Ivana Zdravković je klinička psihologinja koja je veoma bogato profesionalno iskustvo stečeno na različitim adresama u brojnim gradovima, ali i kontinentima, “zbila” u relativno mali broj godina. I onda se, nakon desetak godina provedenih po svijetu, odlučila – barem na neko vrijeme – poput privremenog kruga – vratiti doma. U dolinu Neretve. Život u maloj sredini ništa joj ne odnosi, dapače. Ima o tome svoj stav do kojega je došla kroz svoje duboke transformacije, edukacije i promišljanja. Pitali smo je što je zajedničko svim ljudima na svijetu koji traže pomoć psihologa, ali i što bi bio njen savjet da je netko upita – treba li ignorirati ili se opravdavati od glasina i poluinformacija koje se o nekome šire putem društvenih mreža.
Ivana Zdravković je završila magisterija iz psihologije (klinički modul) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, a potom je radno iskustvo stjecala u Hrvatskoj, na Malti, Novom Zelandu i Australiji, radeći u privatnim i javnim klinikama te rehabilitacijsko-edukacijskim ustanovama. Rodom je iz Ploča, točnije Peračkog Blata, sela na Baćinskim jezerima, u Pločama je završila osnovnu i srednju školu. Iako je, prilikom odlučivanja za daljnje obrazovanje, kratko dvojila, donijela je posve ispravnu odluku.
-Nisam bila sigurna da li upisati matematiku ili psihologiju, pa kad sam primljena na oba smjera bilo je teško odlučiti se. Puno puta kasnije sam osjetila zahvalnost što sam ipak otišla ovim putem jer mi je svakom godinom rada postajalo sve jasnije da ja cijelim svojim bićem „sjedim“ u ovoj poziciji znatiželje za razumijevanjem duševnog mira, životnog smisla, ljudske patnje i radosti! Požalila nisam nikada, čak ni u trenucima intenzivnog sagorijevanja na poslu (burnout) jer imati priliku u ovom životu proći ovako intenzivan duševni, emotivni i mentalni razvoj je u najmanju ruku dragocjeno, a da ne spominjem te sate i sate bivanja s ljudima u dubokom i iskrenom kontaktu – hvala dragim klijentima na tom obogaćujućem iskustvu!
Promijenili ste dosad dosta i gradova i država i poslova – i prije nekog vremena ste se “skrasili” i vratili doma – čemu i zašto taj “nomadski” put, za čime ste, ako ste tragali i koje su Vas to okolnosti nagnale na tolike promjene?
-Drago mi je da ste ga nazvali nomadskim, ta riječ mi grije dušu, kad pomislim na nomadski način života osjetim takvu slobodu i životnu iskru, gotovo da osjetim poziv da ponovno krenem negdje (ali ovaj put fizički ostajem na mjestu, dok u unutarnjem svijetu putovanje nikad ne prestaje).
Na ovo pitanje mogu odgovoriti na dva načina. Onaj svakodnevni način koji je lako razumjeti je tipičan: nisam mogla naći posao u Rijeci nakon završenog fakulteta pa sam poželjela otići u Australiju. To nije bilo moguće jer Psihološka komora u Australiji ne priznaje našu diplomu. Tada sam pokušala istražiti Novi Zeland, tu su izgledi bili malo bolji, ali i dalje je put do registracije bio trnovit. Kako je bez registracije u komori bilo teško dobiti posao i vizu, cijela situacija je bila jako komplicirana i skupa, pa sam otišla na Maltu u nadi da ću zaraditi novac kako bi mogla podržati taj proces. Ni ovo mi nije pošlo za rukom pa sam na kraju s posuđenim novcem i uz podršku roditelja otišla na Novi Zeland u Auckland, bez garancije da ću uspjeti s registracijom. U jednom trenu je bilo ili ću raditi u polju jagoda ili u klinici, tada mi nije bila opcija odustati od cilja. Proces registracije je trajao 2 godine, ali kad sam uspjela, odjednom sam na mail počela dobivati razne ponude za poziciju kliničkog psihologa u bolnicama i privatnim klinikama diljem zemlje. Zaposlila sam se u privatnoj klinici za mentalno zdravlje gdje sam radila niz godina. Nakon toga sam se vratila u rodni kraj, ali sam zbog muževog posla otišla u Sydney. To nije bio problem jer sam navikla na zapadni sistem, a i tu dugo željenu registraciju u Australskoj komori, koja je nekada bila nemoguća misija, sam dobila u dva dana. Tada mi više ništa nije značila, jer se nisam htjela zadržati u njihovom sustavu zdravstva jer ono što se tamo nudilo klijentima nije bilo u skladu s mojim vrijednostima. Nakon toga smo se muž i ja vratili zajedno u mirniji život uz more.
