Mlada konavoska pijanistica Nika Ružarija Orepić, studentica pete godine Muzičke akademije u Zagrebu u klasi prof. Đorđe Stanettija je disciplinu strukturiranog dana stečenu u svojoj Stravči u Konavlima prenijela i ponijela sa sobom i u Zagreb. Pohađanje dviju srednjih škola, glazbene i elektrotehničke u Dubrovniku, a u kojima je bila jednako uspješna, zahtijevalo je jaku dobru organizaciju života, no i donijelo dvojbu – upisati elektrotehniku na što su je mnogi nagovarali kao na izbor za sigurnu budućnost ili nastaviti nemirnim i divnim vodama glazbenog izražavanja. Odabrala je onu tankoćutnost koju nalaže srce.
Jesi li tijekom proteklog razdoblja i pohađanja Muzičke akademije u Zagrebu ikad dovela u dvojbu i sumnju svoju odluku da za životni poziv odabereš glazbu i klavir, tim više što si se dvojila između elektrotehnike i umjetnosti?
-Često sam imala dvojbe, pogotovo na početku studiranja. Dosta ljudi me odgovaralo od upisivanja Akademije govoreći da s elektrotehnikom imam danas sutra siguran posao. Međutim, ljubav prema glazbi je prevladala i odlučila sam svoje sviranje usavršavati dalje, kad već imam priliku. Ponekad mi nedostaju izračuni i skice, ali onda se i sama podsjetim nečega, tako da se istovremeno uspijem i malo odmoriti od glazbe. U zadnje vrijeme sam se vratila crtanju, što me baš veseli, a i nerijetko vrati u doba srednje škole.
Na petoj si godini akademije, što držiš najvećom vrijednošću u sustavu umjetničke naobrazbe, a što ti možda nedostaje – koliko se mogućnosti mladim ljudima nudi da koncertiraju i nastupaju, te na takav način sebe i provjeravaju pred publikom?
-Najvećom vrijednošću smatram podršku mentora, kako u naobrazbi tako i u svakodnevnom životu. Velika je rijetkost imati profesora koji te podučava glazbi, a ujedno na neki način usmjerava i dijeli savjete za razne životne situacije. Mislim da se to može upravo u bilo kojoj grani umjetnosti i najprije ostvariti, jer je odnos profesora i studenta vrlo blizak, što je temelj za rad i sami napredak. Profesor mi je znao reći da student i profesor veslaju u istom čamcu – skupa idu naprijed.
S druge strane, mislim da je mladima potrebno više mogućnosti. Teško je sve sam organizirati i izboriti se za koncerte, što je zapravo ključno za mlade umjetnike da bi mogli iskušati svoje znanje i umijeće, provjeriti što može bolje, što popraviti…
Naravno, tko hoće, uvijek će pronaći način za to i ostvariti, ali nama mladima bi sigurno bilo lakše kad bismo imali malo veću podršku i prilike za nastupanje. Bio bi nam to veliki vjetar u leđa.
Je li Akademija dosad ispunila sva tvoja očekivanja, koliko je važno za mladog umjetnika tko mu je mentor i uspiju li se senzibilitetom uskladiti?
-Akademija je ispunila dosta mojih očekivanja, ali ne sve. Smatram da bi trebalo dati veću slobodu studentima kako bi se stvarno ostvarili kao umjetnici, a ne da se 5 godina studiranja svede na satove profesor – student, sviranje određenog repertoara, bez ikakvog većeg iskustva koncertiranja.
Tu veliku ulogu ima sam mentor, što je donekle i odlučujući faktor za mladog studenta. Profesor je taj koji vodi studenta i trudi se izvući najbolje iz njega, usmjerava ga na repertoar za koji misli da će mu najbolje pristajati, ohrabruje za koncerte, usmjerava na pedagošku ili koncertnu karijeru sukladno njegovim mogućnostima i preferencijama…
Vrlo je važno da je taj odnos u zdravim mjerama blizak i kvalitetan, da se student i profesor mogu razumjeti kako bi mogli funkcionirati i stvarati. Osjetljivo je, jer profesor treba znati kroz što student prolazi u svakodnevnom životu, to se osjeti na našem sviranju i vježbanju. Zato je bitno da student u mentoru vidi povjerljivu osobu, inače se stvara nezdrav odnos i atmosfera što je prepreka stvaranju glazbe.
Postoji li repertoar i autori koje posebno osjećaš “svojima” i koje najradije sviraš?
-Mislim da za svakog glazbenika postoji repertoar ili skladatelji u čijim djelima se pronalazi, a samim time i najradije svira. Za mene su to djela iz 20. stoljeća, naročito skladbe S. Prokofjeva. Rado sviram i Beethovena te Brahmsa, volim slušati Medtnerove i Ravelove skladbe, upravo zbog tih složenih ritmova, specifičnih harmonija, ogromnih kontrasta, energičnosti… dok npr. od Chopina bježim koliko me noge nose. Nije stvar u uspoređivanju skladatelja i što je bolje, a što lošije, već se jednostavno vodim za onim u čemu se pronalazim, za što sam prilično sigurna da će mi “ležati”, a da ću uspjeti to i prenijeti drugima. Smatram da se često repertoar klasične glazbe svodi na “poznate” skladatelje, kao da se ide na sigurno, jer je publika upoznata s njima i njihovim skladbama. Postoji mnogo zanemarenih skladatelja i djela, a upravo na tome mi glazbenici bismo trebali poraditi.
