Sinoćnja premijera predstave Medeja prva je ovogodišnja međunarodna koprodukcija, i dio je K-HNK projekta, konzorcija Hrvatskih narodnih kazališta u koji su se od ove sezone uključile i Dubrovačke ljetne igre. Time će se dobiti na postprodukciji predstave, igrat će tijekom godine i izvan Dubrovnika, no sam se odabir naslova i mnogi drugi elementi, u prvome redu oni ambijentalni, prilagođavaju kazališnim kutijama Varaždina i Maribora tijekom sezone, dok im tvrđava Lovrjenac postaje samo ljetnom pozornicom na otvorenome.
Napisala: Petra Jelača
Odabir naslova Medeja nije niti malo ljetni, bavi se teškim temama nepravde i moralnog prava na osvetu, kao i današnjim posve opustošenim svijetom u kojem vlada nasilje i gubitak svih vrijednosti.
Ključan za izvedbu tekst je Simona Stonea, autralskog dramatičara mlađe generacije, uspješnog redatelja i filmskog scenarista. Djela mu se izvode na svim većim europskim kazališnim festivalima, a ova je adaptacija Medeje igrala u nekoliko zapaženih europskih produkcija, od koje treba svakako izdvojiti nizozemsku i londonsku. O svemu tome dubrovačka je javnost trebala biti sustavnije i detaljnije obavještena na press konferenciji koja je imala biti sazvana za ovu priliku, i to na klasičan način, kao i o K-HNK projektu, koji sam po sebi nije loše osmišljen, no preuzima funkciju redizajniranja programskih odrednica Dubrovačkih ljetnih igara o čemu publika, većinom dubrovačka i hrvatska, dakle porezni obveznici koji isti taj proračun financiraju, treba biti sustavnije informirana.
Posebice se to odnosi na činjenicu da se Simon Stone nije do sada igrao ni na hrvatskim ni na slovenskim pozornicama, a značajan je suvremeni autor, kao što je važan i opus redatelja Martina Kušeja. Prijevod Stoneova (Vesna Đikanović) kao i Mullerova teksta (Snježana Rodek) rađeni su za potrebe ovog projekta, nisu do sada objavljeni na hrvatskom jeziku. U programskom letku postoji q-r kod s linkom na stranicu DLJI s tekstom dramaturginje predstave Vesne Đikanović, no tamo nema detaljnijih informacija o autoru i redatelju, što se također može dopuniti do iduće sezone.
Simon Stone radi prema Euripidu ali pomiče radnju u suvremenost, pa Medejinu radikalnost koja se u pejzažu grčkoga mita opravdava njezinim čarobnim moćima i kraljevskim podrijetlom, ovdje transponira u psihotični pomak uspješne znanstvenice Ane koju muž izdaje kako na poslovnom tako i na privatnom planu, s čime se ona ne može i što je još važnije, ne želi nositi.
Redatelj Martin Kušej pametno je kombinirao, i to manjim dijelom, Stoneov tekst sa ulomcima teksta Medeja materijal Heinera Mullera, želeći potcrtati tragiku ali i univerzalnost sudbine takvih žena, koja nadilazi vrijeme. Naglasio je i još uvijek aktualnu dramatiku svakodnevice žena s karijerom, naročito znanstvenom, koje je teško balansiraju s majčinstvom od čega često profitiraju profesionalno manje sposobni muževi, kao što je Luka, odnosno Jazon.
Predstavu iznosi odlično napisan tekst, kojim se redatelj vješto služio, jer su ključni akcenti predstave u njega upisani; tema ženske seksualnosti na kojoj Ana inzistira i kojom se služi, te motiv snimanja dokumentarca o obiteljskom životu njezinih sinova. Sve su to kvalitete dramskog pisca koji je Euripidov predložak koristio kao polazište za adekvatnu motivsku transpoziciju u suvremenost, u ovome slučaju svega što se podrazumijevalo tipično ženskim obilježjima: seksualna pasivnost, svetost majčinstva, imperativ vjernosti u braku koji ne vrijedi i za muškarce. Protiv svega toga se Medeja buni, kao i Stoneova Ana.
