Omiljeni dubrovački odgojitelj i jedan od nesebičnih dubrovačkih tata, Ivica Hajdić je napisao tekst koji je izazvao jako puno komentara, pozitivnih. Bilo bi lijepo i da se usvojit, promisli o tome i primjeni u svakodnevnom načinu života. Hajdić je napisao:
Danas sve češće svjedočimo javnom vrijeđanju, pogrdnim riječima i izvlačenju onih najgorih i najprimitivnijih oblika ponašanja među ljudima.
Naježi se čovjek dok sluša i čita što su sve ljudi u stanju izreći jedni drugima bez trunke srama i obzira.
Društvene mreže postale su poligon za iskazivanje mržnje i frustracija.
I naš Grad gospara zauvijek je zaspao.
Nažalost, djeca nas oponašaju, i već u prvom razredu izgovaraju najveće prostote i psovke javno.
Pođite do bilo kojeg dječjeg igralište i čut ćete ono što se nekad izgovaralo na marginama društvenog života, u onim najmračnijim betulama.
Ono što je prije par godina bilo donekle tolerirajuće za starije adolescente, sad je postala praksa za šestogodišnjake.
A djeca kao djeca, ona su samo odraz naše realnosti i najmanje su kriva.
Zbog čega je ovoliko mržnje, prezira i onih najnižih frekvencija života svuda oko nas !?
Zbog čega smo u tolikom disbalansu sa stvarnošću ?
Svi smatraju svoju istinu jedinom i apsolutnom.
Postalo je uobičajeno mržnjom prema drugim i drugačijem iskazivati ljubav prema svome klubu, domovini, vjeri, Bogu, obitelji.
Mržnja nam je preko noći postala sinonim za ljubav. Ponovit ću još jedanput! Dok izgovaram koliko mrzim onog drugog pokazujem koliko volim svoje! U najmanju ruku šizofren ! Shvaćate li koliko smo duboko zaglibili kao društvo ?
Danas svi pokušavaju nametnuti svoju verziju istine.
Ali na koji način? Isključivošću, agresivnošću, vrijeđanjem, omalovažavanjem drugoga i drugačijega.
A gdje je istina u svemu tome? Istina je dijametralna suprotnost. Ona se krije u dijalogu. U otvorenosti uma koji sluša. Socijalnoj i emocionalnoj inteligenciji.
Sve smo podijelili na crno i bijelo. Na ustaše i partizane. Na to jesi li za Hajduk ili Dinamo!? Na lijevo ili desno ? Na ono jesi li naš ili njihov ? Na to je li slaviš ovaj ili onaj datum ? Jesi li za ili protiv ? Čija jama više žrtava krije ?
Istina je uvijek između. Ona krije tisuće različitih nijansi koje iziskuje da imaš dušu pravednika, neku kombinaciju realiste i idealiste.
Istine najčešće nisu romantizirane. Istine nisu stereotipi i sortiranje u apsolutnom. Istina nije jednoobrazna.
Ona iziskuje pristojnost, poniznost i hrabrost.
Znanje, a ne galamu. Znanost, a ne površnost. Struku, a ne buku. Tišinu, a ne navijanje.
Istina se ne traži među huškačima, galamdžijama i onima koji ne žele slušati drugo i drugačije. Ona se krije u dijalogu, raspravi i prihvaćanju argumenata.
Istina iziskuje da se čovjek izdigne iz kaljuže osrednjosti i površnosti. Ona je često bolna, ali je najuzvišeniji oblik života.
Danas nam nedostaje više uljuđenosti i normalnosti.
Kao da nas je većinu zaveo onaj sociološki moment masovnosti, pa u svemu vidimo pristranog suca i zavjeru cijelog svijeta protiv našeg kluba.
To je društveno pogubno i destruktivno. Tužno. Vuče nas prema dnu. U ponor. U lošije. U moralne i duševne pustoši koju nikada ne može zamijeniti nikakav hedonizam kojem težimo kao kompromisu za nezadovoljstva koja nam opsjedaju misli.
S istinom nema kompromisa. Ona je jedina autentična.
Istina je kao ljubav. Ona je vapaj dostojanstva. Čistoće. Boljeg i pravednijeg.
Ona je ideal kojemu trebamo težiti skidajući žezla egoizma.
Nije lako težiti istini u vremenima isključivosti. Lakše se prikloniti. Biti dio skupine.
Za nju treba istinska hrabrost koju rijetki imaju.
Satkana je od perli ljubavi, moralnosti, znanja, znanosti, stručnosti, etičnosti i duhovnosti.
Istina je svjetlost duše i najljepši ukras karaktera. I to je jedina istina.
