U skrovitom kutku Trstenoga, nadomak Arboretuma, ulazimo u seosku ulicu Potok, u kojoj nas dočekuje samozatajna domaćica Anka Pašeta. I nije čudo da njeni vrtovi i okućnice toliko vrište bojama kad joj je guma za polijevanje vazda u ruci.
-Svako doba godine za mene ima posebnu čar i ljepotu. Nekada je to vrijeme više posvećeno verduri, a nekada samo cvijeću. Moj dan počinje u đardinu i finiva u njemu. U svakoj minuti koju pronađen slobodnu, uživam u njemu i uvijek nešto radim. Vazda ima nešto što se treba izguliti, rasaditi, ošišati ocvjetane grane tako da nikada nije dosadno. A i moja kćer Katija, ona vazda donese graste i sadnice tako da se đego i umorim koliko ona toga pribavi, priča gospođa Anka.
-Imamo jako puno vrsta cvijeća, prošle godine sam izbrojila 117 grasta, i sve to vaja zalit i održavati da nam je svima lijepo. Gosti često zalutaju u naš vrt misleći da je i on dio Arboretuma. Ne ljutim se, dapače. Sve im rado pokažem i objasnim i oni se čudom čude koliko toga ima. Definitivno sam najponosniji na Crnu ružu, tako je zovem, a tko zna je li joj to ime. Uživam i u bogumilama koje svojim bojama uveseljavaju i očaravaju sve prolaznike, ali i cijelu našu ulicu. Među najstarijima su definitivno stabla cikas palme koje je moj svekar posadio kad sam rodila moje kćeri blizanke i stabla naranača koje nas svake godine obraduju s preko tonom plodova. Ima ta posebna emocija ili vibra koju osjetim kad kročim nogom u moj đardin. Kad znaš da ti svaku kapju ljubavi, ali i vode đardin vrati posebnim cvjetnim raskošom, onda znaš sto je sreća i uživanje u životu u tako malim stvarima, a za mene tako velikim, zaključuje gospođa Anka.