Na stranici Rođeni za čitanje objavljen je razgovor s uglednom dubrovačkom pedijatricom Marijom Radonić, začetnicom programa “Rođeni za čitanje”. Povodom Mjeseca hrvatske knjige, intervju koji je napravila kolegica Rebbeca Mikulandra prenosimo u cijelosti.
Liječnica Marija Radonić, ugledna dubrovačka pedijatrica, desetljećima radi na Odjelu pedijatrije Opće bolnice Dubrovnik, gdje je i niz godina vodila odjel. Dr. Radonić se specijalizirala za dječju pulmologiju, s posebnim naglaskom na alergologiju dječje dobi. Osnovala je pulmološko-alergološku ambulantu za djecu u dubrovačkoj bolnici te je godinama bila posvećena dijagnostici i praćenju respiratornih i alergijskih bolesti. Uvela je brojne pionirske postupke i strategije u pedijatriji i fokusirala se na osvještavanje roditelja i javnosti u svrhu postizanja pravovremenih dijagnoza. Osim što se dokazala kao liječnica kojoj nijedan medicinski izazov nije pretežak, poznata je i po svojoj svesrdnoj podršci i zalaganju za obitelji oboljelih.
Ova neumorna pedijatrica, zaljubljenica u knjigu i čitanje, svoj je trag ostavila i kao pionirka programa Rođeni za čitanje koji je iz lokalne inicijative izrastao u nacionalni javnozdravstveni projekt. Njezina strast prema dječjoj knjizi i predanost stručnom radu utjecali su na generacije roditelja, pedijatara, knjižničara i odgojitelja širom Hrvatske.
Dvadeset godina nakon prvih koraka u Dubrovniku, dr. Radonić sa zadovoljstvom ističe temeljne vrijednosti programa Rođeni za čitanje zbog kojih se program može usporediti s najboljim svjetskim praksama: uključeno je baš svako dijete, njegove se postavke temelje na znanstvenim dokazima da zajedničko čitanje izravno potiče razvoj mozga, a rani razvoj funkcionalne pismenosti donosi bolji uspjeh u školi i životu.
Uz bogato kliničko iskustvo, dr. Marija Radonić osobito se istaknula kao predavačica i edukatorica te autorica brojnih stručnih i popularno-znanstvenih članaka o važnosti ranog čitanja za razvoj djece. U ovom razgovoru podijelila je korisne smjernice za roditelje i kolege, ali i otkrila osobnu pozadinu te inspiraciju koja je njezin rad pretvorila u pokretačku snagu promjena u pristupu pismenosti i čitanju u Hrvatskoj.
Rođeni za čitanje započeli ste u Dubrovniku, oduševljeni idejama talijanskog programa Nati per leggere, ali i osjećajući potrebu da slikovnicu unesete u živote djece. Danas surađujete u provođenju nacionalnog programa, čitate slikovnice u vrtićima i nastavljate svoj rad na promociji čitanja naglas od najranije dobi. Kada ste započinjali s programom, kakav je bio opći stav okoline prema čitanju najmlađoj djeci i slikovnicama? Koje promjene u shvaćanju važnosti dječje književnosti i čitanja naglas primjećujete danas?
S programom Rođeni za čitanje počela sam prije gotovo 20 godina i na tom sam putu stekla veoma zanimljiva iskustva. Od samog početka bila sam uvjerena da bi ovaj program trebao postati nacionalni. Većina pedijatara na Odjelu nisu uvijek pokazivali poseban interes, a neki su smatrali da je vrijeme za čitanje uzaludan gubitak. Slično je bilo i u mojoj užoj obitelji. Podržavali su me, ali su istovremeno izražavali zabrinutost te mi govorili: “Zar ne vidiš da čak ni oni koji se profesionalno time bave nisu pretjerano uspješni?” Upravo u tome se krije tajna, a u to ćete se i uvjeriti.
