Osjećaj je neopisiv. U nevjerici se pitaš – pa zar baš ja od svih u biskupiji. Od siline osjećaja se naježiš, a kad pomalo osvijestiš da si dobio čast biti festanjuo, u glavi počneš odmotavat što te sve čeka i što je sve pred tobom kako bi se festa iznijela na pravi način, kako joj i dolikuje – na prvu će Niko Prokurica iz Pridvorja, ovogodišnji festanjuo iz redova zanatlija, električar koji od 1994. radi u cavtatskoj ispostavi HEP-a.
Imate tremu?
Pa, pozitivnu tremu. Ali, nisam sam. Tu je i moj kumpanjoj, drugi festanjuo, kap. Maro Čoić, odličan čovjek s kojim sam odmah našao zajednički jezik. A imamo i svu pomoć starijih festanjula koji nam pomažu savladati sav “protokol” – kazao nam je Prokurica.
U povezanosti života Konavljanina Nika Prokurice i časti da bude ovogodišnji festanjuo, gotovo da i ne može biti slučajnosti. Kuća Prokurica prva je do Samostana sv. Vlaha u Pridvorju. Ključ od crkve je preko 60 godina u toj familiji, a Niko je, k’o pravi prvi susjed uvijek na raspolaganju za obaviti kakav posao ili riješiti problem u samostanu. K’o električar i zanatlija “od formata” barata s puno vještina i u sve se pomalo razumije. A ništa mu nije teško, što je i najbitnije. Kad postoji voljni momenat, već je pola problema riješeno. Skromno Niko Prokurica kaže da život na selu jednostavno iziskuje potrebu da se razumiješ u sve pomalo. Pa je valjda i kod njega garaža od pedesetak kvadrata, umjesto u apartman, pretvorena u spremište u kojemu se nalazi puno različitog alata i strojeva. Sve se koristi, za popravke, poljoprivredu ili mehaničarske radnje budući mu je brat Ivo od toga zanata.
U kući u kojoj Prokurice žive od sredine 80-tih godina, nakon što im je stara kuća u blizini teško stradala u potresu 1979.-te, dočekuje nas festanjulova obitelj: 85.-godišnja mati Luce, supruga Katija, kćer Lucija, sin Lukša i brat Ivo. Unutrašnjost kuće, prepoznatljivo konavoska. Vezovi vrijednih ženskih konavoskih ruka po zidovima, na ukrasnim kušinima, na stolu… Sve ženske generacije znaju vesti – najmlađa među njima, Lucijana vesti je naučila od babe i mame.
Lijepo je vidjeti da tri generacije žive pod istim krovom i to danas kad se jedva i udvoje uspjeva zajednički opstat – šalimo se i pitamo, čisto da razbijemo početnu tremu, kakav je život u zajednici. To je način života koji je i ne tako davno odlikovao ali i oblikovao život u Konavlima.
-Pa, dogovorimo se nekako – u smijehu koji je nastao, najbrže odgovara najmlađi, Lukša. Zaposlenjem u Hotelu “Croatia” postao je kolega majke Katije, a za kuhara se opredijelio bez ikakve dvojbe. Kad je završavao osmi razred osnovne škole otac ga je savjetovao da krene njegovim stopama i da upiše za električara, ali za njega to nije bila opcija.
-Htio sam biti kuhar i nisam se vidio kao električar. A i bojim se struje, tu ne smije biti greške jer te pogreška može koštat života, u kuhinji i kad pođe ukrivo, može se skuhat ispočetka – prepričava Lukša koji svakim odgovorom izaziva simpatije, pa i kada ga se pita uhvatili li se i doma ponekad kuhače.
-Ne puštaju me – brzo odgovara, a majka Katija spremno uzvraća.
-Naučio je u hotelu da netko pere iza njega, pa ako se zatekne u kuhinji uzimaju se teće i sve ostalo, bez broja. Misli i da ovdje ima tko oprat… – kaže.
Ma isto vjerujemo da će “dat’ ruke” majci, jer na domaćici je, kao festanjulovoj supruzi, briga o delicijama kojima će počastiti goste koji “po protokolu” stižu u festanjulov dom. Neće se ništa izmišljat, klasičnom jelovniku – siru, pršutu, lešo mesu, juhi i pečenju te desertu i ne treba ništa nadodavati.