A sada onaj malo manje tipičan odgovor, ambiciozni ljudi često imaju zacrtane visoke ciljeve i dobro se „pomuče“ na putu do ostvarenja. A kada stignu na cilj, ako imaju dovoljno svjesnosti o sebi, vide da na taj put nisu došli samo iz zacrtanih razloga, već su bili povedeni na jedan mentalni, emotivni i duhovni rast, koji se dešava kroz patnju i prepreke na putu. Kada sam ostvarila ono što sam zacrtala, shvatila sam da sam bila povedena na taj put kako bih prošla duboku transformaciju, koja je puno više imala veze sa upoznavanjem sebe, otpuštanjem nekih nepotrebnih slojeva, prizemljenošću, smekšavanjem, ranjivošću i zahvalnošću, nego s grandioznim pozicijama i ostvarenjem u poslu. Znači, ipak sam stigla na pravi cilj!
Obzirom da ste se na svim tim različitim adresama bavili stalno svojim poslom – psihologijom – možete li nam spomenuti koliko uvjeti života u različitim sredinama, zemljama, pa i kontinentima i kulturološkim različitostima, utječu na probleme s kojima se ljudi susreću i koje doživljavaju zapravo kao probleme – a što je svima isto?
-Dakle radila sam na Malti, u Aucklandu, u Sydneyu i naravno u Hrvatskoj. Ono što mogu reći je da je razlika puno veća između dva dijela Aucklanda, južnog i sjevernog, nego li je između primjerice Sydneya i Hrvatske. U južnom dijelu Aucklanda žive ljudi koji imaju manje novaca, povezani su unutar zajednice, imaju manja očekivanja od struke i lako otvaraju svoju dušu. To su najčešće ljudi koji su porijeklom s okolnih otočnih država poput Samoe i Tonge. S njima sam imala osjećaj da sam u svom selu, toliko ugodno mi je bilo, grupni rad bi započeo i završio pjesmom, jer samo zajedništvo, glazba i malo životne filozofije mogu toliko patnje podržati, tu ove naše standardne „psihološke tehnike“ ništa ne znače. Njihovi problemi su više vezani uz ekonomsku situaciju i fizička oboljenja, a manje je anksioznosti (očekivano, s obzirom da je jaka povezanost jednih s drugima). Dok recimo na sjeveru Aucklanda, u elitnijem dijelu, koji izgleda kao oni američki filmovi u kojima ljudi žive u vilama uz ocean, vlada potpuno drugačija atmosfera. Rekla bih da je najčešći problem usamljenost i sve što se uz taj osjećaj nepripadnosti vezuje (anksioznost, depresivnost, besmisao, ispraznost), kao i stanja vezana uz kompetitivnost i visoka očekivanja, perfekcionizam, identitet temeljen na školskom i poslovnom uspjehu, doživljaj niske vrijednosti, sagorijevanje na poslu, opsesivno-kompulsivna stanja i slično. Kada usporedim zapadni svijet s Balkanom, čini mi se da kod nas svojevrsan pritisak društva (kada se treba vjenčati, kupiti stan, dobiti dijete, koji fakultet završiti, koju firmu otvoriti, s koliko godina dobiti unuke, kakvo auto voziti i slično) dovodi ljude u terapiju, dok se vani ne vidi taj pritisak, a tamo vlada problematika udaljenosti ljudi i onoga što se nama čini kao „površniji“ odnosi.