O svojim sam iskustvima govorila na brojnim stručnim pedijatrijskim skupovima, gdje su me pozivali ili sam sama inicirala sudjelovanje. Uz pomoć prof. dr. sc. Ivanke Stričević, sadašnje ravnateljice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, napisala sam 2009. godine pregledan članak o važnosti čitanja djeci od najranije dobi, objavljen u časopisu Hrvatskog pedijatrijskog društva, Paediatria Croatica, kako bih zainteresirala kolege, jer je zdrav rast i razvoj djeteta ključan za pedijatrijsku struku.
Godine 2014. proveli smo veliko istraživanje među više od tisuću roditelja predškolske djece o čitalačkim navikama. Rezultati su pokazali da manje od 10 % roditelja čitanje smatra najdražom aktivnošću s djecom, a manje od 5 % vjeruje da djeca zaista vole kada im se čita. Čitanje prije spavanja bilo je najmanje zastupljeno kod djece mlađe od 3 godine, čak ispod 10 %. Manje od 40 % roditelja povezivalo je čitanje djeci od rođenja s njihovim kasnijim uspjehom u školi. Više od polovice roditelja živjelo je u sredini koja nije poticala čitanje, a sažetak tog istraživanja objavljen je također u Paediatria Croatica.
Između 2014. i 2016. godine, s lokalnim projektom Rođeni za čitanje, sudjelovali smo u europskom programu ELINET, zajedno s 82 ustanove iz 28 europskih zemalja, a program je bio financiran s više od 4 milijuna eura. Radila sam u skupini za predškolski uzrast, a rad na programu učinio je moj dotadašnji rad prepoznatljivim, što mi je donijelo poziv za sudjelovanje u izradi Nacionalne strategije poticanja čitanja 2017. godine.
Na temelju bogata iskustva, Rođeni za čitanje prerastao je iz lokalnog projekta 2023. godine u nacionalni program. Iako sam vjerovala da će se taj proces odvijati brže, jako sam sretna što smo ipak uspjeli. Moji kolege pedijatri s vremenom su postali iznimno senzibilizirani i zainteresirani za rad na projektu. Pedijatri su preko profesionalnih društava, posebice Hrvatskog društva za socijalnu i preventivnu pedijatriju te Hrvatskoga pedijatrijskog društva, samoinicijativno preuzeli dio aktivnosti na programu.
Ono što je vrlo važno izdvojiti jest da se odnos roditelja prema čitanju značajno promijenio. Sve više čekaonica pedijatrijskih ambulanti danas postaje mjesto gdje roditelji, pa i volonteri, tijekom čekanja čitaju djeci slikovnice, čime se dodatno potiče ljubav prema knjizi od najranije dobi.
Zašto je iz vašeg iskustva ključno čitati djeci naglas već od najranije dobi? Što čitanje naglas pruža u razvoju djeteta, a što se ne može postići samostalnim pregledavanjem slikovnica ili preko didaktičkih igračaka?
Pedijatar na sistematskom pregledu izabere slikovnicu prilagođenu uzrastu djeteta, postoji serija od četiri slikovnice, za dob od šest mjeseci do sedam godina. Tu slikovnicu čitaju zajedno s roditeljem i djetetom, a potom je poklanjaju, ne zato da ih nauče čitati i pisati, nego s ciljem da djeca odrastaju s ljubavlju prema knjigama. Već pri prvom susretu sa slikovnicom, pedijatar može kroz način na koji dijete drži, lista, prinosi ustima ili reagira na slike i priču, mnogo naučiti o psihomotornom razvoju djeteta. Također, tijekom razgovora s roditeljima može se dobiti uvid u čitalačke navike i atmosferu u obitelji.
Zajedničko čitanje naglas s djecom pruža izravnu komunikaciju, emocionalnu povezanost i priliku za interakciju. Čitanje naglas važno je iz više razloga: Američka akademija za pedijatriju preporučuje aktivno poticanje pismenosti u rutinskoj skrbi za djecu, takva praksa potiče razvoj mozga, poboljšava jezični i socioemocionalni razvoj, jača vezu roditelja i djeteta, pomaže u smanjenju stresa i pospješuje spremnost djeteta za školu.