Te ovogodišnje “slatke” obaveze koje je dobila kao supruga festanjula, Katija je pridodala svojim uobičajenim “rutinama” prije odlaska na procesiju Sv. Vlaha u Grad – spravljanja nošnji za ukućane, ali i za sve one koji bi je zamolili da im posudi neki dio robe, pogotovo za mlađi uzrast djece.
A obitelj Prokurica, Niko i Katija, te Lukša i Lucijana zadnjih desetak godina na procesiju idu u nošnjama, ponosno koračaju iza barjaka svoje Župe sv. Srđa i Baha, kojega su muški članovi obitelji znali i nositi i izvijati pred Parčevom crkvom.
Ove godine, umjesto u nošnji, otac obitelji će na procesiju u lijepoj i svečanoj monturi festanjula.
– Da, kad se već pročulo kako sam ove godine izabran za festanjula, nazvao me je jedan susjed i rekao – pa sad kad ćeš ti u kaputu, mog’o si meni posudit svoju nošnju – kroz smijeh prepričava Niko, dodajući kako su čast da bude festanjul, doživjeli svojom čašću i svi njegovi sumještani koji su mu čestitati i radovali se s njime.
Poštivanje običaja, a posebno tradicije oblačenja jedne od najljepših nošnji u obitelji Prokurica se njeguje oduvijek. I Lukša i Niko su članovi KUD-a Stjepan Radić, otac od samog osnivanja što je trideset godina u kontinuitetu. Bila je i kći Lucijana, koja zbog svog posla medicinske kozmetičarke i svakodnevnog putovanja u grad više nije mogla pratiti sve aktivnosti KUD-a no, kako kaže, ostala je na raspolaganju za sve što je potrebno.
Iako je zadnjih godina šivanje novih nošnji i sudjelovanje u procesiji u njima postao gotovo trend, Katija i Niko su svoju privrženost tradiciji pokazali već 1999. godine. U narodnim nošnjama su zablistali kao mladenci u Stravči, u mladenkinoj crkvi. Bilo je to po prvi put nakon 25 godina da se sudbonosno “da” izgovorilo u prekrasnoj konavoskoj robi, a zbog tog rariteta su tada završili i u emisiji na Hrvatskoj televiziji kao prava etno atrakcija.
Nije ljubav prema nošnji jedino što pokazuje tu konavosku “upornost” da zadrže svoje, da konavosko ostane ukorijenjeno u to rodno tlo. Sin Lukša je i zdravičar, pa iako konavosku zdravicu zna cijelu napamet, za prigodne svečanosti je prilagođava iz više razloga. Da bi uspjela zadržati pažnju okupljenih, a ako je riječ o svadbi, i zbog kolega kuhara.
-Kako sam i kuhar, znam kako je čekati s pečenjem ako je gotovo … – pojašnjava uz smijeh. Uz ovu, ima i još jednu zanimaciju. U štali koja se nalazi u blizini kuće je njegov ljubimac – konj Portos po kojega je s ocem išao u Đurđevac i zbog kojega mu se nije teško ljeti “kuhat” skupljajući sijeno, a zimi po kiši nositi mu jesti i izvoditi ga vani. Jahanje, kaže on, najbolja je antistres terapija. A to kažu i svi oni koji imaju i afiniteta i hrabrosti popeti se na tako velike i visoke životinje. U obitelji Prokurica Lukšinog konja većina voli “izdaleka”, jedino ga je majka Katija imala hrabrosti i osedlati.
Osim što je imati festanjula, čast obitelji, čast je i cijelih Konavala. Pa će, osim na prijem kod gradonačelnika Frankovića, festanjuli i na prijem kod konavoskog načelnika Lasića. Velika je to čast za svaki kraj. Čast i odgovornost da se 1054. Festa dubrovačkog Parca odvije na točan i dostojanstven način. Jer, Festa sv. Vlaha izaziva prvu vizualnu asocijaciju – jedinstvena procesija hodočasnika i vjernika u nošnjama iza barjaka svojih župa, ali dublje, ako se otkloni taj prvi sloj je puno više. Priča je to o nama.