Kada u to malo dublje pogledamo, vidimo da je Balkan preopterećen transgeneracijski (siromaštvo, ratovi, disbalans u dinamici muško-ženskih odnosima i slično), što istovremeno stvara bogatu kulturu (iz patnje se pjesme pišu, rekli bi), otpornost na životne okolnosti, i istinskiju povezanost među ljudima. Dok su razvijene države generalno lišene socioekonomskih problema (izuzev nekih kvartova), one nemaju tradiciju, višesstoljećnu kulturu, otpornost i povezanost kao ljudi u ovom dijelu svijeta.
Svima je isto jedno – ono što svi želimo u dubini svog bića je biti na okupu u zajednici, biti prihvaćeni kakvi jesmo, nesavršeni i voljeni!
Zanimljivim mi se učinila jedna Vaša profesionalna crtica kako ste se bavili s osobama koje imaju opsesivno-kompulzivni poremećaj – kakva je situacija u pristupu i pomoći takvim poteškoćama u našoj zemlji, u odnosu na sredine gdje ste bili? Što biste s iskustvom kojega imate savjetovali ljudima da poduzmu kao prve korake pri sumnji da je ovo njihovo iskustvo?
-Dok sam još radila kao klinički psiholog na Novom Zelandu, imala sam duboki interes prema ljudima koji su razvili ovakav način nošenja sa životom jer sam vidjela da je ono što se nudi u kliničkom svijetu u razvijenim državama zaista ograničeno. Vjerujem da ljudi koji imaju ovakvo iskustvo kod nas mogu dobiti puno više od stručnjaka, u usporedbi s državama u kojima su protokoli koji određuju način rada psihijatara i psihologa toliko detaljni, da stručnjaci jednostavno moraju više brinuti o „protokolu“ nego što sebi mogu dozvoliti da zaista osjete osobu i vide što se tu zapravo dešava u pozadini.
Kod nas ima puno kliničkih psihologa i psihijatara (često nužna suradnja u ovakvom slučaju) koji, osim što imaju svoju osnovnu edukaciju i profesiju, imaju i dodatne edukacije iz psihoterapije. Ovakav spoj se vani gotovo pa ne sreće, a po mom mišljenju je nužan za istinski oporavak.
Ljudima bih savjetovala da se zainteresiraju za svoj doživljaj svijeta i da pronađu odgovarajuću pomoć (što ne ide uvijek od prve), jer iza ovakvog jednog sklopa koji osobu drži zarobljenu u začaranom krugu, često stoji veliki teret, intenzivan strah (teror), velika ranjivost i duboka usamljenost. Dakle, nek im ne bude cilj samo „umanjiti simptome“ već upoznati onaj dio njih koji se sakrio iza te „skele“ od opsesivnih misli i rituala. Također, vrlo važno mi se čini da ljudi otvore svoje vidike ka načinu koji omogućava da se ugleda transgeneracijski teret iza ovakvog iskustva, a tome služe sistemske konstelacije prema Hellingeru.
Ovo je samo jedan primjer, ali nakon 10 godina rada s ljudima i 15 godina intenzivnog rada na sebi, čvrsto stojim iza uvjerenja da apsolutno svaka „dijagnoza“, simptom ili patnja, imaju svoju pozadinsku priču koja je vezana za iskustvo te osobe, ali i za živote drugih članova obitelj i predaka. Nismo pali s neba kao pojedinci, mi smo kao drveća koja izgledaju kao da stoje samostalno, a korijenja su im sve isprepletena i ispod površine komuniciraju. Nije naš problem „samo naš“, ali samo mi možemo poduzeti nešto po pitanju toga da nam bude bolje.
Nije nužno živjeti na tako oslabljen način, bez obzira koliko godina osoba ima, bez obzira koliko toga se „nakupilo“ i bez obzira na okolnosti, zaista postoje načini da se stvari polako korak po korak otpakuju (kroz psihoterapiju) ili pak da se naprave neki „tektnoski“ pomaci u duši (nekad u samo jednom susretu) kroz sistemske konstelacije.
U permanentnom osobnom rastu koji je, čini mi se, kod vas postojan, što Vas je počelo posebno privlačiti kao profesionalni izazov?
