Ime redateljice Hane Jušić široj hrvatskoj filmskoj javnosti je “zazvonilo” 2016. godine, nakon njenog uspješnog i međunarodno nagrađivanog filma “Ne gledaj mi u pijat”, a sad se ponovno ispred brojnih kamera našla na “crvenom tepihu” Sarajevo Film Festivala gdje je njen film “Bog neće pomoći” dobio posebno Priznanje za promicanje rodne ravnopravnosti. Drugi dugometražni igrani film Hane Jušić “Bog neće pomoći” je svjetsku premijeru doživio u sklopu međunarodnog natjecateljskog programa dugometražnog filma (Concorso Internazionale) ovogodišnjeg, 78. Filmskog festivala u Locarnu. Hana Jušić je rođena u Šibeniku, ali cijeli život živi u Zagrebu, a poseban je i razlog zbog kojega bi je sve češće mogli viđati i u našem Gradu. Nakon intenzivnih dana i obveza u Sarajevu, stigla je na kraći odmor u Dubrovnik, gdje su nono Vedran Benić i none Željka čuvali njenog i Lukšinog malenog sinčića.
Dakle, krenimo od povoda – Vaš film “Bog neće pomoći” je u Sarajevu dobio priznanje za promicanje rodne ravnopravnosti – čini se da ste uspjeli skrenuti pažnju na temu koja se u zadnje vrijeme opravdano stavlja u fokus – zaštita ženskih prava i uloge žene u društvu… zašto mislite da o tome treba progovarati kroz umjetničke izričaje?
Ta tema mi se uvijek čini strašno kompleksna i nikako sama sa sobom ne uspijevam doći do nekog zaključka s kojim sam mirna i zadovoljna. S jedne strane umjetnost koja je otvoreno aktivistička na neki je način žrtvovana višem cilju, lišava se višeznačnosti i neizravnosti, a s druge strane smatram da je nemoguće raditi dobre apolitične filmove i mislim da filmovima treba uzburkati ustaljeno i općeprihvaćeno stanje stvari. Tako sam svjesno napravila film u kojem junakinje pokazuju srednji prst patrijarhatu, i drago mi je da je to u vidu te nagrade prepoznato, ali mi je s druge strane glupo da postoji ta nagrada, da su žene u filmu još uvijek neka manjina koju se treba poticati i štititi ovakvim „specijalnim“ nagradama. A opet evo, drago mi je da je na Sarajevu nagrada za režiju otišla ženi, to je isto bitan moment. Vidite, prilično sam ambivalentna.
Vaš nagrađivani dugometražni igrani prvijenac “Ne gledaj mi u pijat” radnju smješta u suvremeni trenutak, a ovaj nas vodi u zabačeno selo u planini i to na početak stoljeća…. zašto ste napravili takav vremenski skok i jeste li možda htjeli pokazati da do nekih tektonskih promjena u odnosu na žene u međuvremenu i nije došlo?
Ne gledaj mi u pijat smješten je u moj rodni Šibenik i u njemu sam vizualno i atmosferski htjela dočarati klaustrofobiju jednog suvremenog stana i jednog suvremenog mediteranskog grada, prezasićenost bojama, teksturama, zvukovima; slojeve i slojeve predmeta, materijala, svjetala. Nakon tog filma htjela sam se okrenuti nečem potpuno drugačijem; miru, prirodi, minimalizmu. Tek kasnije, nakon godina rada na scenariju, shvatila sam da se zapravo bavim istim temama; borbom žena, autsajderica, protiv čopora i njihovih pravila, njihove tradicije.
Sami ste istaknuli u intervjuima kako je sve slojeve filma puno bolje doživjela ovdje regionalna publika, zbog tog humora koji u Švicarskoj na prvoj premijeri i nije prepoznat … koliko mentaliteta ovih prostora “nestaje” u prijevodu… koliko razmišljate o univerzalnosti priče koja se može prepoznati u svakoj zemlji, svakoj kulturi?
Kad pišem scenarije stvarno uvijek polazim samo od toga da je nešto meni zanimljivo i bitno i duhovito, a onda se nadam da će to i netko drugi prepoznati. To je često i recept koji se govori mladim filmašima: radi film o onom što dobro poznaješ i onda će to lokalno, ako je autentično, vrlo lako postati univerzalno. Što se tiče humora u oba moja filma, mislim da dosta toga dolazi iz dijalekta; jednostavno kad se prevede na književni engleski, čitav jedan asocijativni sloj se gubi.
