Moram priznati da mi se dugo nije dalo pisati jer sam ljuta na 60% vas, pa i koji postotak više. Čini mi se besmisleno govoriti bilo što ljudima koje toliko nije briga. Da, govorim o izlazosti na prethodnim izborima. Stara vijest, koga briga…
No, dala mi je opet inspiraciju jedna nova, a opet povezana tema…
Napisala: Marija Grgurević
Svi danas pričaju o tim autobusima i o parkingu. Moj otac je vozio autobus i često je dolazio doma s pričama kako je na Pločama zapeo pola sata jer je netko parkirao auto kako je njima bilo zgodno, ne razmišljajući o tome kako će proći autobus.
Ovo zvuči kao priča o autobusima, ali je zapravo priča o svijetu u kojem se svatko sebi najvažniji, a ostali neka se snađu. Ovo je priča o stvaranju kulture koja počiva na jednom novom civilizacijskom postulatu koji glasi „’Ko im je…. mater.“
Jedna moja prijateljica neki dan je trčala na autobus. Iako kažu da za autobusima i muškarcima ne treba nikad trčati, pošto u Čelopecima bus ide svako sat vremena, ona je ipak potrčala da dođe do stanice prije njega. Nije uspjela, bus je ipak bio brži i nije stao na stanici. Vjerojatno mu se činilo neekonomično stajati za samo jednu malu plavu curu.
Cura je bila snalažljiva, zaustavila je prvi sljedeći auto i zamolila ih da stignu bus. Uspjele su na sljedećoj stanici stati ispred njega, no dok je ona opet trčala prema njemu, on je zatvorio vrata i otišao. Vjerojatno se osjetio silno zadovoljno i nadmoćno dok je s velikim bržim busom otišao dalje i ostavio je na cesti, malu i nemoćnu. Možda je promislio: „…Zgodna je, mlada, plava, nek se snađe. A vozača autobusa fali, ja neću dobiti otkaz, ko joj je…. mater.“
Dobra duša koja je jurila taj bus svojim autom vidjela je da je vozač to svjesno napravio i nije ju mogla ostaviti poraženu i poniženu. Umjesto da ode svojim poslom, odvela ju je u grad. (Valjda nisu išle iza Grada… najbolje još i kaznu da dobije!)
Ima divnih ljudi u ovom svijetu. No, pitanje koje se nameće je – što je ostalima…
Možda ne vjeruju u karmu, misle da će netko iskupiti njihove grijehe, ili da je lemozina dovoljna za oproštenje grijeha i uskrsnuće mrtvih….? Ili misle da su svoju snagu nekako podebljali tim trenutkom nadmoćnosti a svakako ne vjeruju u buduće živote ili u prenošenje karme svojim potomcima…?
Jedna druga prijateljica koja je prije u prometu bijesnila na ljude, rekla mi je kako ona, otkad je dobila jako ozbiljnu bolest, sad u takvim situacijama zamišlja što se možda događa u životu te osobe baš sad da ih čini tako bijesnim i nemilosrdnim.
Zamišljam… Bit će ga je žena upravo prevarila s drugim i rekla mu da odlazi… Ili je čitao vijesti na pauzi i saznao kako su neki s više moći od njega upravo sebi namjestili još jedan dobar biznis s javnim novcem, a njemu su dali tek 20% povišice. Možda je njega neki drugi velevažni „baja“ upravo zapriječio na semaforu pa sad kasni.
Sigurno je imao neki razlog. Nasilnici uvijek imaju dobar razlog. Netko je njima kršio granice i povrijedio im trajno ljudski dignitet i empatiju. Ok, možemo naći trenutak empatije za njega, sigurno mu nije lako na kraju dana.
No činjenica stoji, egocentričnost i prezir tako se vrte u krug. Osobni izbori već u sljedećem trenutku prestanu biti osobni. Akumuliraju se i šire u sve jačim koncentričnim krugovima . Stvaraji se valovi karme, koje onda zovemo „vibra“ nekog grada ili mjesta, države pa čak i civilizacije.
Za Dubrovnik sve češće posjetitelji kažu da ima čudnu, malo tešku vibru. Baš me čudi.
Kad god se zapitate što čovjek sam može učiniti u kaosu koji trenutno hvata zamah svijetom, razmotrite ideju da je svaki vaš potez kamenčić koji šalje vibru dalje. Ta vibra susreće slične i stvara val. Valovi malih anonimnih djela milosrđa ili čak samo bazičnog poštovanja prema čovjeku, prirodi i mjestu jako su moćni.
Možda je to baš ono što će vam na put staviti anđela prerušenog u osobu koja će vas povesti u grad kad vas autobus zaobiđe, ili otvoriti parking mjesto baš tamo gdje vam treba kad kasnite a promet je stao jer je netko parkirao na sred ceste.