-Svaki psiholog ima svoj razvojni put, koji je nužno intenzivan i dinamičan, i zahtijeva puno vremena i novaca, ukoliko je osoba istinski posvećena. Taj put podrazumijeva edukacije, ali i kontinuiran osobni rad na sebi – ja sam dugogodišnji klijent kod drugih stručnjaka iz područja duševnog zdravlja, dakle godinama upoznajem sebe kroz individualan i grupni rad. Kako otkrivam svoje dubine, tako me sve manje zanima rad na površini (što bi bile neke kraće terapije, tehnike, teorije i slično), a sve više me privlači plivati s klijentima u dubokim vodama. Ono čime se u zadnje vrijeme bavim i što je ogroman izazov, je kako pričati o najdubljim razinama našeg postojanja (razina duše) ljudima koji se još nisu susreli s tim dubinama. Kada dođemo do tog dijela sebe, onda vidimo da sve ovo što nam na površini izgleda kao problem, zapravo nije tako strašno već svaku prepreku-patnju gledamo kao putokaz da naučimo još nešto o sebi i da razvijemo još veću stabilnost i kvalitetniji život. Život postane jednostavan – što više prepreka to više radosti, naravno ukoliko imamo pravu podršku na tom putu.
Ja se zadnjih godinu dana dakle bavim razumijevanjem raznih nivoa ljudskog bića – mentalni, emotivni, tjelesni, ali najviše duševni. S obzirom da je psihologija davno prestala biti znanost o duši, danas kad pričam o tome možda zvučim kao svećenik ili slično haha, ali malo me izvlači to što ljudi znaju koja mi je profesionalna pozadina (malo se šalim).
Da sumiram, ono što je moj trenutni izazov je normalizirati rad na razini duše, i širiti svjesnost o tome da kad jednom na ovoj razini počnemo ugledavati sebe i sve oko sebe, tada vidimo da same okolnosti nisu te koje određuju naše unutarnje stanje, da ispunjenost i vitalnost ne trebaju materijalno bogatstvo, da su sve te puste dijagnoze samo pokazatelji da iz ljubavi prema precima nosimo njihov težak teret, i da kada se odnosi poslože na toj najdubljoj razini, tada mi kroz život idemo otvoreni ka novim iskustvima, radosno i znatiželjno ususret svemu onome što nas čeka na našem životnom putu!
Čime se trenutno bavite – vidim da ste strastveno prionuli projektu Idemo u život – s kojom namjerom i ciljem?
-Kao što sam već rekla, moj rad više ne proizlazi iz uloge psihologa jer edukacije u kojima sam trenutno (iako su priznate od psiholoških komora) izlaze iz okvira definicije te struke jer se radi fenomenološki i gleda se u transgeneracijske povezanosti i radi se na razini koja je dublja od emotivne, a to je razina duše.
Stoga sam pokrenula projekt za koji vjerujem da će biti velik i značajan, iako je sad na samom početku. To je projekt koji je holistički (već su u planu zanimljive suradnje), te fokusiran na kvalitetu života – namijenjen ljudima kojima više manje ide dobro, s povremenim padovima, ali osjećaju da nije to to, da nekako „plutaju“ životom bez osjećaja smjera ili smisla, koji iako su funkcionalni u svom privatnom i poslovnom životu, nekako osjećaju da nisu istinski ispunjeni, vitalni i da im nedostaje ona pokretačka energija koja bi ih povela na životni put koji će, kada dođe svom kraju, imati smisla.
Ovakav projekt ima za cilj pomoći ljudima da osjete duboki mir, jer u ovoj trenutnoj situaciji u svijetu u kojoj je puno nemira je nužno potrebno vratiti se svom miru. Sjetimo se da nismo pali s neba sami, stoga naš mir doprinosi kolektivnom miru. A posljedica ovakvog dubinskog mira je vitalnost, životnost, stabilnost, prizemljenost i pokret ka životu otvorenog srca i uma!
Za sve koje interesira više ova tema, slobodno nek me potraže na Instagramu, Facebooku ili You Tube-u pod imenom „Iva Zdravković – Idemo u Život“.