Koliko smo, kao mala kinematografija, “osuđeni” na suradnje, kako bismo proširili tržište za prikazivanje, kao i za financiranje – je li zato nužno angažiranje glumaca iz različitih zemalja u regiji? I, zašto ste za glavnu ulogu izabrali glumicu iz Čilea, kako se “uklopila” s našim glumcima?
Osuđeni smo na suradnje prvenstveno jer novac koji dobijemo od HAVC-a često nije dovoljan da bi se zatvorila financijska konstrukcija filma pa se traže koproducenti i novci iz drugih zemalja; svaki film je ipak mašinerija na kojem radi pedesetak i više ljudi, ako se snima izvan Zagreba za sve te ljude treba platiti smještaj koji je na jugu Hrvatske postao nepriuštiv našim građanima pa tako i našim filmskim budžetima, također sve te ljude treba hraniti mjesec i po dana. Tako da su koprodukcije većinom tu zato da se filmovi uopće snime, a s time dolaze i suradnici iz tih zemalja, obaveza ih je uključiti. U slučaju glumaca koje sam odabrala ipak me vodila želja da radim s njima, a ne koprodukcije. I Filipa Đurića iz Srbije i Manuelu Martelli iz Čilea vidjela sam u njihovim ranijim filmovima i pomislila kako zaista želim raditi s njima, čak sam i njihove uloge pisala s njima u glavi.
Koliko je zapravo bitno sudjelovanje na međunarodnim festivalima i preferirate li neke na kojima biste voljeli prikazati svoj novi film?
Za ovakav tip filma za koji je iluzorno misliti da bi mogao postati kinohit festivali su jedini put da film dopre do međunarodne publike, da se o njemu piše i govori. Locarno i Sarajevo su odličan početak, uskoro će se prikazati i na zaista velikom i bitnom azijskom festivalu u Busanu, zatim u Vancouveru, a dalje ćemo vidjeti.
Završili ste komparativnu i engleski jezik, potom režiju na ADU u Zagrebu… to je prije nekoliko desetljeća bio za sve velike redatelje uobičajen put obrazovanja – kako je kod Vas došlo do te “kombinacije”?
U srednjoj školi bila sam toliko sramežljiva da s nekim ljudima iz razreda nisam u četiri godine progovorila ni riječ, a neka općeprihvaćena slika filmskog redatelja tad je bila da to mora biti neka autoritativna, ekstrovertirana i karizmatična osoba (naravno muška). Od malena sam jako puno gledala filmove i čitala tako da mi se studij književnosti i filmologije učinio logičan izbor; htjela sam biti filmska kritičarka. Ipak, konstantno sam osjećala blagu frustriranost jer sam htjela pričati priče, a nisam neki pisac. Negdje na kraju studija malo sam se oslobodila s ljudima pa sam se odvažila pokušati i na režiju i uspjela.
Ljudi nekad nisu niti svjesni kako je dug proces rada na filmu…koliko ste radili na filmu “Bog neće pomoći” …
Scenarij sam počela pisati početkom 2018., na kompjuteru imam barem 30 verzija. 2021. počela sam raditi s Manuelom, 2022. s Manuelom i Filipom. Tako da je rad trajao šest godina, zapravo sedam, jer nakon što se film snimi slijedi montaža, i postprodukcija zvuka i slike. Teško je nositi jednu priču sa sobom toliko vremena i biti joj jednako posvećen i davati joj većinu svoje energije, motivirati druge ljude da joj se posvete. Na kraju cijelog tog procesa osjećam prazninu, istrošila sam se.
Kad će se film naći u distribuciji i kad ga možemo očekivati i u Gradu u kojemu bismo Vas mogli češće i viđati, budući ste “naša dubrovačka nevjesta”?
Film će imati premijeru na ZFF-u pa će odmah nakon toga krenuti u distribuciju po Hrvatskoj, nadam se i Dubrovniku u kojem rado provodim vrijeme, želja mi je posjetiti ga zimi, pa možda eto prilike.
Koliko Vam bavljenje ovim poslom olakšava činjenica da se i Vaš partner Lukša Benić bavi istim poslom? I, mislite li da je realno očekivati da se zajedno nađete u nekom filmskom projektu?
Oboma nam to olakšava život jer se razumijemo, o svemu pričamo i jedan drugome smo podrška u svim profesionalnim zgodama i nezgodama: meni je uvijek bilo važno da s partnerom dijelim interese, da cijenim njegovo mišljenje i da ima ukusa za filmove, a s Lukšom imam sve to.
Već smo se na neki način našli u istom projektu: Lukša je za Bog neće pomoći radio originalne slike, jer i to je jedan od njegovih talenata. Ja ga stalno nagovaram da nešto skupa krenemo pisati, ali on se ne da.
