Udana Dobrić, Marija kao da je s prezimenom trasirala životni put kojim kroči. Nikad bez sumnji, dvojbi, preispitivanja, osobina koje prate svaku osobu koja želi rasti u vlastitom potencijalu, ali kao dio zajednice u kojoj živi. Rođena Pelješka, preseljenjem na Osojnik tom malom privlačnom mjestu u blizini grada daje brojne sadržaje u kojima i sama uživa. Lijepo je upoznati Mariju Dalmatin Dobrić, mamu, edukacijsku rehabilitatoricu, trenericu osobito posvećenu djeci s poteškoćama. Ovo je njena priča.
Svestrana ste osoba. Radili ste kao edukacijska rehabilitatorica s djecom s poteškoćama u razvoju, kao pedagog, svirate gitaru, pjevate u zboru i odlučili ste otvoriti vlastiti fitness studio na Osojniku koji ove godine slavi drugi rođendan. Puno različitih talenata i vještina, znanja i dobre volje ste ugradili u svoj dosadašnji život, no u podlozi svih je sportski duh.
-Da, taj sportski duh u meni tinja doslovno od malih nogu. Uvijek sam bila u nekoj akciji, pokretu kao i cijelo moje društvo, dok smo u petom razredu svi počeli kolektivno i aktivno trenirati odbojku. Što se tiče ljubav prema sviranju gitare i same muzike, pa mogu reći i crtanja (jer mi je san bio postati modna dizajnerica) je krenulo također iz djetinjstva. Brat mi je svirao gitaru, mama pjevala cijeli život u klapi Žuljanke gdje sam i ja kasnije nastavila pjevat a gitaru sam počela aktivno svirati u 8. razredu, te nastavljam sa sviranjem i u srednjoj školi. U Ženskom Đačkom domu smo čak nas tri prijateljice osnovale bend koji je postojao godinu dana, dok sam u klapi pjevala sve četiri godine srednje škole.
I onda dolazi period fakulteta kada je sve skupa nekako zatihnulo od umjetičkog pa do sportskog duha. Gitaru tek nastavljam svirati kada sam se udala na Osojnik i kada smo osnovali naš zbor mladih. Nastavci mog sviranja su bili jako nesigurni jer sam se jako sramila i sumjala u sebe. Ali nekako kada se čovjek prepusti svojim talentima koji su ti darovani i na kojima kreneš raditi onda se briše svaki strah i sumnja, jedostavno dobiješ milost i hrabrost za mnoge pozitivne stvari.
Moji nastavci treninga su krenuli prije i nakon mojih trudnoća, a u razdoblju korone sam počela baš aktivno trenirati. Taj period sam ostala sama s dvoje djece doma, a muž je bio na brodu. Trening mi je bio tada ispušni ventil. Znala sam uzet Lovra u ruke kao mali uteg i radit čučnjeve, dok je Marta do mene držala svoju bebu/uteg i pratila mene što radim. Tada sam se uvjerila koliko me taj trening “izvukao” iz negativnih mislili i održao zdrav razum. Već tada sam osjetila da bi voljela kroz trening nekome pomoć da se bolje osjeća, da se “ispuše”, “resetiria i da bude bolja verzija sebe jer sam to sve osjetila na svojoj koži. Paralelno s mojim treninzima sam radila razno razne poslove, po struci sam pedagog, počeci mojih poslova su bili rad u dječjem vrtiću kao teta, pa kasnije kao asistent u nastavi i tek onda kao pedagog u školi. Zadnji moj posao je bio posao edukacijskog rehabilitatora u kojem sam se odmah pronašla, zapravo to nije posao već poziv kojeg osjetiš i radiš srcem. Rad s djecom s teškoćama zahtijeva golemo strpljenje, ali je i nevjerojatno ispunjavajući. Kada vidite i najmanji napredak, znate da ste tom djetetu i njegovoj obitelji otvorili vrata prema lakšoj i sretnijoj svakodnevici.
