Devetoro nas Sniježničarki i Sniježničara nesnosne dubrovačke vrućine i vlagu odlučilo je zamijeniti trodnevnim boravkom u Prokletijama. Planinski lanac na jugoistoku Dinarida, u (preko)graničnom prostoru Crne Gore i Albanije u pravom je smislu riječi „skriveni dragulj“. Najmanje pet sati vožnje od Grada, ali nešto zaista nezaobilazno za svakoga tko voli prirodu i planine. Kako „nisu s ruke“, a desetljećima su bile zona u koju se radi raznih političkih okolnosti i nije moglo ići, Prokletije ili Bjeshket e Nemuna na albanskom, nekako iznova otkrivaju.
Smjestili smo se u selu Kruševo, na par kilometara između Gusinja i Plava. Iako danas naizgled zabačen kraj uz ovaj veličanstveni planinski lanac, kroz povijest je on imao veliki značaj. Naime, Gusinje je bilo trgovački centar kuda su prolazile karavane iz Skadra ili iz Kotora. Džamije iz 16. stoljeća svjedoci su tih vremena. Tada je, priča nam „dobri duh Gusinja“ i kolega planinar Dino Mulamekić, Gusinje imalo preko tri stotine trgovačkih i drugih radnji. Danas Gusinje ima tek nešto manje od dvije tisuće stanovnika. No, „čaršija“ se uređuje i obnavlja, a sve veći broj onih koji otkrivaju ovaj kraj i impozantne Prokletije, daju nadu da će se Gusinje još brže razvijati i uređivati.
Nakon vožnje od Grada preko Podgorice, Kolašina i Berana, smjestili smo se u bungalove. I odmah neka akcija. Za zagrijavanje za sutrašnji uspon. Ali, nešto sasvim drugačije od planinarenja i hodanja- plivanje. Odvezli smo se do 15-ak kilometara udaljenog Plavskog jezera. A tamo- gužva kao da smo na nekoj od gradskih plaža. Voda oko 21 stupanj, oko nas mlađarija, ali i patke i guske. Užitak po mjeri kao „visinska priprema“ za sutrašnji uspon.
Jutro je značilo pokret na zahtjevnu turu. Šesnaest kilometara hodanja i tisuću i po metara visinke razlike- brojke su koje u svijetu planinarenja znače da se radi o zahtjevnoj i napornoj turi. A cilj- najveći vrh Crne Gore (Zla Kolata 2534 m), drugi najveći vrh (Dobra Kolata 2528) i njihova još malo viša sestra s albanske strane granice (Ravna Kolata 2556). Kolata, objasnit će nam Dino, znači livada. Tri livade za devetoro odvažnih. Ali do livada je valjalo hodati satima. Do same startne pozicije došli smo terencima kojima planirima na raspolaganju stoji Kenan, vedri i pričljivi lokalni momak koji je i planinar, ali i znalac oko krava i stočarstva. Temperatura je bila oko 28, ali je jak vjetar doveo do toga da smo pri vrhovima svi bili u dugim rukavima- od majica do fliseva i vjetrovki. Svakako, vjetru smo bili zahvalni jer je sobom odnosio vrućine.
Laganim korakom i s pomalo tradicionalnim ležanjem na svakoj iole većoj travnatoj površini, popeli smo se najprije na Zlu Kolatu. Veličanstven pogled na cijele Prokletije pružao se s ovog vrha. Par fotki i krećemo dalje. Najprije travnatom površinom do albanske livade (kolate). Blage uspone preko dugih površina obilježili smo s najmanje četiri pauze za izležavanje po travi. I nije to bilo kakvo izležavanje. To je bilo – „izležavanje s pogledom“. Pa smo, u skladu s krilaticom „Sniježnice“ dodali i varijantu- „Nema nas đe se ne izležavamo!“.
S vrha Ravne Kolate (Maja e Kollates) uživamo u pogledu koji seže i do najvećeg vrha Kosova- Đeravice, ali i prikazuje veličanstvenu dolinu Valbona u Albaniji te čitav niz vrhova Prokletija, među kojima i njihov najveći vrh- Maja e Jezerces (Jezerski vrh). Nekako nam se to nametnulo kao cilj neke sljedeće avanture po ovom fasciantnom prostoru.
S Ravne Koalte krenuli smo natrag i došli do prijevoja između dva najveća crnogorska vrha. Ostalo je još 15-ak minuta uspona na vrh Dobre Kolate. A taj je uspon, osobito greben na samom vrhu- nešto oko čega smo se složili da je najljepši dio cjelokupnog uspona.
Nakon tri Kolate valjalo se i vratiti natrag. Ipak, radosni jer smo ostvarili namjeravano, dalo nam je poleta. Čim smo izašli iz zahtjevnijeg dijela stijena, dohvatili smo se trave i laganije staze. Putem smo sreli u vestit obučenog lokalnog gospodina koji je za svoj katun (planinarska, pastirska kuća) sjekirom lomio i čistio zaostali snijeg/led. U blizini su bile i njegove ovce koje su bezbrižno pasle na popriličnoj strmini. Ponovo smo prošli pored Ledene pećine (ime odgovara stvarnosti) i nastavili se spuštati do livada. Na jednoj od njih su bili deseci krava, a na drugoj pastir s dva psa čuvara (kangali) i preko stotinu ovaca. Malo planinarske idile za kraj planinarenja.
Iako zahtjevan uspon, na licima planinarki i planinara ostavio je samo osmijehe. Napor kao da je odnio ili vjetar ili ljepota krajolika kojima smo se kretali. Tako da smo umjesto očekivanih komentara na umor, možda bol u mišićima ili slično, dobili samo pitanje- „Kad ćemo opet na Prokletije?“. A to je najbolji opis doživljaja ovog zaista zahtjevnog uspona.
Dakle, vrata od Prokletija smo za planinarske avanture našeg društva iznova otvorili. Valja samo nastaviti istim stilom. A nema toga čega se dohvatimo da ga se lako largamo. Pogotovo kad nam se zavuče u srce i pod kožu.
