Plan upravljanja destinacijom i izračun prihvatnih kapaciteta Grada Dubrovnika koji je za TZ izradilo Sveučilište u Dubrovniku na javnoj je raspravi do 28. studenoga, već je izazvao brojne polemike. Kako nije bilo javnog predstavljanja ovog važnog dokumenta Dubrovniknet je zatražio od Sveučilišta pojašnjenja primjedbi na Plan koje su se našle u javnom diskursu, ponajprije malog uzorka ispitanika i smanjenja privatnog smještaja, no nažalost Sveučilište nam u odgovoru navodi kako će se „po zaključenju savjetovanja, u suradnji s naručiteljem, očitovati na sve pristigle prijedloge i primjedbe.“
Šteta je što znanstvena zajednica odbija ranije podrobnije izložiti rezultate svojih istraživanja koje je uvrstila u Plan, jer je javnost, naročito dubrovački iznajmljivači, zadnjih dana zbunjena iznesenim brojkama i u strahu zbog najava moguće zabrane izdavanja novih rješenja te vlastite uloge u upravljanju destinacijom u odnosu na hotele.
Struka međutim, o Planu ima što za reći i upozoriti kako treba pomno osmisliti njegovu primjenu. Nino Dubretić, manager u Direct Bookeru, tvrtkom koja upravlja stotinama apartmana ističe kako je Plan upravljanja destinacijom potreban i podržava njegove osnovne ciljeve: zaštitu kvalitete života stanovnika, dostupnijeg stanovanja i prostora te smanjenje gužvi.
– Dubrovniku treba jasno usmjerenje razvoja turizma, a prihvatni kapacitet treba promatrati kroz stvarno opterećenje pojedinih dijelova grada, infrastrukture i svakodnevnog života – navodi Dubretić koji također smatra da su potrebna detaljnija objašnjenja mjera.
– Za iznajmljivače i budućnost dubrovačkog turizma presudno je kako će se ti ciljevi provesti. Zaustavljanje novih kapaciteta i smanjivanje postojećih dvije su različite stvari, s različitim posljedicama. Zato treba jasno objasniti koje se mjere predlažu, gdje će se primjenjivati i što znače za postojeća zakonita rješenja. Posebno treba razjasniti obnovu objekata, podizanje kategorije, nasljeđivanje i eventualnu rekategorizaciju. Ljudi trebaju znati mogu li nastaviti obiteljsko poslovanje i ulagati u kvalitetu.
Smatram da bi opća zabrana, bez razlikovanja konkretnih situacija, mogla imati dosta kolateralnih posljedica. Nije jednak slučaj prenamjene nastanjenog stana u turistički apartman i slučaj mlade obitelji koja nadograđuje kuću kako bi riješila vlastito stanovanje, a jedan mali apartman omogućuje joj otplatu kredita. Različito treba promatrati i sobu u domu domaćina, obnovu napuštene kuće ili ulaganje kojim se podiže kvaliteta bez povećanja broja kreveta. Kriterij treba biti stvarni učinak na stanovanje i infrastrukturu – mišljenja je Dubretić.

Pritom, smatra on, manje turističkih apartmana ne znači automatski više dostupnih stanova za mlade.
– Nekretnina koja izađe iz turističkog najma može postati drugi dom domaćeg ili stranog kupca koji će u njoj boraviti nekoliko tjedana godišnje. U tom slučaju možemo izgubiti prihod lokalnog kućanstva, a da pritom nismo dobili ni jednu novu obitelj koja stalno živi u Gradu. Zato uspjeh stambene politike treba mjeriti brojem priuštivih i stalno nastanjenih domova, a ne samo brojem manje turističkih rješenja.
Smatram i da se u raspravama o prihvatnom kapacitetu premalo pozornosti posvećuje prihodima koje postojeći smještaj ostvaruje i tome koliko tog novca ostaje u Dubrovniku. Kod smještaja u vlasništvu lokalnih obitelji taj prihod često financira svakodnevni život, školovanje djece, otplatu stambenih kredita i održavanje nekretnina. Dio se dalje troši kod lokalnih trgovaca, obrtnika, ugostitelja i drugih pružatelja usluga te tako podupire šire gospodarstvo destinacije. Prije mjera smanjivanja kapaciteta treba procijeniti koliko prihoda ostaje lokalnim kućanstvima, kako se dalje troši i što bi njegov gubitak značio za stanovnike i poslovanje drugih djelatnosti. Broj kreveta i noćenja važni su pokazatelji, ali sami ne prikazuju puni gospodarski doprinos postojećeg smještaja – ističe Dubretić.
Usporedba s hotelima
– Važno je i da usporedba hotela i obiteljskog smještaja bude cjelovita. Hoteli imaju važnu ulogu u ponudi i razvoju turizma izvan glavne sezone, ali veća potrošnja hotelskog gosta nije sama po sebi dokaz veće koristi za lokalnu zajednicu. Treba vidjeti koliko prihoda ostaje lokalno, koliko se nabavlja od domaćih poduzetnika i kakav je učinak na prostor i resurse. U tu računicu ulazi i smještaj zaposlenika: ako dodatne radnike smještamo u postojećim stanovima, i tako raste pritisak na stambeni fond.
Kod gužvi također moramo gledati širu sliku. Dubrovnik prima velik broj jednodnevnih posjetitelja, a razvoj kapaciteta u okolnim destinacijama može dodatno povećavati njihove dolaske. Ograničavanje smještaja unutar Dubrovnika zato mora biti povezano s upravljanjem dnevnim posjetima, prometom i regionalnim razvojem. Potrebno je znati tko, kada i kako dolazi u najopterećenije dijelove grada te mjeriti koliko pojedina mjera stvarno smanjuje gužvu – kaže Dubretić.
Za budućnost dubrovačkog turizma jednako je važan razvoj proizvoda. Trebaju nam konkretni sadržaji i razlozi za dolazak u predsezoni i posezoni, bolja povezanost javnim prijevozom te kvalitetna ponuda izvan povijesne jezgre. Panoramske i rekreacijske rute, kulturni i gastronomski sadržaji mogu pridonijeti tome, ali svaki projekt treba imati odgovorne ljude, proračun i rok realizacije.
– Moj je stav da trebamo upravljati rastom, uz jasna pravila koja štite stanovanje i ostavljaju prostor za kvalitetne male obiteljske projekte. Ograničenja trebaju biti prostorno precizna, obrazložena podacima i redovito preispitivana. Dobro postavljen Plan može dugoročno koristiti i stanovnicima i turizmu. Nedovoljno precizne mjere mogu pogoditi lokalne obitelji, a da pritom ne riješe ni stanovanje ni gužve – poruka je Nina Dubretića.