Kroz to razdoblje sam počela aktivnije razmišljati o otvorenju svoj malog studija. Moj muž mi je najviše pomogao u mojim idejama. Imamo prostor, volju i imamo upornost pa smo tako samo krenuli. Završila sam edukaciju za Basic Pro trenericu za grupne, poluindividualne i individualne treninge kod mentora Marina Bašića u Zagrebu, Bodyweight i Kettlebell seminar, a kasnije i CFT1 (Certified Functional Trainer Level 1) edukaciju kod braće Maljević u Sarajevu. Isto tako sam jedan period trenirala i kasnije vodila treninge kod trenerice Nine Mioč, koja mi je bila uvijek podrška i uzor da se može mnogo toga postići sa radom i trudom. Muž je, za vrijeme svog boravka kod kuće sređivao naše potkrovlje za studio a ja sam malo po malo ulagala u opremu. Isto tako sam željela povezati rad i trening s djecom s teškoćama, jer sam kroz radno iskustvo vidjela koliko toj djeci nedostaje da budu aktivna i koliko je zapravo pokret čista terapija. Baš u tom razdoblju je krenula edukacija Fitness autizam koju sam također završila.
Na kraju ovako kada napravim mali rezime, mogu reći da sam tako zahvalna na svemu jer se sve nakako spontano posložilo. Biti u pokretu s odraslima i s djecom je terapija, zatim biti u glazbi je također druga vrsta terapije i onda kada imaš oboje možeš itekako kroz svoj rad pomoći drugome, zar to i nije nešto najljepše u životu.
Živite na Osojniku, mjestu s tristotinjak stanovnika. Bilo je hrabro pokrenuti ovakav projekt u maloj sredini, čija podrška vam je najviše značila kada ste bili u dvojbama?
Najveća podrška za ovaj korak je bio definitivno moj muž Robi. Uvijek je vjerovao u mene i gurao me kada sam sumnjala u samu sebe. Isto tako velika podrška su njegovi roditelji koji bi ostajali s djecom dok bi ja vodila treninge ili išla na edukacije a Robija ne bi bilo kod kuće. Velika podrška su sve prijateljice, sve osobe s kojima sam povezana, koje su od početka sa mnom u treningu i koje dovode svoje prijateljice i poznanice na treninge. Tako se nekako i proširuje naša aktivna fitness zajednica. Velika podrška su uvijek bili i još uvijek su mentori kod kojih sam završila edukacije te kolege treneri s kojima sam se povezala. Bez podrške obitelji definitivno ne bi bilo niti malo lako i ne znam bi li uopće bilo ostvarivo. Isto tako bez podrške i pozitivnih iskustava svih ostalih ne bi mogla rasti i napredovati jer mi na taj način daju vjetar u leđa, dokazujući da se i iz malog mjesta mogu pokrenuti velike i lijepe stvari.
Vaš studio slavi drugi rođendan. Imate treninge za različite generacije. Jesu li ljudi najveća potvrda da ste dobro odlučili za sebe, a i za mjesto?
-Tako je, 14.10. je bio naš rođendan. Već druga godina je iza nas. Baš sam zahvalna i sretna zbog toga. Imamo grupne treninge za odrasle, treninge za vrtićarce i školarce te grupu naših malo starijih dama iako ih ja ne smatram starijima jer su u odličnoj kondiciji. U provođenju dječjih a i treninga za odrasle mi pomaže moja draga susjeda Ivana, koja je inače po struci učiteljica ali je zajedno sa mnom završila edukaciju za fitness trenera. Ona mi je također veliki oslonac u radu.
Ljudi su definitivno najveća potvrda uspjeha jer njihovo povjerenje, energija i redovit dolazak daju smisao svakom treningu i našem studiju. Osojnik je mjesto velikog potencijala u kojem smo stvorili prostor za rekreaciju, napredak i zdraviji život, bez potrebe da za svaki trening putuju u grad. Imamo malu aktivnu zajednicu u kojoj se, ja vjerujem, svaki član osjeća prihvaćen i zadovoljan. To mi je i bio cilj, da se svaka osoba kroz trening, usvajanje zdravih navika, druženje i smijeh osjeća bolje i bude bolja verzija sebe, kako u psihičkom i zdravstvenom smislu, tako i u fizičkom.
U današnje vrijeme sve je više djece s poteškoćama u razvoju, motorički nespretnih zbog ekranizacije, koliko primjećujete da je kretanje povezano sa samim govorom?
-Za djecu tipičnog razvoja isto kao i za djecu s teškoćama u razvoju je itekako potrebno kretanje, skakanje, penjanje. Kretanje i govor neraskidivo su povezani u dječjem razvoju zato što se centri za motoriku i govor nalaze u neposrednoj blizini u mozgu te se međusobno stimuliraju. Kada je dijete fizički aktivno, ono ne razvija samo mišiće, već izravno potiče neurološke puteve ključne za kognitivni razvoj, pažnju i govor.
Gruba motorika tj. kretanje cijelog tijela baza je za razvoj fine motorike odnosno rad prstiju i šake, a fina motorika je neurološki izravno povezana s artikulacijom i finim pokretima govornih organa (jezika, usana, vilice).
Pretjerano gledanje u ekrane pasivizira tijelo. Prsti koji samo klize po staklu ne dobivaju adekvatan senzomotorni podražaj, što dovodi do motoričke nespretnosti, smanjenog rječnika, slabije pažnje i kašnjenja u razvoju govora. Zato je tjelesna aktivnost, bilo kroz vođene treninge ili kroz svakodnevnu slobodnu igru i šetnju na otvorenom bitna za dječji razvoj. Kroz dječje treninge djeca kroz igru usvajaju pravila, pokrete, strpljivost i timski duh. Isto tako djeci je jako bitna ta slobodna igra u kojoj razvijaju maštu i u kojoj ne trebaju slušati što moraju raditi nego sami osmišljavaju svoju aktivnost. Po meni je vrijeme provedeno na ekranu za djecu vrijeme “izgubljenog djetinjstva”.
Iz prijašnjih poslova, što najviše cjenite? Završili ste i edukaciju da možete raditi s djecom s autizmom, zašto ste toliko osjetljivu na djecu s poteškoćama?
-Iz svojih prijašnjih poslova najviše cijenim rad s ljudima kojima je stalo do onog što rade, osobe koje su dobre i koje se trude. Svako prethodno radno okruženje donijelo mi je susrete s različitim ljudima, što me naučilo kako kvalitetno komunicirati, slušati i prilagođavati se različitim situacijama. S nekim prijašnjim kolegicama sam i danas povezana kroz treninge i druženja. Isto tako cijenim i podršku i pomoć kolega, to mi je pokazalo koliko zajednički cilj i međusobno uvažavanje mogu podići kvalitetu rada na višu razinu.
Moja osjetljivost i posvećenost djeci s poteškoćama u razvoju proizlaze iz ljubavi prema njima i uvjerenja da svako dijete zaslužuje priliku da ostvari svoj puni potencijal i osjeća se prihvaćeno. Potrebno im je pronaći motivaciju, održati fokus kako bi napredovala i poticati ih u radu. Edukaciju sam završila jer sam željela steći konkretna i stručna znanja kako bih im mogla pružiti adekvatnu podršku.
Koliko je trening važan za mentalno zdravlje mladih? U kom smislu jača njihovo samopouzdanje?
-Trening i redovita tjelesna aktivnost od ključne su važnosti za mentalno zdravlje mladih, jer izravno utječu na smanjenje stresa, tjeskobe i simptoma depresije.
Kroz trening sebi možemo pomoć da se “iščupamo” iz loših misli, izbacimo stres i resetiramo se. Ja znam reći da me nakon odrađenog treninga nitko više ne može iznervirati. Znaš da si taj sat vremena poklonio samo sebi, jer fizička aktivnost potiče lučenje endorfina i serotonina (hormona sreće), što poboljšava raspoloženje, kvalitetu sna i cjelokupnu kognitivnu funkciju. Isto tako kroz trening jačamo samopouzdanje, pogotovo kada si zacrtamo neki cilj i onda ga još ostvarimo. Redoviti trening oblikuje tijelo, povećava snagu i izdržljivost, što mladima pomaže da se osjećaju ugodnije i sigurnije u svojoj koži. Isto tako, prevladavanje fizičkih napora i upornošću tijekom treninga gradimo mentalnu čvrstoću. Grupni treninzi mladima pružaju osjećaj pripadnosti i smanjuju osjećaj usamljenosti, a kroz interakciju s vršnjacima jačaju društvene vještine i sigurnost u nastupu.
Majka ste djevojčice i dječaka, kako komentirate podatak da je u Hrvatskoj svako treće dijete pretilo? Da možete dati jedan savjet roditeljima, koji bi to bio?
-Kao majka djevojčice i dječaka taj podatak pogađa i zabrinjava, kako na osobnoj, tako i na društvenoj razini. To više nije samo statistika iz stručnih časopisa, već stvarnost koju svakodnevno vidimo na školskim hodnicima i parkovima. Opet mislim da smo mi kao roditelji za to odgovorni, imao prevelik izbor za sve i idemo linijom manjeg otpora. Popuštamo djeci počevši od biranja hrane što će oni taj dan jesti i koliko će dugo biti na ekranu. Onog trena kada mi kao roditelji krenemo s promjenama onda je moguće da će i djeca krenut našim stopama. Jer mi smo i dalje djeci najveći primjer u odrastanju, oni nas imitiraju. Zato ovom prilikom želim poručit roditeljima da se aktiviraju i krenu sa zdravim navikama zajedno sa svojom djecom, jer promjena ne počinje uvođenjem stroge dijete djetetu, već transformacijom navika cijele obitelji. Nek’ vas ništa ne sprječava u radu na sebi, kada krenemo sa vlastitim radom onda možemo pomoći i svojoj djeci i ljudima oko nas.
Budite uzor, a ne propovjednik, jer djeca ne slušaju ono što govorimo, nego kopiraju ono što radimo.
Jesu li Sočani zainteresirane za treninge, kako izgledaju vaši treninzi?
-Sočani a i ljudi van Osojnika su zainteresirani, i iz mjeseca u mjesec se upiše netko nov. Sve više ljudi prepoznaje koliko je tjelovježba važna za rješavanje svakodnevnog stresa, bolova u leđima od sjedenja i održavanje energije.
Naši treninzi osmišljeni su tako da budu maksimalno učinkoviti, sigurni i prilagođeni svakome, bez obzira na trenutnu formu. Fokus je na funkcionalnom pokretu koji nam koristi u svakodnevnom životu.
Naši treninzi počinju uvijek sa laganim razgibavanjem, masažom stopala lopticama kojima je cilj buđenje centralnog nervnog sistema te rolanjem mišićnog tkiva kako bi mišiće opustili i pripremili za trenažni proces. Nakon toga slijedi dinamičko zagrijavanje, vježbe mobilnosti aktivacija corea. U glavnom dijelu treninga kombiniramo elemente snage vlastitom težinom i s rekvizitima poput girja, bučica, šipki i elastičnih traka. Za svaku vježbu uvijek imamo pripremljene više opcija za svakog tko taj dan dolazi na trening i ovisno o trenutnom stanju klijenta. Svatko u grupi radi verziju koja odgovara njegovom tijelu, tako da nitko ne zaostaje niti se osjeća zapostavljeno. Za kraj treninga znamo ubaciti našu najdražu tabatu za core ili pak neki dinamični finisher.
Trening završavamo laganim istezanjem u kojem opuštamo mišiće koji su najviše radili te time potičemo brži oporavak.
Atmosfera na treninzima je uvijek opuštena, motivirajuća i bez osuđivanja, cilj je da svatko pobijedi sebe od prethodnog tjedna, a ne da se natječe s drugima.
Koje su prednosti života na Osojniku za mlade, a što se može dodatno poboljšati sa sadržajima za djecu, mlade, odrasle?
-Život na Osojniku nosi posebni mir, a posljednjih godina ovo mjesto blizu Dubrovnika postaje sve poželjnija oaza za mlade obitelji.
Prednosti života na Osojniku za mlade je definitivno svježi zrak, mir i prirodno okruženje. Djeca se još uvijek bezbrižno igraju na ulici, prirodi i sami odlaze na igralište. Njeguje se tradicija i očuvanje baštine, a mještani su i dalje dosta složni. Iako su nedavni projekti poput potpune obnove dječjeg igrališta (s novom gumiranom podlogom i spravama) te modernizacije multifunkcionalnog sportskog terena kroz participativno budžetiranje donijeli ogroman iskorak, uvijek postoji prostor za napredak poput organizacija raznih sportskih aktivnosti (turniri ili čak treninzi iz nogometa ili odbojke), možda organizacija nekih utrka kroz selo. Za djecu i mlade bi se mogle organizirati razne kreativne radionice ili ekološke akcije u selu. Za mlade možda dodijeliti prostor za druženje u kojem bi se mogao sastajati zbor ili čak osnovati neki bend. Za starije bi se mogle organizirati edukativna predavanja o poljoprivredi, zdravlju ili roditeljstvu. Svašta mi pada na pamet. Svakako Osojnik ima ogroman potencijal da postane ogledni primjer modernog, samoodrživog prigradskog naselja u kojem sve generacije imaju sve što im je potrebno za kvalitetan i ispunjen život.
Kroz izazov 21 dan uključili ste u projekt “Marijini obroci”, kojim djelujete humanitarno, ali kroz vježbanje kao sastavni dio zdravog načina života. Zašto ste se odlučili na “Marijine obroke” i koliko vam vjera i pomaganje drugima znači u životu?
-Da, ovo je naš teći izazov, željeli smo da bude malo drugačiji i da bude humanitarnog karaktera. Projekt “Marijini obroci” se provodi u našoj školi na Osojniku, tako da smo u suradnji s učiteljicama pokrenuli ovu inicijativu. Njihov koncept je jasan, osigurati jedan topli obrok dnevno na mjestu obrazovanja za neku od najsiromašnije djece svijeta. Spajanjem vježbanja i humanitarnog cilja željela sam poslati poruku da briga o vlastitom tijelu i zdravlju dobiva puni smisao tek onda kada se pretoči u brigu za druge.
Vjera i pomaganje drugima za mene nisu samo usputne aktivnosti ili riječi na papiru, već istinski temelj i kompas u mom životu. Vjera mi daje duboki mir, ali i odgovornost. Vjerujem da su nam talenti i energija darovani kako bismo ih umnožili i stavili u službu zajednice. Kada vodim treninge ili osmišljavam projekte, motivacija mi nije samo fizički rezultat, već želja da ljudi osjete duhovnu, mentalnu i emocionalnu promjenu.
U današnjem svijetu koji je često usmjeren na površno, na stalnu jurnjavu i materijalno, pomaganje drugima nas prizemljuje. Ono nas uči zahvalnosti za sve ono što uzimamo zdravo za gotovo – poput krova nad glavom, zdravlja naše djece ili toplog obroka na stolu.
Kada kroz zajednički trud i odricanje u “Izazovu 21 dan” vidite kako se stvara val dobrote, osjećate snagu zajedništva. Jer kada pomažete drugima tada i pomažete sebi. Povezivanjem zdravog načina života s humanitarnim radom želim pokazati mladima i odraslima da svaki naš korak, pa čak i onaj na treningu, može imati višu svrhu i ostaviti plemenit trag.
Ispunjava li vas posao? Kako najlakše promijeniti životne navike i uklopiti fizičku aktivnost u svakodnevni život? Koji je vaš ispušni ventil od posla (treninga)?
-Moj posao me u potpunosti ispunjava. Koliko god zna biti teško i koliko puta sam sumnjala u sebe, znam opet da radim ono što zaista volim. Onda i kada radite ono što volite i vidite opipljiv, pozitivan utjecaj na živote drugih, to prestaje biti samo posao već postaje istinski poziv.
Na koji način promijeniti životne navike i uklopiti fizičku aktivnost u svakodnevni život bi trebao biti vrlo jednostavan, dogovoriti se sa sobom da ćeš promijeniti neke stvari i samo krenuti. Ali znam da je to najteže. Sve te navike apsolutno ništa ne koštaju, a zdravlja vrijede. Rekla bih da je san jedan od najbitnijih navika koje bi trebali usvojiti, spavati negdje 7 do 9 sati, svakodnevno piti vodu barem 2 i pol do 3 litre dnevno, kretati se, odlučiti da ćete poći u šetnju barem nekih 20 minuta, bilo bi idealno dnevno skupiti minimalno 8 000 koraka. Pokušati ne kupovati i ne jesti prerađene namirnice, već namirnice poput povrća, voća, mesa, jaja ili ribu. Trebali bi znati koliko je našem tijelu potrebno energije (hrane) i imati mjeru. Definitivno najbitnije od svega je disciplina koju bi trebali usvojiti, motivacija nam svima traje 5 dana i onda ona nestaje, a kada odlučimo promijeniti neke stvari kod sebe onda moramo biti u disciplini. Isto tako potrebno je imati mali odušak i priuštiti sebi ono što volimo, uvijek kažem da je poželjno usvojiti 80% pravilne prehrane, te onih 20% onog što nije baš najzdravije ali volimo pojesti.
Istina je da se karakter, zdravlje i uspjeh ne grade velikim povremenim skokovima, već malim, svakodnevnim i nevidljivim pobjedama nad samim sobom.
Moj ispušni ventil je molitva, duhovnost, druženje s obitelji i prijateljima, boravak i šetnja u prirodi, sviranje i pjevanje duhovne glazbe kod kuće i sa zborom, na našim probama i na misi, razne aktivnosti poput rolanja, igranje odbojke i padela, dobro mi dođe i poneki izlazak s prijateljicama. Također, tišina ranog jutra prije nego što dan započne pruža mi duhovni mir i mentalni fokus koji me pripremaju za sve izazove koji slijede.
Neki vaš moto, misao koja vas gura i idete uvijek dalje?
-Moj životni moto je: Predaj život u Božje ruke i vjeruj Mu, guraj dalje i nikad ne odustaj!
