Krakow je već dugo bio na mojoj listi putovanja koja se moraju dogoditi. Na njega su me upozoravali neki meni dragi ljudi, uglavnom iz mojih budimpeštanskih krugova, a posljednjih je nekoliko godina Balázs, Mađar s imenom dubrovačkog parca s kojim surađujem, stalno, na ovaj ili onaj način, uvodio Krakow u naše razgovore.
Napisala: Mariela Marković
Naime, on piše, zapravo sad ju je već napisao, knjigu o ovom dragulju srednje Europe. Ryanairovi izravni letovi iz Dubrovnika odluku su, naravno, olakšali (ah, ta grozna jeftina putovanja Ryanairom i ti grozni, fantomski turisti koji putuju povoljnim letovima), a činjenica da je jedna od meni najdražih pjesnikinja – Wislawa Zsymborska – duboko vezana s ovim gradom, samo je stvari učinila protočnijim i sigurnijim da će se jednom dogoditi.
Ukratko, Krakow me oduševio i osvojio. Drukčija je to očaranost od one kojom te ljepota Venecije ili ludost Napulja, strast Lisabona ili magičnost Edinburgha odmah udari u trbuh i ne pušta ti da dođeš do daha, ovo je ona vrsta ljepote i otmjenosti koja te osvaja svakim danom polako, nije preglasna, ni vrtoglava, ali je šarmantna i ljupka i nježna i pjevna kao poljski jezik koji tako slatko ostaje na nepcu i usnama.
Dali smo si pet dana i rekla bih da je to dovoljno, odnosno taman za prvo upoznavanje s ovim šarmantnim gradom na rijeci Visli u kojem živi oko 750 000 stanovnika. Grad je smještan u južnoj Poljskoj i od 11. do kraja 16. stoljeća bio je njezin glavni grad, grad u kojem su se krunili i živjeli poljski kraljevi, a danas je važno kulturno, turističko i gospodarsko središe Poljske i pravi sveučilišni grad.
Baš ima vibru studentskog grada, neku nepretencioznu ležernost i mekoću, a opet mladenačku zaigranost i kreativnost koja najviše dolazi do izražaja u tako pomno osmišljenim i uređenim interijerima kafića, restorana, klubova i malih butiga u središtu grada. Jedna od najljepših stvari u Krakowu njegov je gradski park na mjestu nekadašnjih gradskih zidina. Park koji je obgrlio centar grada. Kad dolaziš iz grada u kojem se zadnjih desetljeća sustavno uništavalo bilo kakvo zelenilo da bi bilo više apartmana i parkinga, onda te taj zeleni prsten u kojem je smještena stara gradska jezgra (Stare Miasto) oduševi i učini ti se nekim čudom, a zapravo je samo riječ o promišljanju, o životu i suživotu. Čovjeka s gradom, s prirodom, i samim sobom.
Unutar, dakle, tog savršenog zelenog prstena nalazi se povijesna jezgra koja je od 1978. na UNESCO-ovoj listi zaštićene svjetske baštine. Starim gradom dominira glavni trg (Rynek Główny) koji je, kako kažu, najveći trg u Europi koji potječe iz srednjeg vijeka. Na njemu je znamenita gotička bazilika sv. Marije (Kościół Mariacki) s poznatim i, tako barem kažu, najljepšim gotičkim oltarom u Europi (rad Veita Stossa) i nevjerojatno lijepim plavim svodom. Tornjevi bazilike različite su visine, a služili su i kao gradska promatračnica s koje se i danas na svaki puni sat čuje zvuk trube. Naime, taj je zvuk spomen na trubača iz 13. stoljeća koji je, dok je upozoravao mještane na dolazak Mongola, bio upucan u grlo. Spomenik trubaču nalazi se s druge strane trga, ispred tornja nekadašnje Gradske vijećnice (toranj je, naime, sve što je od nje danas ostalo nakon što je u 19. stoljeću planski srušena).
