinki zboriti isključivo flora, kao u Perivoju, ili njoj odana znamenita imena Uvelih sanenih krizantema – koja se ipak katkad u naslov uspiju i probiti, kao u Rogowskom i Vojnoviću, ili Vojnoviću i Gospođi sa suncokretom.
Tako uspostavljenom identitetu tekstova pridružuju se zatim i neobični, humorno auto-refleksivni podnaslovi, poput Polužalosnog prikazanja iza Ottona, ili Šutnje u jednoj slici iza Lumina, koji, prišiveni počecima, funkcioniraju analogno svojoj strukturnoj opreci, naime dočecima, duhovitim varijacijama nužnoga kraja, svrhe, konca koji bi „da se odmotava“ do u beskraj, no koji uvijek nastupa prerano, naglo, koliko i nevoljko, kao kad se anonimni glas didaskalija tuži da „stanka još traje i traje“, sugerirajući ono što i jest temeljni ductus extra kratke dramske forme, naputak gledatelju da mora s tekstom živjeti, ili ga i sam domišljati, onkraj njegovih grafičkih granica, kao da se iznenada prisilno našao pred praznim prostorom pozornice koji ga doziva na navlastito snivanje. Isto vrijedi i za likove, nerijetko nepredvidljivo pripojene, znane i poluznane žensko-muške, žensko-ženske i muško-muške parove, poput Ilije Crijevića i Alojzije, sluškinje, poput Made i Marije Bosdari, ili dvaju utjecajnih zagrebačkih kazališnih upravitelja, Josipa Bacha i Julija Benešića, premda likovi ovih minidrama nisu uvijek nužno, kako već čusmo, ljudska bića, kao u Prizoru od vilica, ili im se didaskalijskom crticom legitimitet tobože dovodi u pitanje, zato što su izričito „izvučeni iz konteksta“, kao likovi Ćutnje, pače „otrgnuti vremenu i prostoru“ kao slavni hrvatski pisci u Diskorsima, ili svatko dava ono što ima.
Bez obzira prema tome na podjelu zbirke u odvojene segmente, od kojih se čini da neki – primjerice klaustrofobične Sjene, sjete i siluete u završnom odjeljku, nazvanom Nokturna i tmice – ipak tvore veće samostalne cjeline, u zbirci dominiraju kratki i ultra kratki, katkad čak i uporabom rime pjesništvu doslušni dijalozi i polilozi, svjesni svoje pripadnosti nekom širem tekstovnom polju. I to ne samo znanom i već imenovanom, nego i širem, prekograničnom, polju što seže onkraj rasjeda pojedinih elemenata teksta, onkraj odnosa auktora i čitatelja, ili publike i predstave, onkraj podjele na riječi i kućne ili prirodne ambijente u kojima su smišljene, pa tako i onkraj povijesnih i fiktivnih žanrova – polju široko rasprostrtom kao jedinstvena tkanica Mojaševe osjetljive memorije, koja upija sve što je ikad Dubrovnik umjetnički dotaknulo i formiralo, uključujući tu i prirodne elemente, nekmoli krajolik unutar kojega se ugnijezdio, i bilje i plodove koji u njemu mirišu. Stoga, kad smo već blizu i kraju, svrhi, koncu ovoga pogovora, i kad se već nalazimo u okrilju stvaralaštva koje je svojega možda ponajbližeg duhovnog srodnika imalo u djelu nedavno preminuloga Luka Paljetka, ne mogu se oteti nuždi da se završno osvrnem na možda jedno od ipak najpozamašnijih „poglavlja“ ove, namjerice oksimoronski rečeno, grandiozno nepretenciozne knjige.
Ono naime sadržava deset jednočinki kojima Mojaš kanda ispisuje svojega razlomljenog Hamleta desetljećima poslije Paljetkova Poslije Hamleta. Po uzoru na strategije koje razvija i drugdje – kad primjerice novim svjetlom osvjetljuje pojedine legendarne prizore iz Vojnovićeve Dubrovačke trilogije u svojem Dubrovačkom triptihonu, ili kad se vraća karakterističnim rubovima Gospođe sa suncokretom (Stare stvari)–tako i ovdje Hamletu isijeca antologijske susrete i pojave, Hamleta i Ofelije, Klaudija i Gertrude, Rosencrantza i Guildensterna, Horacija i glumaca (odnosno, kako je Paljetak htio, glumica) ili straže i (odsutnog) Duha Hamletova oca, usredotočujući se na njihov zasebni život, koji kao da je donekle pri svakom čitanju i kazališnoj izvedbi prigušen recipijentskom orijentacijom na cjelinu priče, na neko njezino navodno središte, na neku, kako je još Eliot vapio, „osnovnu emociju“ koja zapravo ostaje zauvijek neuhvatljivom, pa nije čudo da se i tom uglednom Englezu najčitanija i najigranija od svih tragedija činila previše razgranatim, rasutim teretom. No Mojaš uživa upravo u toj rasutosti, ne mareći za cjelinu koju fragmenti u ovome slučaju ionako uvijek prizivaju, jer kao da svojim iz komada izrezanim komadićima, tim djelcima što se diče „kratkoćom, dušom pameti“, priziva sve antologijske jednokratne sadašnjosti koje su Shakespeareovi likovi u tijelima naših i stranih glumaca proživljavali na oglednom, nezamjenjivom dubrovačkom „Hamletištu“, Lovrijencu-Elsinoreu.
