Uoči godišnjice najtežeg granatiranja starog grada Dubrovnika 6. XII 1991, Akcija za ljudska prava je predstavila knjigu „Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991-1992.“ u kojoj su sabrana, kako sjećanja vojnika iz Crne Gore, koji su napadali dubrovačko područje, tako i žrtava – stanovnika i branitelja tog grada. Promocija je organizirana u Evropskoj kući u Podgorici, pred publikom, koju su činili ratni veterani s obje strane, sudionici društveno-političkog života tog vremena, građanski aktivisti, novinari i studenti.
Urednici knjige su Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorica HRA, i Petar Pejaković, kazališni redatelj, sveučilišni profesor i osnivač Dramskog studija Prazan prostor koji su i bilježili svjedočenja sudionika rata.
Gorjanc-Prelević je kazala da se radi o „antiratnoj knjizi“, koja pokazuje da su u ratu svi poraženi. Naglasila je da su kroz knjigu svi sugovornici sa crnogorske strane poslali istu poruku – da nikada više ne bi ratovali.
„Napravili smo knjigu da bismo spriječili svaki budući rat. Svjesni smo da postoje ljudi koji bi se opet za to opredijelili. I danas imamo tzv. ratne poduzetnike, kakvi su postojali i 90-ih godina. Napravili smo knjigu da bismo mlade generacije naučili da se odupru ratnoj propagandi.“
Zbog okruženja, kakvo je trenutno, nema odmora, poručuje Gorjanc-Prelević. Zato je važno da se i danas diže glas, kao što su ranih devedesetih to činili mladi ljudi širom Crne Gore, a koji su bili okupljeni u antiratnom pokretu.
„Isto kao oni tada, imamo obavezu i danas da reagiramo na iste matrice, na istu promociju agresivnog nacionalizma, koja kreće od Dodika i Vučića, do ovih naših Vraneša i Kovačevića, koji prizivaju nove ratove“.
Važno je, tvrdi izvršna direktorica HRA, da Crna Gora prizna i jasno kaže kakvu je ulogu imala u napadu na Dubrovnik i da ga nije spriječila, iako je za to imala priliku. Tim prije što je, kaže redatelj Petar Pejaković, to bio besmislen i apsolutno nepotreban sukob.
„Bilo je, nažalost, mnogo strašnijih ratova u ovom periodu od 1991. do 2025. nego što je bio ovaj, ali besmisleniji, čini mi se, i bespotrebniji, ne znam da li sam vidio ni u literaturi, ni u filmu, u oblastima kojim se bavim. Zato je taj neki dodatni osjećaj besmisla i apsurda i bukvalno bespotrebnosti, nešto što vučem sve vrijeme dok smo radili predstavu.“
Pejakovićeva predstava „Smrt u Dubrovniku“, koja je proglašena najboljom na ovogodišnjim Marulićevim danima u Splitu, nastala je upravo na temelju svjedočanstava koja su prikupljena i objavljena u knjizi. Kaže da treba odati počast ljudima koji su odlučili da svjedoče o njihovom učešću u pohodu na Dubrovnik jer je ta historijska epizoda i dalje tabu tema u Crnoj Gori.
„Vrlo je važno da se ovakvi glasovi čuju, da svi koji imaju mogućnosti, bilo koje vrste, da se suprotstave negativnim stvarima koje nas vode u mržnju, netoleranciju, nerazumijevanje, destrukciju, u krajnjoj liniji.“
Pejaković poručuje da je neophodno da se borimo protiv kulture zaborava. Tome doprinosi i ova knjiga, iako je, priznaje, bilo teško slušati sve ono što su preživljavali ljudi tijekom okupacije Dubrovnika.
„Nakon tih razgovora, a moram reći da sam čovjek koji nema baš problema sa spavanjem i sličnim stvarima, bio sam potpuno disfunkcionalan. Mogu misliti kako je bilo onima koji su bili dio toga ili koji vuku te tragove u svom biću i na svojoj koži, kada nas, koji samo slušamo ili razgovaramo nakon toliko vremena, toliko uznemirava i tjera da postavljamo pitanja – zašto i kako je do toga došlo?“
Među onima koji su na početku napada na Dubrovnik postavljali ta pitanja i rekli „ne“ ratu, bio je i Kotoranin Petar Vučeljić. Čovjek koji je, zbog toga što je vratio pušku, morao pobjeći iz Crne Gore.