Trgom dominira prekrasna renesansna građevina (Sukiennice), izgrađena u 16. stoljeća, a služila je kao glavno mjesto međunarodne razmjene robe i prodaje. U njoj se moglo naći svakakve egzotične robe, začina, tkanina, nakita, ali bila je i mjesto ugošćavanja brojnih gostiju i raskošnih balova. Danas se u njezinu prizemlju nalaze trgovinice i najpoznatije je mjesto za kupovinu suvenira, među kojima je vjerojatno najpoznatiji nakit od jantara. Naime, ako ste se vratili iz Poljske bez nakita od jantara koji tako toplo miluje kožu, to je kao da tamo niste ni bili (tješim se ja, gledajući svoje ruke, dodirujući svoje uši). Ipak za nešto originalnije suvenire, a posebno za dobar nakit i prelijepu poljsku keramiku, preporučujem neke druge butižice kojih je po ulicama oko glavnog trga ima jako puno. Ispod trga prolaze podzemni tuneli i u njima je smješten odličan multimedijalni, interaktivni muzej koji sjajno priča povijest grada.
Na trgu se nalazi i spomenik Adamu Mickiewiczu, poljskom pjesniku iz 19. stoljeća. Ovo je centralno mjesto okupljanja ljudi, a jednu sam zanimljivost, nažalost, pročitala tek po povratku doma. Volim, naime, gradove doživljavati svim osjetilima, od stopala koja bride od iskoračanih kilometara do utiskivanja svega oko sebe očima, ušima, prstima, a onda tek po povratku volim učiti i čitati o njima. Naime, kako sam pročitala, na donjem dijelu skulpture prikazane su četiri figure koje predstavljaju četiri dara Duha Svetoga, a navodno se u skulpturi koja predstavlja hrabrost krije muški spolni organ koji treba pronaći. Ova se provokacija umjetnika vidi, opet navodno jer nisam znala ništa o ovome pa nisam provjeravala, samo pod određenim kutom. Što se mene tiče, ostavljam tu skrivenu atrakciju za sljedeći put, uvijek je važno naći razlog za vratiti se.
Kojom god uličicom krenete od glavnog trga, naići ćete na prekrasne fasade, crkve, muzeje, galerije, kazalište, knjižare, ali i slatke restorane, kafiće i slastičarnice. A svaka ulica vodi do parka pa kad se umorite od grada, sunca ili sebe, lako ćete pronaći mir u sjeni neke ogromne krošnje kroz koje, taman toliko da zagolicaju, prolaze zrake ljetnog sunca. Jedna od ulica vodi ravno do dvorca Wawel koji se nalazi na istoimenom brežuljku, taman na izlazu iz zelenog prstena, na obalama rijeke Visle. Dvorac je izgradio legendarni poljski kralj Krakus (po kojem je grad prema legendi dobio ime, iako je vjerojatnije da naziv ima veze sa slavenskom riječi krak i odnosi se na krak, odnosno pritok rijeke) i uz njega se (kako to priliči dvorcima) vezuju mnoge legende od koji je najpoznatija ona o zmaju koji je jeo djevice. Kad je jedina preživjela djevica u gradu bila kraljeva kći Wanda, kralj je obećao dati njezinu ruku onome tko ubije zmaja.
Međutim, iako su mnogi pokušavali, to je uspjelo samo domišljatom obućaru koji je u janjeću kožu, kojom je nahranio zmaja, ušio sumpor i sjeme gorušice. Kad je zmaj pojeo zamku, ožednio je, došao se do rijeke napiti i tu je eksplodirao i utopio se. Obućar se, naravno, oženio kraljevom kćeri, a sve je ostalo također legenda. Kip zmaja i danas se nalazi u podnožju dvorca, povremeno iz njegovih usta suklja vatra, a u blizini se nalazi i zmajeva špilja. Kad ste na tom dijelu, prošećite do rijeke, popijte piće na nekom od brodova, uzmite noćnu turu brodom po Visli, ugodna je, nije skupa i vrijedi je doživjeti.
Pješice od dvorca brzo dolazite do poznatog židovskog kvarta – Kazimierza. Danas je to srce umjetničkog, boemskog i hipsterskog Krakowa, kvart ispunjen zanimljivim kafićima, restoranima, klubovima, wintage i second hand trgovinama (mene neodoljivo podsjeća na Budimpeštu). Nekoć je to bio poseban i neovisan grad, središte židovske kulture koji je od 18. stoljeća pripojen Krakowu, ali i dalje ostaje poznati židovski kvart u kojem je i danas sedam sinagoga, a Stara sinagog najvažnija je i najstarija u Poljskoj i smatra se najdragocjenijom znamenitosti židovske arhitekture u Europi. Ova je gradska četvrt naravno i najviše stradala za vrijeme Drugog svjetskog rata, u kojem su uništene sve sinagoge i židovska groblja.
