U obitelji Vlaha i Pauline Muhoberac na Osojniku svaka Badnja večer je ispunjena dubokim poštovanjem tradicije u kojoj su odrasli, a kojoj predano i u zajedništvu uče svoju unučad, svjesni da su oni zalog budućnosti. Kako siješ, tako ćeš i žeti – životna je istina, pa stoga ne treba čuditi što je đed Vlaho već lani svojim unucima, iako je najstariji među njima imao tek osam godina, prepustio unošenje i polaganje badnjaka na popret.
Unuci su s njime sudjelovali i u branju badnjaka koji mora biti od drva duba koji najduže i najtoplije gori. A u običaju kojim se mali Isus dočekuje u svjetlosti i toplini sudjeluje cijela obitelj, Vlaho i Paulina imaju tri kćeri, tri zeta i šestoro unučadi od kojih je pet muškića i jedna djevojčica. I svatko od njih već zna što je čija “uloga” u ceremoniji unošenja badnjaka u kuću.
Dva najstarija unuka su ove godine unijeli svoje badnjake samostalno, dok su dvojica mlađih to napravili zajedničkim snagama, a kako i najmlađi među njima ne bi ostalo “zakinut” s đedom za ruku je donio oblicu primjerenu njegovom uzrastu. Uče od malena, ne zato što đed ne može i nije u snazi, već stoga što je pravo uživanje vidjeti kako se tradicija kraja u kojemu si rođen, ukorjenjuje s novim generacijama. Onima koji dolaze i koji će jedanput prenositi dalje sve naučeno, baš kako i njih sada podučavaju.
Naravno da je đed tu, ako “zaškripi”, pogotovo s tekstom koji se izgovara pri unošenju badnjaka, kad se domaćici i ukućanima nazdravlja badnje večer. Na što stiže odgovor … i vama zdravlja i veselja. Ženske članice obitelji zadužene su za pripremu buketića bršljana, ružmarina, lovorike… koji se polažu na badnjake, a one i posipaju unositelje pšenicom. Na badnjacima se rubovi zasjeku, kako bi zetovi postavili jabuke kojima darivaju svoju punicu.
Kad su tri drva badnjaka postavljena na popret, “krste” se vinom i posipaju pšenicom, a ostatkom vina se nazdravlja. Pucanj iz trombona ili puške navijesti selu i susjedstvu kako se u toj kući postavio badnjak. A onda za najmlađe stiže i najslađi trenutak zbog kojega s nestrpljenjem čekaju da padne sumrak, da se obavi unošenje badnjaka, jer – tek tada mogu u kolendu.
U svojoj dječjoj iskrenosti, kaže Paulina, znali su reći kako njihovi prijatelji kod kojih se ne njeguje taj običaj, obiđu već cijelo selo s pjesmom i kolendom, dok oni još ni ne počnu.
Ovaj su običaj u obitelji Muhoberac ponovno oživjeli prije 25 godina, kada su se, nakon ratnih i poratnih godina vratili živjeti na svoj Osojnik i kada su obnovili kuću.
Vatra koja večeras gori na popretu obitelji Muhoberac na Osojniku puno je više od običaja – ne svjedoči ona samo o tradiciji i korijenima, svjedoči o zajedništvu i međusobnom poštovanju, svjedoči o povjerenju i prepuštanju, te poslušnosti, svjedoči o vrijednostima i načinima na koje su one njeguju.
A sutra, kad se ponovno svi okupe, s trpeze će zamirisati zelena menestra – još jedan običaj od kojega obitelj Muhoberac ne odustaje.
Ali u njihovoj kući Božić najviše miriše na zajedništvo. I od toga nema ljepšeg!