Helena Minić Matanić ugodno je iznenadila u ovoj vrlo zahtjevnoj roli. Jako je dobro utjelovila udvojenost psihički neuravnotežene osobe, ponajviše polarizaciju silne snage i odlučnosti te emotivne labilnosti koja je taj rascjep u ličnosti i uzrokovala. Ova Medeja ne stavlja fokus na dramatiku ubijanja djece, i na Medejino kolebanje između majčinskih osjećaja i osvete. Stavlja fokus na neprihvaćanje nepravde, u čemu je Helena Minić Matanić dosljedna i uvjerljiva, štoviše, odlična. Scene emotivnog lomljenja kao i prizori seksualne asertivnosti i ucjenjivanja muža u nadi da ga ponovno osvoji, zaista su iskaz velike glumačke i emotivne predanosti pa za ovu ulogu zaslužuje najiskrenije čestitke.
Njezin partner Uliks Fehmiu točno igra muškarca kojega muči krivnja jer je od njegove nevjere sve i počelo, no ipak oportunista koji se odlučuje za svoju dobrobit i masku hladnoće odnosno potpune rezerviranosti prema supruzi, sve pod opravdanjem njezine labilnosti, za što na kraju, rekli bismo i zasluženo, plaća, ipak pretragičnu cijenu. Namjerno prigušen u stilu glume u odnosu na Anu, zbog motivacije i impostacije svog lika, Uliks Fehmiu ostvario je također jako dobru ulogu.
Ostatak glumačkog ansambla u interpretativnim je dosezima varirao, i nije se isticao u odnosu na centralni par, što je dramaturški točno, no ipak, kao upečatljivije možemo izdvojiti Aleša Valiča i Vladimira Vaškalića; manje su se istaknule Julija Klavžar i Maša Žilavec, dok su Tvrtko Kolar i Jan Rendić, polaznici dramskog studija HNK Varaždin, bili prirodni i točni u ulozi Aninih sinova.
Ono o čemu se može raspravljati je jezik jer su članovi ansambla osjetno glumci koji inače ne igraju na hrvatskom jeziku. Osobno mi to ne smeta, no, primijeti se. Video projekcije dokumentarnih snimaka kojima se bave Anini sinovi kao video dnevnikom projiciraju se na krunište Lovrjenca i isprepleteni su s autorskim elementima autora video materijala Tobiasa Jonasa koji vrlo sadržajno i poetično nadopunjavaju video uratke dječaka, u nekim pauzama rječito komentiraju situaciju i izdižu je iznad partikularne, obiteljske. Rade isto ono što je uspjela postići gluma Helne Minić Matanić kroz tekst Simona Stonea – da kroz njezin lik razmišljamo o nepravdi kao takvoj, i o pojedincu koji je na želi prihvatiti.
Kostimi Ane Savić Gecan adekvatni su suvremenom urbanom pejzažu, prati ih oblikovanje svjetla Vesne Kolarec te skladana glazba Aki Traara.
Scenografija Annette Murschetz odlično je osmišljena za kazališnu kutiju, no prostor Lovrjenca potpuno poništava i ne prilagođava mu se. I dolazimo do jedine zamjerke predstavi a to je potpuna ne ambijentiranost u odabrani prostor tvrđave Lovrjenac. Ne očekuje se tu previše, nikakvi radikalni zahvati. Samo režija u zadanom prostoru, s prostorom odnosno ambijentom kao aktivnim dramaturškim čimbenikom.
Redatelj kakav je Martin Kušej zasigurno zna napraviti, ako mu se objasni zašto, inačicu iste predstave za igranje u ambijentu Lovrjenca, dok inače odličnu scenografiju treba ostaviti za izvedbe u ostale dvije koprodukcijske kuće. Umjetničko vodstvo zaduženo za dramu dužno je redatelju Kušejeva profila objasniti u kakav kalibar tragički potentnog izvedbenog prostora dolazi, a ne ga pustiti da radi kao da je u kazališnoj kutiji.
Prošle je godine ministrica kulture povećala programska sredstva proračunu Dubrovačkih ljentih igara, vjerojatno i zbog uključivanja u K-HNK projekt, pa je najmanje što se može učiniti prilagodba scenografije i režije odabranom ambijentu. Kako je ovo tek prva sezona, ima vremena da se na tome poradi do dogodine. Sve ostalo je potpuno poništavanje identiteta festivala čija se proračunska sredstva koriste za spomenutu koprodukciju.