U svom stručnom radu naglašavate da se mozak novorođenčeta nakon rođenja intenzivno razvija, no samo će sinapse koje se često stimuliraju ostati „sačuvane“. Što to konkretno znači za roditelje u svakodnevici te kako kroz obiteljske rutine mogu najviše pridonijeti razvoju vlastita djeteta?
Jedan od najvažnijih zaključaka ovog programa jest podatak iz poznatog istraživanja (British Cohort Study, 1970.) prema kojem djeca rođena s nižim kvocijentom razvoja, ako odrastaju u poticajnom okruženju, primjerice, u obitelji u kojoj se redovito čita, do polaska u školu mogu dosegnuti, pa čak i nadmašiti svoje talentirane vršnjake koji su bili zanemareni u razvoju. To nam pokazuje da čitanje djeci od rođenja može imati epigenetički učinak na njihov razvoj.
U svakodnevnom životu roditelji mogu najviše pridonijeti razvoju djeteta kroz male, ali važne rutine. U tome pomaže naših 10 zlatnih savjeta roditeljima: razgovarajte s djetetom što više i što češće; slušajte dijete i pokazujte mu da vam je važno; čitajte djetetu svaki dan i gradite rituale čitanja; iskoristite svaku priliku za zajedničko čitanje; sami čitajte jer ste uzor djetetu; pišite i zapisujte pred djetetom; ograničite vrijeme provedeno pred televizijom i računalom kako biste spriječili razvoj tzv. digitalne demencije. I na kraju, knjigu darujte u prigodnim trenutcima.
Iz pozicije pionirke ovog programa, što biste savjetovali kolegama pedijatrima koji se uključuju u program Rođeni za čitanje. Kako ostati motiviran i inspiriran u misiji ranog poticanja čitanja?
Citirat ću riječi prof. Barryja Zuckermana, jednog od utemeljitelja programa Reach out and read u SAD-u, koji je rekao: “Poticanje i poduka roditelja da dijele iskustvo čitanja knjiga sa svojom djecom može biti jedina konkretna aktivnost pedijatara za koju se može dokazati da promovira djetetov rast i razvoj.” Nije li to dovoljno? No, postoji i praktičan aspekt, kada kaže: “Kada jedanput počnete raditi na ovakav način, više se nikada nećete moći vratiti starom načinu rada.” To je istina. Ne mogu započeti rad u ambulanti ako mi slikovnice, uz stetoskop i ostale ‘alate’, nisu pri ruci. To su isto znale i moje sestre kada sam išla u vizitu, dok slikovnice nisu bile spremne, vizita nije počinjala.
Važan je i sam čin poklanjanja. Tiho se uvukla praksa darivanja djece nakon pregleda čokoladicama, diplomama za hrabrost. Ako već želimo nešto pokloniti, darujmo ono što ima veće značenje i dublju poruku. Često se može čuti primjedba da pedijatri imaju toliko puno posla pa još i to… Stvarnost je posve suprotna, pitanje je samo vjerujete li u ovo ili ne. Gotovo tri godine, koliko nacionalni program traje, broj aktivno uključenih pedijatara govori da oni u to duboko vjeruju. Kada u nešto vjerujete, kada u onome što radite vidite smisao, nitko vas ne mora nagovarati da to radite. Možda se najveća motivacija krije u podatku da posljednjih godina više od 10 % djece u generaciji ima odgodu upisa u prvi razred uglavnom zbog psihofizičke nespremnosti, nerazvijene grafomotorike ili zbog izostanka jezičnih predvještina.
Pedijatri sve više postaju ne samo zdravstveni nego i društveni edukatori. Kako im program Rođeni za čitanjemože pomoći da postanu proaktivni ambasadori čitanja i pismenosti u svojoj sredini?