Dostojna je to svrha bez svrhe, alias kraj s prvenstvenom estetičkom namišlju, za opus što obaseže čitavu jednu epohu, gotovo pedeset godina, a dubinom svojih intertekstnih ponornica kruži, kako je još Wilde naukovao, u orbiti ostalih književnih i inih „lijepih stvari“, svjedočeći prvenstvom što ga udjeluje dramskome ustrojstvu da nitko, nikakav nadglednik ni pravorijek u svojstvu pripovjedačke funkcije ne može vladati višestrukim, osamostaljenim i raspojasanim sponama mašte, sna i skrovitoga teatra uma. Jedino što ovoj zbirci, dakle, možemo poželjeti jest da se niti spomenutoga kraja-konca doista nikada ne prekinu, da se nastave odmotavati u kakvu mladom duhu koji će s podudarnom strašću poželjeti lutati za istim op-sjenama, pa možda i Mojaševe duhovito-sjetne jednočinke odlučiti ne samo čitati, nego i postaviti na pozornicu.
Mariela Marković
TEATAR U ŠALICI ČAJA OD MAJČINE DUŠICE
Sav od snova, skica, krhotina, opijen mirisom rinje metvice i bella luige, začudan, zasanjan, erotičan i duhovit. To je Mojašev teatar, skriven i kad se otkriva, otkriven i kad se sakriva. Dopušta nam da ga sami domislimo, domaštamo, dopričamo. Knjiga Skroviti teatar knjiga je od 90 i nešto jednočinki, točnije 99 ih je, kažu da ih je Luko Paljetak jedini zaista pobrojao, 99 -što je je skoro sto, još jedno skoro, još jedno što zamalo jest, a baš nije, kao da je samo to bitno, ne biti zaokružen i do kraja domišljen. Što nikako ne znači da je nešto tu nepromišljeno, čak i onda kad je i to možda slučajno. Pretpostavljam da je mnogima od nas koji smo večeras ovdje, u Lera, a gdje bismo drugo i mogli ili smjeli biti, Mojaševa ili mojaševska poetika koju susrećemo posljednjih godina među njegovim teatarskim snatrenjima i u njegovim tekstovima, dobro poznata – ona je nostalgična, dozivlje neka vremena koja više nisu tu, miriše na prošlost, ponajviše ovu dubrovačku, sanjari o utihninama, zagledana je u nekoć i nekoć davno. Međutim, ona nikako nije samo to. Kroz rupice, i ne tako male, koje su na koltrinama od teatra učinili moljci poispadali iz vlasulja gospođa i gospara, uvukao se i onaj poznati, onaj oduvijek prisutni, mojaševski poeta ludens, zaigran, duhovit, ironičan, spreman, ipak samo naizgled, sve srušiti i svemu se narugati.
Podijeljena u pet cjelina, ova razigrana i prije svega čulna knjiga teatarskih skica vodi nas u zapozorje njihovih javnih života. U trenutke kad se ugase svjetla, skinu maske, vlasulje, košulje i krinoline i kad ostanu – najčešće udvoje, a opet svatko sam za sebe, svatko sa svojim čežnjama i nedokučenostima, ljubavnim, erotskim ili pjesničkim. A mi, oni koji čitamo, gledamo ili samo slušamo jer ovaj se teatar može i samo čuti, postajemo voajeri, nijemi svjedoci bračnih, obiteljskih, prijateljskih ili ljubavničkih prizora koji kao da su otrgnuti iz njihovih i naših života. I bude nam zabavno. I bude nam i nekako lakše. Pa i oni su se, dakle, tako voljeli. I nisu. I nisu se razumjeli. A ponekad jesu. I vodili su te beskrajne beketovsko besmislene razgovore za obiteljskim stolom. I bili su neslobodni u svojim krutim uvjerenjima. I imali su problema s prostatom. Ili probavom. I pisali su pisma na koje nitko nikad nije odgovorio. I nikad nisu odgovorili na neka druga. I žudjeli su za slobodom koji su imali tek rijetki. Možda tek oni moljci poletjeli iz prašnjavih knjiga ili obiteljskih portreta. I poneko cvijeće. Hortenzije u lipnju. Lastavice koje prođu. Da podsjete na let. Koji se samo sanja.