Najveću mu je turističku slavu donio film Stevena Spielberga „Schindlerova lista“ koji je velikim dijelom sniman upravo u ovoj gradskoj četvrti upravo zato što zrači atmosferom prijeratnog židovskog života. Tu je smješten, naravno, i Schindlerov muzej, a ako krenete prema rijeci doći ćete do novog mosta Otac Bernatek (s predivnim figurama letećih sportaša) koji vas preko rijeke vodi na drugu stranu, u gradsku četvrt koja je u Drugom svjetskom ratu bila židovski geto.
Most, rekla bih, tako na simboličan način povezuje život i smrt i na to kako je lako zaboraviti i prijeći s jedne na drugu stranu. Na toj se strani nalazi i čuveni grafit – ruka koja drži megafon koji simbolizira zvono, a ispod je mnoštvo glava s pogledima uprtima prema gore. Točno na tom mjestu stajao je zid koji je značio granicu geta iz kojeg nitko nije smio izići. Nedaleko od toga nalazi se i Trg heroja ili Trg praznih stolica. To je trg na kojem se nalaze 33 prazne željezne stolice koje podsjećaju na to da su za vrijeme odvođenja Židova u koncentracijske logore ljudi iznosili na trg stolice da bi bilo lakše podnijeti beskonačno čekanje na deportaciju.
Čekanje koje je u konačnici vodilo u smrt. Kad se geto posljednji put morao u potpunosti isprazniti, ljudi su prije tog svog zadnjeg putovanja na trg morali donijeti svu imovinu koju su imali. Kad se sve raščistilo, stvari pregledane, vrijedne stvari zadržane, na trgu je ostala samo tišina i prazne stolice. Danas je taj trg simbol te glasne tišine i praznine.
I nemoguće je danas i na tom mjestu, kao i na svim tim mjestima stradanja i užasa, ne zapitati se: kako je moguće sve ovo što se danas događa? Kako je moguće da ni sto godina nakon toga užasa, ne tako daleko, ni vremenski ni prostorno, dozvoljavamo i šutimo (iako nam se ne čini da šutimo jer evo pišemo, dijelimo po društvenim mrežama, zgražamo se između prve i treće kave i kolača) na sve ovo što Izrael danas radi u Palestini?
Teško mi je i napisati i misliti da isti ti ljudi, njihova djeca sudjeluju u ovom genocidu koji nam se događa pred očima. Teško mi je to napisati jer želim misliti da nije nikad narod, da je uvijek država, ali opet tko su te države ako nisu narod? Kako se tako lako zavedemo i postanemo krvnici? Svi mi, u ciklusima. Zašto nam je tako lako prekoračati taj most između života i smrti?
Nedaleko od Krakowa, na sat vremena vožnje, nalazio se najgori koncentracijski logor u povijesti Europe – Auschwitz-Birkenau. Danas je to memorijalni kompleks otvoren za posjete, kako bi se podsjetilo, da se ne bi zaboravilo. I opet da se zapitamo – po što ljudi danas idu u Auschwitz? Po magnet za frižider?
Pri planiranju svoga puta u Krakow nisam ni namjeravala ići u Auschwitz, ne samo zbog ovih pitanja koja su u meni stalno vrištala zbog aktualnosti, nego i zbog toga što znam što takva mjesta proizvedu u meni. Kao i filmovi, knjige, svjedočanstva. Upadnem u neku tamnu rupu iz koje se onda danima i tjednima ne mogu izvući, iako naizgled vodim normalan i funkcionalan život. Lakše mi je ponekad misliti o umjetnosti i znanosti, o hrani, poeziji, glazbi, o predivnim čudima koje čovjek može domisliti i stvoriti, da ne bih mislila o tome kako taj isti čovjek, možda i doslovno taj isti, u sljedećem trenutku može osmisliti i provesti u djelo takav monstruozan čin poništavanja drugog bića. Iako znam da sam i sama dio toga poraza, ponekad ga samo svjesno nastojim ne vidjeti dok biram onu ljepšu stranu ulice.