Pedijatri su već dugo ne samo zdravstveni djelatnici nego i zastupnici prava djece. Pravo na pismenost temeljno je ljudsko pravo. Ovdje se naglasak stavlja na funkcionalnu pismenost, odnosno želju da se dijete nauči koristiti stečenim znanjem i vještinama u svakodnevnom životu. Kao pedijatri često svjedočimo izostanku funkcionalne pismenosti kod pojedinih roditelja. To me i najviše privuklo ovom programu. Naša struka je među onima koje najviše rade na preventivnim programima: puno savjetujemo, primjerice o pravilnoj prehrani, snižavanju povišene temperature, prekidanju astmatskog napada, upotrebi adrenalina iz autoinjektora u teškoj alergijskoj reakciji, zaustavljanju konvulzija ili reakciji kod hipoglikemije. Ipak, često svjedočimo da, unatoč savjetima, neki roditelji ništa ne poduzmu već dođu s djetetom ravno u hitnu službu. Tu je vidljiv izostanak funkcionalne pismenosti. Sve su čuli, sve znaju, ali se ne osjećaju dovoljno sigurnima da te savjete i primijene. Često slušamo o financijskoj pismenosti, i organiziraju se tečajevi, dok se o zdravstvenoj pismenosti gotovo i ne govori. U tome možda leži razlog slabijem odazivu na sistematske i preventivne programe. Mislim da je ovo naša jedinstvena prilika: dolaskom pedijatru nitko ne očekuje da će on naglasiti važnost čitanja, a dijete pritom još i dobije slikovnicu na poklon. To se pamti i mijenja paradigmu.
Koliko je važno da pedijatri surađuju s knjižničarima i odgojiteljima u promociji rane pismenosti te imate li preporuku za poboljšanje tih suradnji? Postoje li prakse iz inozemstva koje biste voljeli češće vidjeti i kod nas?
Suradnja s knjižničarima i odgojiteljima jest presudna. Knjižničari biraju za dob prikladne slikovnice, a mnoge knjižnice na dječjim odjelima imaju popis slikovnica prema dobi. Predstavljajući program po cijeloj državi, obišli smo gotovo sve županije osim Zadarske i Krapinske, a susrete smo većinom organizirali u knjižnicama. Prema istraživanju iz 2014., koje sam već spominjala, ni pedijatri ni knjižničari nisu prošli baš najbolje. Preko 60 % pedijatara nije bilo svjesno svoje moguće uloge u promoviranju rane pismenosti poticanjem čitanja. S druge strane, vrlo malo djece do 3 godine bilo je upisano u knjižnicu, manje od 10 %. Mislim da su ta iskustva bila jako korisna jer su pedijatri i knjižničari zajedno osmislili nove oblike suradnje, kao što je darivanje članskih iskaznica za knjižnice već u rodilištima. Odgojitelji u vrtićima često pred ručak čitaju s djecom, što postaje uobičajena praksa.
Učili smo na praksama iz inozemstva, poput talijanskog programa Nati per Leggere, koji vodi profesor Tamburlini uz nacionalnu koordinatoricu Alessandru Silla, i američkog Reach Out and Read, koji su pokrenuli prof. Barry Zuckerman i Perri Class, a to je možda i najdugovječniji takav program. Po uzoru na prakse iz inozemstva voljela bih da uskoro imamo novi komplet slikovnica i tako veći izbor i šire mogućnosti.
Možete li se prisjetiti trenutaka iz svoje pedijatrijske prakse ili susreta s djecom i obiteljima koji su vas posebno inspirirali? Možete li izdvojiti neku anegdotu koja vas je posebno motivirala i pružila poticaj da nastavite promicati čitanje među najmlađima?