I još me nešto zanima – vaše mišljenje kao psihologa na neke pojave s kojima se mnogi, od mladih do starijih sve teže nose – glasine, neistine, interpetacije koje nemaju nikakve veze s nečijom osobnošću i radom, a koje se poput požara šire društvenim mrežama. Kako u takvim trenucima reagirati – kad čitaš neistine o sebi ili nečemu čime se baviš – reagirati ili ignorirati? Opravdavati se i davati na važnosti tim dezinformacijama? Koliko je vrijedan uopće pokušaj nekoga razuvjeriti u nešto kad je o drugim ljudima riječ?
-Jako važno pitanje, jer upravo taj bazični strah od odbacivanja „što će selo reći“ (u ovom slučaju globalno selo, cijeli svijet) je česta prepreka ljudima da ostvare svoje snove ili krenu na neki novi put u svom životu.
Mi živimo u zanimljivom vremenu kada još uvijek taj veliki broj ljudi koji se aktivira online doživljavamo kao da su uživo tu oko nas. Pa naša emotivna reakcija bude kao da smo okruženi tisućama ljudi koji u glas viču na nas i bombardiraju nas uvredama, ponižavajućim riječima i neistinama. Ipak, većina tih ljudi koji su glasni u virtualnom svijetu, u stvarnom kontaktu ne bi rekli ni riječ. Kada zamislimo da ta „glasna“ skupina stoji ispred nas, i kad zamislimo malo realniju scenu – da stoje u tišini, tada naša unutarnja reakcija bude potpuno drugačija.
Ono što je važno razumjeti je da sve što nije konstruktivna povratna informacija s dobrom namjerom (pa makar bila kritika ili primjedba), ne pripada nama i nema veze s nama. S kim onda ima veze? S frustracijom i životnim nezadovoljstvom tih ljudi koji „viču na sav glas“. Dakle, kada se pokrene tako jedan potencijalno traumatizirajuć val, važno je ostati prizemljen i sjetiti se da ta „buka“ ne pripada nama, i nema veze s onim što mi radimo, već pripada njima (samo im nije od koristi, jer time ne rješavaju svoje poteškoće). Trenutna kolektivna situacija je jako nemirna i daje jedan psihološki doživljaj predratnog stanja biranja strane „za ili protiv“, što indirektno utječe na svakog pojedinca i ohrabruje ga da bude „protiv“.
Također, važno je u svojoj dubini ugledati da i takva reakcija mase pripada ovom svijetu iz nekog razloga, i prihvatiti da je i to dio ljudskog iskustva unatoč tome što smo mi svjesni da to „nije dobro“. Isto kao što ne bismo voljeli da postoje ratovi, ali postoje. I ne želimo da postoje počinitelji, ni žrtve, ali postoje. Dakle, na neki način damo mjesta i tome u svojom unutrašnjem svijetu „prihvaćam da postoje pokreti i iskustva koja smatram štetnima“, znajući da veze s nama nema. Najgore što možemo napraviti za sebe i za svijet je osuditi te ljude i okrenuti se „protiv“ njih, jer time ulazimo u ring i održavamo taj ciklus nemira.
A na pitanje što činiti, naravno nije lako odgovoriti. To ovisi o kontekstu. Ono što je važno je da svaka osoba kojoj se ovo desi (a dešava se često, „za dobrim konjem prašina se diže“), pronađe podršku za sebe kako bi pronašla svoj centar, iz kojeg onda može procijeniti što je prava reakcija. Kad jednom osjetimo taj „centar“ sebe, tada najčešće nemamo potrebu uključivati se u takve destruktivne struje niti im se protiviti, već fokus vraćamo na svoju misiju, na svoje vrijednosti i nastavljamo svojim putem. Za postići ovakvu primirenost, nekada je nužno tražiti podršku od stručne osobe.
U pričama (tj. nesvjesnom) je najstrašniji onaj trenutak kada smo pred samo ostvarenje svog cilja, tada se borimo sa „strašnim“ zmajem, ali ako kroz tu prepreku prođemo, čeka nas kofer pun blaga!!! Možda je upravo to „online linčevanje“ strašni zmaj na kojeg trebamo pogledati kao i na svaku drugu prepreku u životu, sa znatiželjom da i iz tog iskustva nešto naučimo i izrastemo u još stabilnije i odgovornije pojedince ove naše zajednice, pa laganim korakom nastavimo dalje ka svom cilju!
