Prostor ljetnog kina „Slavica“ za svu djecu iz susjedstva u davnim počecima tog kina 1950. godine bio je mjesto svakodnevnoga življenja. „Čitav jedan svijet“, tvrdi Vedran Benić s punim pravom izvornoga svjedoka, jer je rođen, rastao, odrastao i još uvijek živi u neposrednoj blizini kina „Slavice“. Benić se, kao i prethodnih predavanja o Stradunu te betulama i kavanama, intimno osvrnuo na svoje djetinjstvo i mladost. Spomenuo je kako je njegova kuća kraj kina Slavica u potpunosti izgorjela u Domovinskom ratu, a druga je izgrađena još bliže kinu. Kazao je kako su u njegovom kvartu bili samo muški, možda ‘tek tri djevojčice’, a platno kina se vidjelo s balkona kuće. Njegova none Luce znala je navečer s kanoćalom od pokojnog nona Andra gledati filmove. Maštao je o tome da kako jednoga dana gleda u Slavici svoj film, i ta želja se ostvarila desetljećima poslije. Ispričao je kako je jednom sin Lukša kao dijete ostao zadnji ispred platna iako je ulila ljetna kiša i svi su pobjegli, kinoopertater kad ga je vidio nije htio prekinuti film. Spomenuo je i kad su oni, „djeca s Boninova“ odlučili snimiti svoj prvi film i to Benićevom kamerom koju je dobio od brata pomorca, pa ga je Benić i prikazao tijekom predavanja.
Što se tiče početaka Slavice, Benić govori kako se ne može s preciznošću reći kad je kino krenulo s radom, ali u Dubrovačkom vjesniku iz 1950. piše kako je igrala Slavica. Pokazao je i fotografiju nastajanja kina, na jednoj slici čini se kako samo žene podižu platno koje je bura brzo otpuhala. Stare fotografije spašene su zahvaljujući Ivu Avdiću. Benić se prisjetio i poznatoga kinooperatoera Mira Rakele koji je sa svakom novom državom morao polagati ispit za taj posao i to uvijek pred jednim te istim činovnikom. Rakela se prema kinu odnosio kao prema osobnom vlasništvu, a kao zaslužni zaposlenik dobio je pravo da izgradi kuću u blizini Slavice.
Piše Vjesnik kako je 1957. u Dubrovniku prikazano 1613 kinopredstava s 504 tisuća gledatelja. Filmske role prenosile su tramvajem do sljedećeg kina i nove projekcije filma, to se zvalo štafeta. U Slavici su svirali i bendovi, pokazao je Benić fotografiju iz 1983. kada je nastupala legendarna Azra.
Jozo Pavičin zvani ‘Jack’, brodski kuhar koji je po mnogima pravio najbolje ćevapčiće, i Josip Joža Šantorić, povratnik iz Njemačke, su najduže držali buffet u Slavici, odnosno kavanu. Joža je bio posljednji zakupac, njegov buffet nalazio se na zemljištu koje je poslije ‘otkinuto’ od gledališta Slavice.
Po Hrvoju Ivankoviću prva projekcija filma u Dubrovniku bila je 1903. u tadašnjem Bondinom teatru, današnjem Kazalištu Marina Držića.
U danima Drugoga svjetskoga rata talijanska je vojska organizirala projekcije talijanskih filmova na otvorenome, prikazivali su se i filmovi ispred crkve svetoga Vlaha. Slijedila je kapitulacija Italije 1943. Često ima napisa da se ne može spriječiti preprodaja ulaznica, čime su se djeca najviše bavila, čak je NDH držala i stražu.
Kino poduzeće 1946. utemeljeno je kao kino Sloboda, 1954. postaje Kino poduzeće Dubrovnik, a 1999. Kinematografi Dubrovnik. Zimsko kino Jadran otvoreno je krajem 1957. i bilo je prvo dubrovačko kino koje je, uz parter, imalo i balkon.
Dubrovačke knjižnice započele su u travnju ciklus od četiri predavanja „Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad“ u kojima voditelj putovanja, Vedran Benić, dubrovački novinar i tragalac za zaboravljenim vremenom, slikom i riječju zainteresiranoj publici pruža podsjetnik na prošle ljude, stvari i događaje od kojih danas neki žive na rubu sjećanja ili su posve utonuli u zaborav.
Sljedeće, ujedno i posljednje, „putovanje“ bit će 15. svibnja, u Saloči u 19 sati, tema su “Oriđinali – neke (ne)zaboravljene face”.
foto: Vedran Levi
