“Već je Bratoševa brada nezaobilazna i teška disonanca, pa kako bi onda njegova poezije bila drugačija.
Zahtjevno je pisati o majstoru uvida i obrata, filozofu, stoiku, posljednjem pasjem skotu, Kasandrinu bratu, obiteljskom konstelatoru i oštroumnom dijagnostičaru, o onome čiji pogled ni sobom nije zadovoljan, o onome koji čuje i neizgovorene riječi.
Zahtjevno je zapravo pisati o vrhunskom pjesniku.
Kroz poetiku disonance i ljepotu otpora, Bratošev pjesnički svijet počiva na onome što bismo mogli nazvati estetikom ogoljenosti. On ne pokušava uljepšati svijet, on ga ogoljuje do kosti, do potpune vidljivosti svega. On je poeta “golih činjenica”, egzistencijalni hiperrealist ali i mnogo više od toga jer nas od promatranog vodi do stanja promatrača, od običnog i svakodnevnog do visokih razina duha, do planinskih vrhova gdje i riječ postaje suvišna. Direktan, čist i čvrst, surov i sirov, bez ijednog klišeja, verbalno moćan i zato bez tračka suvišnosti, sladunjavosti ili praznjikavosti, bez prodavanja optimizma ili pesimizma, zbirka pjesama Antonija Bratoša je put u svježinu pogleda ali i vrijeme da se pomaknemo sami sebi na puta” – zapisao je pronicljivo Borna Lulić, u predgovoru naslovljenom Sve je proces, na prvim stranicama prve zbirke poezije “Iz navike” Antonia Bratoša, tiskane u nakladi konavoske Matice hrvatske.
Knjiga je sinoć predstavljena u Domu kulture na Grudi i začinjena svirkom Bratoševog Kamenoloma i ako pitate kako je bilo, odgovor bi bio: baš sve kako treba. I to, ne iz navike.
Predstavljačice zbirke, predsjednica konavoske Matice hrvatske, Marija Radonić i Antonia Rusković Radonić, predsjednica udruge Prijatelji Konavoske baštine govorile su kratko i sadržajno, emotivno. Govorile su na način da se moglo i zapamtiti ono što su rekle. A, posebnu emociju večeri je oblikovao sami autor, koji je u nanizavanju zahvala, otkrio i kako mu je dr. Radonić spasila život, pa da nje nije bilo, “večeras bi sigurno doma gledali utakmicu, a ne bili ovdje”, dodao je u osvješćujućem obratu, od suza prema smijehu, izričaju karakterističnom i za njegovu poeziju. A, kako se životi mogu spašavati na mnoge i različite načine, u tom kontekstu bi se mogla sagledati i povezanost s Antoniom Rusković Radonić. Spomenuvši njeno ime, istaknuo je kako se ne smije zaboraviti da ona održava svijest o Konavlima na jednoj posebnoj razini.
Predsjednica konavoske Matice, Marija Radonić se, pozdravljajući nazočne, prisjetila dana kad se rodio, “tu u susjedstvu”, jer je “jedno popodne njegov otac Tonći došao u mene doma, mojim roditeljima reć’ da uz Joza ima i Antonia”. A, kako knjige čita od kraja, pročitala je ono što piše na zadnjoj stranici: Muž divne žene. Otac dvoje divne djece. Dok čeka penziju bavi se svim i svačim i o tome piše pjesme”.
Antonia Rusković Radonić je rekla kako Bratoš piše o Konavlima pa i onda kad smatra da ne piše… te kako i muzeji, pripremajući programe, posežu za takvim “kazivačima” kakvima pripada i Bratoš. Zadivljena konavoskim kulturnim mikrokozmosom, u kojemu je sve izvezeno i prevezeno, istaknula je zadovoljstvo što se toj “kitici” zavičajnih konavoskih pjesnika, od Petra Obada, Vlaha Baule, Nikše Penda, pridružio i Antonio Bratoš.
Antonia Bratoša od sinoć i “službeno” možemo nazivati konavoskim pjesnikom, iako se svojim dosadašnjim umjetničkim angažmanom, a osobito kroz svojedobni fenomen benda OPG čiji je začetnik bio, već pozicionirao na toj mapi kulturnog konavoskog svemira.