U svemu što radite, učite dok to radite. Na početku me veselilo što je Grad Dubrovnik preuzeo trošak tiskanja slikovnica, što su prijateljice pristale prevesti talijanske slikovnice, što je tiskara u Firenzi pristala tiskati slikovnice i slati ih u Hrvatsku, jer tada još nismo bili članica EU-a. Mislila sam da će djeca i roditelji s oduševljenjem prihvatiti slikovnicu kao poklon. Sve do jednog trenutka… Nikada neću zaboraviti dječaka s Korčule koji mi je, sav nervozan, bacio slikovnicu u glavu uz povik da će zakasniti na trajekt i da kakva slikovnica. Istina, odužila sam. Nakon tog iskustva naučila sam sve što treba reći o važnosti čitanja i poklanjanja slikovnice svesti u jednu minutu.
S druge strane, dolazim u vizitu u dojenačku sobu, a dva dječaka, mame su ih stavile u isti krevet, iako se to ne smije, sjede i “čitaju”. Tu sliku i danas imam pred očima. Kako je vrijeme prolazilo, situacija u čekaonici se mijenjala. Tamo imamo otvorenu knjižnicu, djeca sjede, listaju, čitaju. Kada na pregledu poklanjam slikovnicu, često čujem: “To ima moja sestra/brat, to nam je čitala teta u vrtiću.” Rekla bih da je to najveći motiv.
Kako ste vi sami zavoljeli čitanje i koju ulogu su knjige imale u vašem životu, bilo u djetinjstvu ili poslije kroz profesionalni razvoj?
Pripadam generaciji kojoj se puno čitalo, najviše mi je čitala moja baka Lucija. Nosila je konavosku nošnju, a ta nošnja ima ukras u obliku žutih svilenih kitica na prsima. Kada bismo išle spavati, baka bi me zagrlila, ja bih naslonila glavu na njezina prsa i tako bi započinjala naša čarolija čitanja uz miris svile oko moje glave. Odvažila sam se i napisala slikovnicu o uzgoju dudova svilca i proizvodnji svile, što je tradicionalni posao djevojaka u Konavlima. Spominjem to jer dok djetetu čitate, ono upija sve: mirise, toplinu glasa, otkucaje srca… voli da mu čitate, voli svoje knjige jer voli vas.
Poslije u srednjoj školi, sjećam se riječi profesorice hrvatskog jezika koja nam je govorila: “Čitajte, djeco, sada jer kasnije u životu više nikada nećete imati toliko vremena za čitanje beletristike.” Dijelom je to bila istina, u radnom vijeku bilo je puno toga za učenje. Čitanje je bilo i ostalo alat za cijeli život.
Sada ponovno čitam iz užitka. Kao mlada, sebi sam govorila da će, i ako život krene najcrnjim putem, uvijek biti novca za članarinu u knjižnici i jednu dekicu za večernje čitanje. Život je, srećom, krenuo svjetlijim putem, ali svejedno sada sjedim u naslonjaču, zamotana u deku, uz vatru iz peći, jer je ove godine zima rano počela, i po tko zna koji put čitam “O kratkotrajnosti ljudskog života – o smirenosti uma”.
Kako vidite budućnost programa Rođeni za čitanje, postoji li neka vaša osobna želja ili vizija koju biste voljeli ostvariti u njegovu daljnjem razvoju?
Neobično je važno što je Vlada RH, kroz Ministarstvo kulture i medija te Ministarstvo zdravstva, prepoznala važnost ovog programa, osiguravši sva potrebna sredstva u svom razvojnom planu do 2030. godine. Vjerujem da je to dovoljno dugo razdoblje da svim pedijatrima program postane rutina u svakodnevnom radu, a roditeljima navika u brizi za djecu. Sudeći po dosadašnjem prihvaćanju programa, moj optimizam je neupitan.
Suradnja je nedavno proširena na Hrvatski zavod za javno zdravstvo te smo na pragu da Rođeni za čitanje postanu javnozdravstveni preventivni program u pedijatriji.
Moja osobna želja jest da Rođeni za čitanje dobiju mjesto u kurikulumu zdravstvenih studija i medicinskih fakulteta, kao i odgajateljskih studija u Hrvatskoj. Tada bi to bio dovršen posao.
