Ma, pokaramo se mi ponekad, i mi smo normalne – e, baš me je nasmijala ta Gukina (Jelena Pače Sentović) rečenica koju je “ispalila” dok smo razgovarale o prijateljstvu koje već desetljećima vezuje osam žena iz našeg grada čije fotografije postaju nezaobilazan ukras s brojnih javnih događanja koja posjećuju ili privatnih koje organiziraju – minimalno osam puta godišnje. Osam žena, osam rođendana – sigurnih zabava, a nerijetko se tu nađe još poneki povod za druženje, smijeh i podjelu ljepote života u prijateljstvu.
Sve je počelo iz malog nukleusa rođenog u “Linđu” – a onda su se Nataši Beus, Dubi Roko i Guki, dogodili “klikovi” s Majom Đurović, Jelicom Kmetović Hercigonja, Anom Dropulić, Elicom Benić i Anom Farac. Danas su jedna drugoj velika podrška, rame za plakanje i razlog za veselje. Sve su različite i naravno da su neke od njih povezanije s jednima nego s drugima, ali sve, ali baš sve izgovaraju istu rečenicu – ovo prijateljstvo dragocjenije je od života.
Što je s onom granicom privatnosti, priznaje li iskreno i duboko prijateljstvo liniju na kojoj riječi utihnu i prijeđu u tišinu koja se ne doživljava kao nepovjerenje.
-Naravno da postoji granica koju poštuješ bez obzira na to koliko si blizak. Prijateljstvo je dati ruku i podmetnut leđa, važno je osjetiti koliko te netko treba, ako taj netko mora izgovoriti i zatražiti pomoć, znači da si zakasnio – priča Jelica dodajući kako se njihovo prijateljstvo dokazivalo na mnogo načina, te kako je iza njih osam puno dana u kojima su i plakale i veselile se skupa.
-Granica privatnosti? Naravno da mora postojati. Znamo se mi i “namrčit”, žustro raspravljati o nekim stvarima koje nam se tiču obitelji, ali vrijeđanju i zlonamjernosti u našem društvu nema ni traga. Osim toga, poštovanje i ljubav koja nas vezuje utječu na to da pazimo kako ćemo i što reći jedna drugoj, nismo sve isto otvorene, niti smo iste. Dapače, svaka ima “svoj faktor”, tako volim reći. Ne uspoređujemo se i mislim da je i u tome naša mala tajna opstanka. Znamo da smo različite ali se oplemenjujemo, nadopunjujemo. Učimo jedna od druge, potičemo jedna drugu na kreativu, pogotovo za stolom – priča Dube Roko.
I svaka od njih će reći kako one baš i ne vide neki razlog da se o tome piše. Njima je takvo i to prijateljstvo nešto najprirodnije na svijetu i ne misle da je neobično niti po ičemu posebno. Iako, i to će priznati, često od ostalih čuju riječi – blago vam se.
Kako su tijekom desetljeća koje je iza njih, iz djevojaka postajale supruge i majke, u svoja su ženska druženja upletala i svoje muževe, pa su se međusobno okumljivali kad su i djeca počela pristizati pa se taj krug širio i širio…prema već i obiteljskim vezama. A onda su opet godine učinile svoje, pa su muževi počeli više težiti kauču nego izlasku, poneki odlasci su se zajednički oplakivali, ali ženska snaga nije se gubila. Rasla je i raste iz tog prijateljstva. Razumijevanja i tuga i potrebe da se ponekad bude sam. Da se isprocesuiraju neke loše vijesti i događaji.
Prema riječima Elice Benić ključno za održanje njihova prijateljstvo bila je prilagodljivost i prihvaćanje druge osobe onakve kakva jest.
-Svatko ima i mana i vrlina – bez prihvaćanja i jednog i drugog, nema prijateljstva. Mi se lijepo slažemo, ekipa smo, našle smo se ovakve kakve jesmo, znamo da su vrata svake uvijek otvorena, ali isto tako znamo da nas nitko neće gnjavit ako smo u raspoloženju koje traži neki mir. Nema ljutnje, nema vrijeđanja. Sve je jednostavno – volimo jedna drugu, prihvaćamo i poštujemo – kaže Elica.
Sve smo tu jedna za drugu i svaka od nas to zna – slaže se i Ane Dropulić koja ističe također kako su različite, ali u jednome se ne razlikuju – suosjećanju, empatiji, radosti druženja.
-Sigurno ne mogu reći ništa novo što nisu rekle moje prijateljice, ali nama druženja donose jako puno smijeha i veselja, radosti. Jedanput smo bili na kupanju na Šipanu i toliko smo se smijale u moru da nam je jedna poznanica koja nas je slušala i gledala s barke kasnije rekla : što bih dala da sam samo jedan minut bila s vama… Što ću vam reći nego da sve one zaslužuju apsolutno sve najbolje u životu – iskreno završava.
-Mi smo Božji dar jedna drugoj. Ja ništa bolje u životu nisam mogla dobiti. One su u svakoj mojoj molitvi, isto kao i sva moja obitelj. Iskreno se volimo i poštujemo, meni je privilegija i da od pravog prijatelja čuješ nešto što ti i nije pretjerano drago čuti jer znaš da je dobronamjerno i da možeš o tome razmisliti, pa se i promijeniti. Presretna sam što imamo jedna drugu – kazala je Ana Farac, a slične osjećaje iskazuje i Guke.
-Prijateljstvo se njeguje, u njega se ulaže trud i ljubav, strpljenje, bez svega toga ne bi opstalo ovako dugo. Poštujemo se i trudimo se biti dobri jedni prema drugima, ako se nekakve nervoze i pojave, kratko traju. Što smo starije sve smo svjesnije kako vrijeme trči i koliko je dragocjeno da imaš nekoga za podijeliti i tugu i veselje, radost. Toliko sam od svojih prijateljica i naučila, nema nikakve zavisti, svaki put kad se nađemo zajedno za rođendanskim stolom, trudimo se, primjerice, nečim novim uljepšati zajedničko vrrijeme, što potiče i našu kreativnost. Ma, stvar je jednostavna, volimo se i poštujemo.
Da svoje prijateljice ne bi dala ni za što na svijetu priznaje i Nataša Beus.
-Puno mi znače, baš se volimo i družimo što više možemo jer to želimo. Prijateljstva biraš, ne dobivaš ih kao što je slučaj s obitelji. Imamo povjerenja jedna u drugu, možemo se otvoriti i iskreno reći što nas tišti, bez da nas se osuđuje. Sve su to divne, drage, pristojne i kulturne osobe. Stvarno ih volim – rezimira Nataša, a Maja Đurović poentira:
-Lijepo je biti voljen i voljeti, ovo je prijateljstvo koje oplemenjuje. Vrlo smo tolerantne, riječ je o nesebičnom davanju i dijeljenju i loših trenutaka u životu. Iskrenost bez zamjeranja to je naše prijateljstvo, bez oholosti i uz svijest da se sve što se kaže, kaže s dobronamjernom nakanom. Uvažavamo se i poštujemo, volimo “bez fige u špagu” – zaključit će Maja.
Što reći? Divna prijateljstva koja svjedoče ove žene pokazuju da su žene ženama potpora i snaga, a ne – vučice. Neka i dalje budu jedna drugoj pružena ruka ako se pada i rame za oslonac ako se posrne pod teretom života, ali najviše od svega neka budu osmijeh i smijeh, radost i zajedništvo.