Rudnik soli Wieliczka, na 20-ak minuta vlakom od Krakowa, zasigurno je ljepša strana ulice ljudskog uma. Rudnik je bio aktivan od 13. stoljeća do 2007. godine, a danas je uglavnom otvoren za turiste i kao lječilište. Ovaj je rudnik, komore isklesane u soli, nevjerojatna slana jezera, veličanstvene drvene konstrukcije, statue od soli i naposljetku veličanstvena katedrala duboko pod zemljom, isklesana cijela od soli, posvećena mađarskog kraljici, svetoj Kingi, pravi dokaz nevjerojatnog čovjekova uma i duha, njegove potrebe da savlada prirodu i da svom okruženju podari smisao ljepotom, umjetnošću, da ga svojom prisutnošću posveti, da ostavi trag nepobjedivog duha i duše. Ovaj je rudnik dokaz tome da je čovjeku ljepota potrebna jednako kao sol, i da je ta potreba tim jača što je mrak dublji i tiši. Iskustvo hodanja rudnikom teško je prepričljivo, moj mobitel sigurno ne radi dobre fotografije 135 metara pod zemljom, tako da…morat ćete mi vjerovati na osjećaj (prilažem i jednu fotku s interneta, za mrvicu bolji dojam).
Što nam je još ostalo od ovih mamilica za Krakow? Hrana?
Većina tradicionalne poljske hrane nekako nije baš za ljeto pa smo propustili te njihove hranjive juhe (žurek) i još poneka jela koja zasigurno lijepo griju u hladnim poljskim zimama. Probali smo fine poljske pieroge, mi bismo vjerojatno to nazvali knedlama punjenim različitim nadjevima, kao i popularni street food – zapiekanke, koje nas nisu naročito impresionirale.
Osim toga, jeli smo zbilja dobro u dvama restoranima u Kaizimierizu i ostalo je mnogo okusa za sjećanje. Cijene u Poljskoj svakako su jedna mamilica, pogotovo za Dubrovčane, ja bih rekla da je sve barem 30 posto jeftinije nego kod nas.
Ljudi su ugodni, prepadnu se malo od engleskog jezika, ali meni je poljski tako sladak i šarmantan da sam ga stalno govorila i lijepo smo se razumjeli. Da se razumijemo, ne govorim poljski, ali brzo sam mu ulovila ritam, nekako je pjevniji i mekši, zaigraniji od hrvatskog, kao hrvatski koji pjevuši ptičica u rano ljeto i onda mi je bilo lako, baš sam uživala u njegovoj šuškavosti.
O opuštenosti Krakowa govori i to što je to grad koji praktički nema semafora, ili barem nisu u funkciju, makar preko ljeta. Međutim, nije to ona atmosfera „nema semafora ni kad ih ima“ kao u Napulju ili bilo gdje u južnoj Italiji s puno buke i drame, već je opušteno, polako, s puno poštovanja prema pješacima, bez nervoze i povišenih glasova. Tako se barem nama činilo ovih nekoliko dana.
U svakom slučaju, o Krakowu bih mogla još pisati, o predivnim pročeljima, zgradama, crkvama, muzejima, o mnogočemu ni ne bih jer mnogo toga ni sama nisam još vidjela, ali ovo je ipak samo jedan relativno kratki osvrt i poziv da ne propustite ovaj bombon od grada. Ja ću ga, vjerujem i nadam se, poći na nepcu i na koži rastopiti barem još jednom. Unatoč tome što je na muralu posvećenom pjesnikinji Wislawi Szymborskoj, u istoimenom parku, ispisana njezina pjesma koja kaže – „Ništa dvaput“.
NIŠTA DVAPUT
Ništa dvaput se ne zbiva
bude jednom potom mine
rađamo se bez pripreme
a i smrt je bez rutine.
Pa i da smo ponajgori
učenici škole svijeta,
nema nama ponavljanja
niti jedne zime, ljeta.
Nema dvaput istog dana,
nema dviju istih noći
dvaju istih poljubaca
ni susreta oči u oči.
Kad se jučer tvoje ime
spomenulo preda mnom
bilo mi je k’o da ružu
vjetar nosi u moj dom.
A okrećem lice k zidu
danas kad smo zajedno.
Ruža? Ne znam što je ruža.
Cvijet il’ kamen, svejedno.
Zašto ti sad, kobna uro,
od straha sve više blijediš?
Postojiš – a moraš proći
Proći ćeš – baš zato vrijediš.
Osmjehnuti, zagrljeni,
tražimo naš put do zgode,
iako smo različiti
k’o dv’je kaplje čiste vode.
(Prevela Đurđica Čilić)