Kako zamišljaš svoju budućnost, planiraš li usavršavanje negdje vani, imaš li uzor u nekome? Je li ti opcija i povratak u Dubrovnik?
-Nisam nešto previše opterećena budućnošću, svakako bih voljela usavršavanje odraditi negdje vani, to je san svakog mladog umjetnika, ali još nisam odlučila gdje i kako. Imam želju odraditi studentsku razmjenu u Madridu dok sam još na Akademiji, a za ostalo još moram razmisliti.
Naravno da bih se htjela vratiti u Dubrovnik i u moje Konavle, ali uvijek kad razmišljam sebi kažem najlakše se doma vratiti. Htjela bih prvo isprobati što više toga mogu, a ne se na neki način odmah ograničiti povratkom doma.
Što zapravo razlikuje jednog pijanistu od drugog, što se najviše cijeni u izvedbi i može li se tehnika odvojiti od senzibiliteta umjetnika?
-Mislim da je repertoar i pristup klaviru glavna razlika. U izvedbi se najviše cijeni taj osobni pečat pijanista. Svaki od nas ima drukčiji odnos s klavirom, drukčije mu pristupa, drukčije stvara i prenosi glazbu. Sama ta veza pijanista i klavira nadilazi puku funkcionalnost i graniči s potpunom privrženošću. Upravo sam klavir dokazuje individualnost svakog pijanista.
Jedan jedini takt će 2, 3 pijanista odsvirati potpuno različito. U tome i jest ljepota našeg posla, uvijek može drukčije, ne postoje neka stroga ograničenja.
Tehniku sviranja ne možemo odvojiti od muzikalnosti pijanista, jedno bez drugoga ne ide. Ta dva pojma, bolje rečeno karakteristike, su u međuovisnosti, koegzistiraju.
Koliko vremena dnevno posvećuješ vježbanju i smatraš li da je talent i posvećenost umjetnosti divan način odmaka od svakodnevice koja je bremenita lošim događanjima i katastrofičnim vijestima?
-Dnevno posvetim vježbanju par sati, najbitnije je da ne provedem dan bez klavira, pogotovo za vrijeme trajanja akademske godine. Ljeti je druga priča, kako radim ne stignem biti toliko posvećena glazbi, iako se trudim pronaći vremena. Mislim da je ključno postići ravnotežu između redovnog vježbanja i odmora, ne treba se preforsirati. Nekad treba znati i malo stati te se odmaknuti od glazbe, da ne dođe do zasićenja.
Zasigurno vježbanje i glazba općenito dođe kao dobar odmak i odmor od loših događaja i vijesti kojima smo zatrpani, to je ipak jedan poseban svijet.
Što ti znači svaki povratak u rodnu Stravču i koliko si zapravo u organizaciji života tijekom srednje izgradila disciplinu koja ti je, eventualno, pomogla i u savladavanju obaveza u Zagrebu?
-Iskreno, svake godine odbrojavam dane kad ću se vratiti iz Zagreba. To je najizraženije pred sami kraj ljetnog semestra, kad krenu ispitni rokovi. Doma je doma. Naravno da su u Zagrebu brojnije mogućnosti, ali mir i prirodu u Stravči, obitelj i prijatelje ništa ne može zamijeniti.
Tijekom srednje sam zapravo stekla ogromnu disciplinu, cijeli dan sam bila u školama, a navečer ili vikendom popodne sam išla na treninge mažuretkinja, nedjeljom sam na misi svirala u zboru… Naravno da su bila velika odricanja, ali sam, hvala Bogu, uspjela naći vremena za sve, pa čak i druženja s prijateljicama, koje su mi uz obitelj predstavljale ogromnu podršku.
Zasigurno mi je to olakšalo proces osamostaljivanja i privikavanja u Zagrebu.
Još uvijek se trudim imati što više obaveza, ispuniti si dan, bilo to treningom, kuhanjem, vježbanjem, druženjem. To su mi roditelji usadili u glavu, naročito tata.
Nije nemoguće, samo je bitno napraviti dobar raspored i držati ga se.
Kakvi su ti planovi i jesi li tip koji ima sve zacrtano i u skladu toga se ponaša ili “pustiš” da se stvari događaju?
-Nemam sad sve isplanirano, niti bih voljela imati. Naravno da imam neki cilj, nešto čemu težim i trudim se ići u tom smjeru, ali da sam sebi sve zacrtala – nisam. A i vjerujem da mi ne možemo baš planirati, stvarni život je uvijek drukčiji od naših planova, viša sila je to. Vjerujem da se sve događa s razlogom, da nema slučajnosti, a i da Bog ima plan za mene, kao za svakog od nas. Tako da, u Božje ruke.