„Onog listopada, kada je vlada crnogorska priopćila Hrvatskoj da Crna Gora nije u ratu, ja sam bio sa puškom na Čilipima s mojim drugarima. Čujem da nismo u ratu, a ja tamo“, kaže Vučeljić.
Zato je važno, poručuje, da se odupremo propagandi koju je devedesetih širila Televizija Crne Gore, a sve da se takva „ludost nikada više ne ponovi“.
„Vrlo je bitno napomenuti što je ta propaganda uradila od naroda. Ona je uzela sve njegove vrijednosti. Narod koji je crnogorski postaje jedna amorfna masa kojom se čak i dan danas raspolaže… 35 godina od tada, a situacija se značajnije nije promijenila. U ovom momentu je apsolutno slična onoj koja je bila tada“, upozorava Vučeljić.
Koliko je u tim trenucima bila bitna propaganda podsjeća i dubrovački novinar i publicista Luko Brailo. Na promociju knjige je donio tri Pobjedina izdanja iz listopada, studenog i prosinca 1991. godine, pod naslovom „Rat za mir“, a koja su bila, kako je rekao, „primjer ljudskog beščašća i profesionalnog primitivizma“.
„Ovo su primjeri potpadanja pod utjecaj i kada se prelazi ona tanka crta od novinara u propagandistu u najgorem smislu. To je nešto što je strašno… A ima mnogo sličnih elementa koji se i danas događaju, koji možda nisu u ovako sirovom, grubom obliku“, kaže Brailo.
Zato je, smatra, neophodno da imamo knjigu kao što je „Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991-1992.“.
„Ova je knjiga pokazala da postoje normalni ljudi koji hoće pričati o nečemu što je bilo strašno. Ali baš zato što je bilo strašno, o tome treba pričati, razgovarati međusobno. Budemo li se zavlačili u ovakve stvari kao što je ‘Rat za mir’, bojim se da će nam se neki dijelovi povijesti ponoviti“, upozorio je Brailo.
Zlatko Bagoje, branitelj Dubrovnika i zarobljenik u logoru Morinj, kazao je da je ova knjiga, kako bi rekli u Konavlima, „na dobrom putu“.
„Taj je put prema pomirenju, prema miru, prema oprostu, prema svemu dobrom… Knjiga je došla u pravo vrijeme, ne bi li se taj kontrasmjer zaustavio, ne bi li ljudi počeli normalno misliti i živjeti “.
Koliko je taj normalan život i odnos među ljudima dragocjen, svjedoči upravo Bagoje. Po dobru se, tijekom zarobljeništva u logoru Morinj, prisjeća postupaka stražara Mladena Proročića, ali se prisjetio i još jednog trenutka koji je logorašima vratio vjeru u život.
„Bio je i još jedan stražar koji je došao jedno jutro, nakon svih tih naših jada, i rekao – ‘dobar dan, ljudi’. Ljudi moji, ta rečenica… To nije normalno koliko nam je ta rečenica tada značila, jer smo mi bili ustaše, zenge, koljači…“, prisjeća se Bagoje.
Devedesetih se, pak, ne sjeća glumica Maša Božović, koja u predstavi „Smrt u Dubrovniku“ glumi upečatljiv ženski lik koji sve vrijeme u rukama nosi stablo masline, simbol mira, suočavajući se sa ratnim strahotama. Rođena je desetljeće nakon okupacije Dubrovnika i prije rada na predstavi gotovo ništa nije znala o tom događaju.
„Mi o tome nismo učili, nismo slušali ništa o tome. Onda, sve te informacije kroz proces rada na predstavi, koji je trajao godinu dana, svjedočanstva ljudi koji su dijelili svoje ispovijesti sa nama, duboko su utjecale na mene i gradile drugačiju sliku i o toj zemlji prije, i o tom bratstvu i jedinstvu… Sve se spominjalo kroz najljepši mogući narativ koji nam se prenio kroz odrastanje, i nije mi bilo jasno – kako se iz jedne tako divne zemlje desio takav užasni kaos?“
Božovićeva smatra da predstavom, koja će biti odigrana i u Crnogorskom narodnom pozorištu 29. prosinca, rade nešto dobro i utječu na širenje antiratnih vrijednosti u društvu. No, podsjeća i da za to nisu sva vrata otvorena.
„To što ne možemo igrati predstavu u Nikšiću baš je porazno. I ne samo u Nikšiću, nego u većini gradova u Crnoj Gori. Jasno je kako stvari stoje i tko su nam gradonačelnici i direktori kazališta i slično, i šta se plasira mladim ljudima kao dominantni narativ“.
Zato bi, smatra glumica, svi morali da rade koliko mogu u svojim profesijama i utječu na suzbijanje negativnih narativa.
„Kada bi se svaka profesija borila iz svoje pozicije, mogli bismo da učinimo nešto. I političari, mediji, umjetnici, profesori… Tada bismo svi mogli da utječemo na stvarnost… Nama je poznat mehanizam i sredstva koja se koriste u kazališnoj dramskoj djelatnosti. To je najviše što možemo napraviti. Nadam se da uspijevamo tom predstavom da dopremo do ljudi da izađu poslije predstave makar za gram manji fašisti“, kazala je mlada glumica.
Božovićeva je zatim pročitala segmente iz Ratnog dnevnika mladog dubrovačkog fotografa Pava Urbana, koji je poginuo u 23. godini, 6. prosinca 1991, dok je fotografirao granatiranje rodnog grada. Ono što je Pavo tijekom okupacije napisao u svom dnevniku, i njegovih posljednjih 12 fotografija, objavljeno je u knjizi „Sjećanja na rat, opsada Dubrovnika 1991-1992“.
Potom su uslijedila javljanja prisutnih, koji su podijelili stavove u odnosu na devedesete, ali i na aktualna dešavanja u Crnoj Gori.
Nebojša Vučinić, profesor prava, iskazao je bojazan da sve ono što se dešavalo oko i u Dubrovniku u budućnosti može da bude „dječji vrtić“. Tim prije što su destruktivne politike preuzele primat na javnoj sceni.
„Svaka čast za knjigu i za svjedočenja, ali mislim da je ova druga strana stvorila jedan propagandni konstrukt koji svaki dan sve više i više aktivira – da se branila Jugoslavija, što je van svake pameti. Ali pazite, to je propaganda koja prolazi. Mislim da se nedovoljno koriste dvije presude Haškog tribunala. Presuda protiv Strugara i presuda protiv Jokića u kojima se spominje udruženi zločinački poduhvat… To piše u velikom broju presuda, ali su ove dvije za nas veoma relevantne za razbijanje ovog propagandnog konstrukta“, naglasio je Vučinić.
Žarko Rakčević, jedan od lidera antiratnog pokreta devedesetih, poslanik i visoki crnogorski uzvanik, prisjeća se kako je prije 34 godine bilo teško biti na drugoj strani.
„Klerofašizam je marširao tada i teško je bilo biti u manjini. Teško je bilo biti čovjek na početku 90-ih godina. Teško je bilo biti Crnogorac, biti mirotvorac, biti protiv rata. Bili su to časni liberali, SDP, Monitor, mnogi obični ljudi, ali, ipak, žestoka manjina. Protivnici tog rata, tog ludila, gdje nam je govoreno da 30.000 ustaša napada Crnu Goru, što je strašna propaganda bila“, prisjeća se Rakčević.
No, upozorava, da sa takvim narativima nismo raskrstili.
„Paralela jedna. Danas smo ugroženi od 100.000 Turaka koje treba izbaciti. Ista hostilizacija, isto sotoniziranje.“
Smatra da je i danas manjinska Crna Gora protiv takvih narativa, ali da treba učiniti sve da se zaustavi ponovna klerofašizacija društva.
Aktivista Dejan Mijović kazao je da danas u crnogorskoj vlasti imamo mlade ljude koji nisu imali odakle da nauče šta se dešavalo devedesetih godina i koja je bila uloga Crne Gore u napadu na Dubrovnik.
„Sada dominiraju u vlasti ljudi koji su bili tada jako agilni i veliki entuzijasti, čak i sudionici u tim ratnim pohodima. To nije ništa čudno. U udžbenicima, u obrazovnom sustavu se o tome ništa ne uči“.
Povjesničar Šerbo Rastoder potvrđuje da u školi nije moguće učiti o pohodu na Dubrovnik, jer je crnogorska vlast tražila da u udžbenicima drugačije piše.
„Ja sam krivac što u školskim udžbenicima nema lekcija o ratu. Zašto? Jer je moj udžbenik, gdje sam koautor, zabranjen. Čitava Crna Gora je to prešutjela. Tada je predsjednica komisije bila moja bliska prijateljica Božena Jelušić… Sjećam se da je uvjet da odobre udžbenik tada bio da promijenim stav da je Crna Gora bila u ratu. Ja sam rekao – ‘ljudi, je li ovo normalno?’ Dakle, od mene je službeno traženo da kažem da Crna Gora nije bila u ratu, a ja bježao iz vojske da ne idem na Dubrovnik.”
Rastoder smatra da bi poseban status u Crnoj Gori danas trebala imati dva visokorangirana oficira Jugoslavenske narodne armije – Krsto Đurović i Vladimir Barović, koji su se protivili napadu na Hrvatsku, a koji su stradali pod nerazjašnjenim okolnostima na početku rata.
„Osobe koje treba čitava Crna Gora da slavi su Krsto Đurović i Vladimir Barović…“, poručuje on.
Aktivist Darko Ivanović je, govoreći o porukama koje su navijači Crne Gore istakli tijekom dvije nogometne utakmice protiv reprezentacije Hrvatske, kazao da su time htjeli da pokažu da prava Crna Gora i dalje živi i da to „nitko ne može da ugasi“. Usprkos tome što su ih mnogi, nakon isprike za napad na Dubrovnik, proglasili izdajicama.
Prisjetio se i kako je tih dana, kada je počeo napad na dubrovačko područje, izgledao život u njegovom naselju.
„Sa 12 godina sam izlazio iz nebodera u kojem sam živio i tamo su bili kamioni puni ukradene tehnike iz konavoskih i dubrovačkih kuća. I tako sam se budio i tako sam odlazio u školu. Druga slika je da sam odlazivši u školu nalijetao na opće odobravanje svega toga što se dešavalo na svakom koraku. Mi smo imali jednu malu zajednicu kod kuće gdje smo smatrali da smo šašavi zbog toga što su svi ostali smatrali drugačije“.
Marko Ugrin, iz Hrvatskog nacionalnog vijeća, govorio je o „sramnoj odluci“ kotorskih vlasti da bazen u Škaljarima nazovu po Zoranu Gopčeviću čija je uloga u logoru Morinj, gdje je bio angažiran, sporna. Poslao je i poruku Darku Ivanoviću zbog odnosa crnogorskih navijača prema napadu na Dubrovnik i uvredljivog odgovora navijača Hrvatske.
„Onaj transparent kojim se ne prihvaća oprost vjerujem da nije stav većinske Hrvatske i smatram da su jedino mjerodavni da o tome govore ljudi koji su nešto od toga i proživjeli“, kazao je on.
Upravo onaj koji je proživio strahote rata Zlatko Bagoje, imao je poruku zbog postupka njegovih sunarodnika. Nazvao ih je sramotnicima.
„Ja se ljutim, recimo, zbog nekih otrovnih strijelica koje dolaze sa crnogorske strane, u posljednje vrijeme pogotovo. A ovi naši što su učinili, to me baš sramoti. To mi je puno teže… Šta je ono pisalo? ‘Nema oprosta…’ Užas, užas, jedan! Tko je to napisao, pa tko si ti da to kažeš?!“, pitao je vidno uzrujan.
U razgovor su se uključili i oni koji su prije 34 godine bili u vojnim redovima koji su hitali ka Dubrovniku.