A tko su to oni, ti brojni Mojaševi likovi? Znana su nam to imena iz dubrovačke, i ne samo dubrovačke, ali ponajviše iz nje, slavne naftaline – Gundulići, Sorkočevići, Nalješkovići, Držići, Boškovići, Zlatarići. Bobali, Natali, Budmani, Cvijeta Zuzorić dakako, Maro i Baro, Čingrije, Nardelli, Onofrije, dakako Vojnovići, i Ivo i Lujo i Gjene jer kako bi Mojaš bez Vojnoviča. Tu su onda i svi njihovi likovi koje je Davor Mojaš skicirao u nekom novom trenutku. Oživio ih je u kikarama čaja, po sjenama vlažnih zidova starinskih kuća. Dao im je neki novi glas. Makar da ponekad podrignu poslije objeda. Iza zastora pastoralne Dubrave odjednom nas zaskoči ioneskovska pomaknutost. Da nas nasmije i da ih lakše učinimo zbilja svojima. Da ih večeras možda lakše sa sobom izvedemo u đir s čiopama. Među koltrine Skrovita teatra smjestili su se naposlijetku i gosti iz Elsinorskog kraljevstva. Uvukli su se dakako među zidove Lovrijenca, gledajući, po jugu, rjeđe po buri, Grad i sanjajući zajedno s ostalima.
Sve je ove, pa i mnoge druge likove, Mojaš u svojim dramskim minijaturama izmiješao, sastavio, rastavio, nešto im oduzeo, još im više učitao, u ljubavne ih zagrljaje upleo, u duhovitim ih dijalozima razotkrio. A opet kako bi ih sakrio.
A na koncu ih je u Milišićevu vremensku stupicu zatvorio. Milan Milišić, naime, u svom eseju kaže kako je „čitavom Dubrovniku zajedničko uvjerenje da je povijest nemoguće nadmašiti. Čak i u onim akcijama kojima bi morao upravljati stvaralački princip, Dubrovnik se doima kao brod koji se oprema za plovidbu u svoju povijest.“ Davor Mojaš ovom je knjigom jednoscenki doduše otplovio u dubrovačku povijest, ali opet samo kako bi je razbarušio, provjetrio, zagolicao je, dao joj erosa, krvi i mesa. I onda joj na dramskom koncu koji se često samo odmotava i iznova započinje dao novu hrid, punu osmijeha i čekanja, soli po koži, čempresa, čerošpanja i voska teatarskih svijeća koje nikad do kraja ne dogore…
Zabilješka o autoru
Davor Mojaš rođen je u Dubrovniku 1952. U svijet književnosti ozbiljnije ulazi s ciklusom pjesama Konzervirana ljubav u časopisu Dubrovnik 1975. u izboru Milana Milišića i zbirkom pjesama Debilni mjesec 1977. biblioteke Laus. Objavljene su mu knjige proze: Miris veluta (1994.), Stanje lune (1999.), Kazalište Isprazni (2005.), Trag miholjica (2009.), Viatik Conte Iva (2015.) i Nesan Marina Držića (2017.) te grafičko-književna mapa Buđenja gospođe Roze s Rudolfom Paterom (2000.). Uredio je Lerovnicu monografiju Studentskog teatra Lero i kronologiju tog dubrovačkog teatra Lero u knjigu stavljen. Objavljuje književne, esejističke i publicističke tekstove i kazališne kritike u novinama i časopisima, cikluse proze na Trećem programu Hrvatskog radija te radiodrame u Dramskom programu Hrvatskog radija. Svoj teatarski opus gotovo isključivo vezuje uz Studentski teatar Lero u kojem je od 1975. redateljski ostvario sedamdesetak predstava, dvadesetak autorskih projekata i raznih scenskih programa i događanja. Predstave su mu igrane na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, IFSK-u, Biennalu mladih Mediterana, BRAMS-u, Mladom otvorenom teatru, Teatar-festu, EUROKAZ-u, PUF-u, Karanteni, Festivalu glumca, Danima hvarskog kazališta i na drugim hrvatskim festivalima te na gostovanjima u inozemstvu: Londonu, Beču, Bologni, Manchesteru, Coventryju, Ljubljani, Liverpoolu, Glasgowu, Krakowu, Cambridgeu, Kielcu, Fiuggi, Solunu i dr. Režirao je u Kazalištu Marina Držica, HNK I. pl. Zajca, Teatrinu i Kazalištu Kuntrata. Glavni je urednik časopisa Dubrovnik, jedan je od osnivača Društva dubrovačkih pisaca i bio je član redakcije godišnjaka Literat. Dobitnik je javnih i stručnih priznanja i nagrada. Trideset i tri godine bio je novinar i urednik na Hrvatskom radiju Radio Dubrovniku a kao komentator-mentor zaslužio je mirovinu. Živi, djeluje i snuje u Dubrovniku.
