HomeVijestiMario Obuljen u emotivnoj pjesmi posvećenoj Vukovaru: "Prije tišine bio je nečiji...

Mario Obuljen u emotivnoj pjesmi posvećenoj Vukovaru: “Prije tišine bio je nečiji smijeh. Prije ruševine nečiji dom. Prije nego što je postao simbol, to bio nečiji cijeli svijet”

Povodom 18. studenoga, Mario Obuljen poslao nam je svoju autorsku pjesmu „Čuvat ćemo ti grad”, posvećenu Vukovaru, njegovim žrtvama i svima koji svojim životom, radom i ljubavlju čuvaju njegovu budućnost.

Pjesma je nadahnuta „Pričom o gradu” Siniše Glavaševića i njegovim porukama o ljubavi, djeci i ljudskosti. Nastala je kao osobni odgovor na pitanje tko će čuvati grad, ali i kao tiha molitva za one kojih fizički više nema među nama, a čije riječi i prisutnost još osjećamo.

Njome želi podsjetiti da naša odgovornost prema Vukovaru ne završava kada se kolona raziđe, dogore svijeće i utihnu govori. Nastavlja se u poštenom radu, održanoj riječi, brizi za zajednicu i stvaranju uvjeta u kojima djeca mogu sigurno odrastati, a njihove obitelji dostojanstveno živjeti. Tu misao sažeo je u stihovima:

Čuvat ćemo ti grad, dragi naš Siniša.
Ali taj odgovor
ne smijemo izgovoriti olako
.

Pisao si o parkovima,
o klupama i prvim poljupcima,
o sjeni koje više nije bilo.
O svemu što čovjek ima,
a ne zna
koliko je bogat.

Zato ćemo učiti djecu
da svako ime uklesano u kamen
pripada nekome
koga su jednom zvali na večeru.
Nekome tko je ostavio knjigu
otvorenu na pola,
dogovorio susret,
računao na sutra.

Prije tišine
bio je nečiji smijeh.
Prije ruševine nečiji dom.
Prije nego što je postao simbol,
Vukovar je bio
nečiji cijeli svijet.

Znamo kako se obnavlja kuća.
Kako se podiže zid.
Ali za prazno mjesto za stolom
ne postoji nacrt obnove.

Zato ćemo zastati
kraj onih koji još čekaju.
Nećemo im govoriti
da je prošlo.
Pitat ćemo kako se zove
onaj kojega nema.
I ostati slušati.

A dok čitamo tvoje riječi,
zadrhti glas.
Kao da se na trenutak
vrate svi
kojima nismo stigli
reći zbogom.

Nema ih pred vratima.
Ne čujemo njihove korake.
Ali ponekad,
dok izgovaramo njihova imena,
osjetimo blizinu
koju ne znamo objasniti.

Možda ljubav tako ostaje.
U glasu koji nosimo u sebi.
U pokretu ruke
nalik očevoj.
U riječi koju smo od nekoga naučili
i sada je, ne sluteći,
govorimo svojoj djeci.

Nisu vas ugasili.
Oni koji su vam oduzeli život
nisu vam uspjeli oduzeti
mjesto među nama.

Vaše riječi još bole.
Još nas zaustave
usred dana.
I traže odgovor
u onome što ćemo učiniti
kad ih prestanemo čitati.

Nad Dunavom stoji vodotoranj.
Kroz njegove rane
još se vidi nebo.
Pod njim neka dijete
potrči za loptom,
neka ga netko s prozora
pozove kući.

I neka mu najveća briga bude
što igra još nije završila.

Učit ćemo djecu voljeti.
Da primijete dijete
koje se igra samo
i pozovu ga među sebe.
Da ničiju suzu
ne dočekaju smijehom.
Da naslijede naše pamćenje,
ali ne i mržnju.

Takav ćemo ti grad čuvati.

Grad u kojem se kruh
donosi za zajednički stol.
U kojem učiteljica
na početku školske godine
pamti nova lica
i toliko novih imena.

Grad u kojem se ostaje
jer se ima od čega živjeti.
U koji se vraća
jer ondje netko čeka.

A kada se kolona raziđe,
kada dogore svijeće
i utihnu govori,
neka ostane naša briga
za ljude iza osvijetljenih prozora.

Sjećanje mora imati ruke
i za žive.

Neka se naš zavjet
vidi u pošteno obavljenom poslu,
u održanoj riječi,
u pomoći koju pružamo
i kada nas nitko ne gleda.

Tako ćemo graditi Hrvatsku.
Tako ćemo čuvati Vukovar.
Da iza nas ostane
nešto na što se drugi
mogu osloniti.

Čuvat ćemo ti grad, dragi Siniša.
Tako da uz ime onoga kojeg nema
bude mjesta
i za ime onoga koji se rodio.
Da netko posadi stablo
i dočeka njegov hlad.
Da se starost ima na koga osloniti.
Da mladost ima razloga ostati.

A za vas koji više ne možete
prijeći njegovim ulicama,
neka se večeras
uz svjetlost svijeća
podigne i naša molitva.

Neka vaše duše
pronađu put k dragome Bogu.
Neka vas primi mir
koji vam je ovdje bio oduzet,
ljubav u kojoj nema straha
i tišina
koja više ne boli.

A nas, Bože, nauči
da molitvu nastavimo djelom
kada se vratimo kući.

Imena ćemo predati pamćenju,
a ključeve djeci.

Da otvaraju vrata.
Da imaju kamo doći.
Da svoju budućnost
u Vukovaru
zovu domom.

A za grad ne brinite.
Čuvat ćemo ga
čuvajući jedni druge.

Jer grad —
to smo mi.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za smanjenje spama. Saznajte kako se obrađuju podaci vaših komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA