Butiga u Dubravci ostaje otvorena, što je rezultat apela konavoskog načelnika Boža Lasića upućenog predsjedniku uprave Studenca. Čelnik ovog trgovačkog lanca je konavoskom načelniku javio da butigu neće zatvarati. Lasić je napravio ono što i jest primarni zadatak čelnika lokalnih zajednica – angažman na kvaliteti života stanovnika na jednom području. Pa, iako je napravio ono što je i za očekivati od lokalnih dužnosnika i čelnika, društvene mreže su izgorjele od napadačkih komentara, a što zapravo puno više govori i svjedoči o strahotama virtualnog svijeta u kojemu živimo i osjećaju pojedinaca da su važni i da im je sve dopušteno. Argumentirana rasprava uvijek je dobrodošla, ali kritiziranje koje je samo sebi svrhom, prozirna je i neuvjerljiva rabota. Jer, stalno kritiziranje koje nema svoju protutežu – da se ponekad i pohvali ono što je dobro, nije ni uvjerljivo niti vjerodostojno. To je (ne)čista zabava, koja aktere, unatoč svemu tome ipak “boli” i smeta, te nerijetko i obeshrabruje jer, što god i kako god napravio, bit će onih koji će svoju važnost pokušati izgraditi stalnim kontriranjem i omalovažavanjem. No, to je nešto što je općepoznato i u tom virtualnom svijetu gotovo nerješivo. Jer, ničiji život nije isključivo nizanje pluseva, ali nije ni nizanje minusa, pa makar to bili i (grado)načelnici.
No, vratimo se mi ovom stvarnom “malom” svijetu i butizi u jednom udaljenom konavoskom selu, to je tema koja nije ni trivijalna niti nevažna, dapače, mogla bi se nazvati životno važnom u krvotoku jedne zajednice. Male lokalne butige su oduvijek bile posebno mjesto duše jednog mjesta ili kvarta, samim ulaskom u nju prodavači su na pult stavljali što vam treba, bilo je to mjesto na kojem si obavljao svoju kupovinu, ali i razmijenio riječ dvije s prodavačem koji bi ti vremenom postajao prijateljem. Tada si se sporazumijevao s njima na “naškom” jeziku, a oni su zapravo trebali naučiti nešto engleskoga da bi uslužili strance. Danas se nekako i u tome vrijeme obrnulo. Naše bakice danas bi prvo trebale naučiti nešto engleskog da bi mogle u butigama zatražiti što im treba.
Dosta se toga danas obrnulo u odnosu na ono prije. Neki kažu – cijena globalizacije i surovog kapitalizma – profit, a ponekad i megalomanija su potisnule onu neku ljudsku dimenziju koja se mogla prepoznati i u djelatnostima poput trgovine ili ugostiteljstva. Sve se počelo okretati u nekom začaranom krugu u kojemu, bio ti drag ili ne, valja opstajati.
Dakle, u trenutku kada je Studenac zbog problema u poslovanju najavio zatvaranje svojih trgovina, a među njima je bila i ona u konavoskoj Dubravci, od načelnika Boža Lasića se trebalo i moralo očekivati jedino i isključivo ono što je učinio – da upravi pošalje apel da odustane od planiranog zatvaranja butige koja tom mjestu i ljudima znači puno više od ijedne njihove butige u gradu. Da ih pokuša zadržati u tom prostoru za kojega se, budimo posve iskreni i otvoreni, zainteresirani trgovci ne bi baš “pomlatili”. I posve je bilo logično da za otvaranje butige u Dubravci lokalna zajednica odobri neki “bonus” istoj trgovačkoj kući u nekom profitabilnijem mjestu za poslovanje. Jer ono što je dobila u Dubravci puno je više od onoga što je izgubila, primjerice, za to neko skladište u Cavtatu.
Za život zajednice u nekom malom mjestu butige su bitne. Jako bitne. I kad netko najavi uskraćivanje nekih osnovnih životnih potreba i navika stanovnicima nekog kraja čiji si ti načelnik ili gradonačelnik, posve je logično očekivati baš ono što je Lasić učinio. I stvarno nije bilo nikakvog razloga da se na taj njegov potez i apel upravi Studenca digne hajka kritizera.
A što se tiče cijena, monopola Studenca i slično, slažem se da bi trebalo dići “bunu”. Ali sigurno ne pred vratima butige u Dubravci. Ako ni zbog čega drugog, jer bi se okupila tek “šačica” ljudi. Jer, tko bi se uopće vozio do te Dubravke?