Radomir Goranović, nekadašnji oficir KOS-a JNA, koji je bio i istražitelj u logoru Morinj i čije se svjedočenje nalazi u knjizi, tvrdi da ništa od onoga što je vlast plasirala uoči napada na Dubrovnik nije bila istina.
„Zlikovci koji su lagali Crnu Goru i gurnuli djecu u krvoproliće, koji su dobili nacionalne penzije, koji i danas drmaju u Crnoj Gori na nekim funkcijama, koji su govorili da 30.000 ustaša kreće na Crnu Goru. Sve je bila laž!“
U vrijeme napada na dubrovački kraj komandant bataljona JNA bio je i Rade Radoman. Tvrdi da se od prvog dana protivio mobilizaciji i da su se zato on i bliski oficiri obraćali državnom i vojnom rukovodstvu.
„Postavljali smo pitanja gdje idemo i protiv koga ratujemo. Postavljali smo i pitanja tko je izvršio ratnu mobilizaciju, jer nije Predsjedništvo. Da li je onda JNA izvršila državni udar i uzela sudbinu zemlje u svoje ruke? Nije bilo odgovora”, prisjeća se Radoman.
Ukazao je i na obiteljske drame koje su slijedile nakon što su sinovi odbijali da idu u rat.
„Otac hoće da ubije sina, jer mu je sin bacio pušku. Neće da ide u rat… Hoće da puca u sina, a majka i sestra skaču ispred pištolja. Dva mjeseca njih dvije spavaju naizmjenično na pragu od sobe, da otac ne ubije sina, jer je osramotio porodicu i bacio oružje. Taj momak je teško obolio od stresa, od muke i, nažalost, umro. Ima mnogo sličnih slučajeva“, upozorio je Radoman.
Zoran Kapisoda, čije je svjedočenje takođe zabilježeno u knjizi, objasnio je da su rezervisti, koji su poslati na Dubrovnik, imali malo izbora.
„Morali smo birati, hoćemo li ići na Vojni sud, u zatvor, ili da idemo na Grab. Nama je rečeno da idemo na Grab, da stojimo tamo i čuvamo granicu Crne Gore.“
No, i pored toga, Kapisoda je poslat na dubrovačko ratište. Tvrdi, pak, da u njegovoj vojnoj knjižici piše da je bio na vojnoj vježbi, a ne da je ratovao. Uputio je i isprike gostima iz Dubrovnika.
„Oprostite što sam bio u zabludi. Nisam imao izbora, i sad osjećam da nemam izbora“, poručio je Kapisoda.
Podsjećamo, okupacija Dubrovnika od strane JNA trajala je 240 dana, a tijekom nje je stradalo 116 civila, 194 hrvatska branitelja i 165 pripadnika JNA. Samo je 6. XII 1991, najtežeg dana u povijesti Dubrovnika, kako tvrde kroničari grada, stradalo je 19, a ranjeno 60 ljudi. Tada je na Stari grad Dubrovnik bilo ispaljeno više od 600 projektila Jugoslavenske narodne armije.
Tijekom pohoda na dubrovačko područje prognano je 33.000 ljudi, ili 2/3 stanovnika dubrovačkog područja, a u logorima JNA u Bileći i Morinju bile su zarobljene 443 osobe. Uništeno je više od dvije tisuća objekata u širem području Dubrovnika, oštećena i sistematski opljačkana privatna i javna imovina.
Za zločine prema zatvorenicima u logoru Morinj, crnogorski sudovi su osudili četvoricu pripadnika JNA, Iva Gojnića, komandira straže, Špira Lučića, stražara, Bora Gligića, stražara i Iva Menzalina, kuhara, dok je Haški tribunal osudio generala Pavla Strugara i admirala Miodraga Jokića za granatiranje Dubrovnika 6. 12. 1991.
Knjiga „Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991-1992.“ dostupna je ovdje.
Predstavljanje publikacije je organizirano u okviru projekta „Opsada Dubrovnika 1991-1992: Sjećanja na rat da se zlo ne ponovi”, koji zajedno provode Akcija za ljudska prava i NVU Prazan prostor, uz podršku Evropske unije kroz regionalni projekat „EU podrška izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu“, a koji implementira Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).
