Dr. Irena Primorac Bošnjak, jedina je liječnica koja se u našoj županiji bavi ovisnostima i njena je ambulanta u Zavodu za javno zdravstvo, svaki dan puna. Nedavna izjava gradonačelnika Mata Frankovića o „kamionima kokaina“ koji se troše Dubrovniku dovela je njenu ambulantu u središte pozornosti zbog čega je kaže nam, imala više medijskih istupa u deset dana nego što je uobičajeno tijekom cijele godine.
– Da gradonačelnikova izjava o kamionima kokaina u Dubrovniku nije bila takva sigurno ne bi izazvala toliku medijsku pozornost. Izgleda da živimo u vremenu kada čitatelje privlače samo bombastični naslovi. Meni, koja se profesionalno bavim problematikom ovisnosti, važno je da se o tom problemu govori jer on nije mali. Nadam se da neće ostati samo na senzacionalizmu, već da će doći do konkretnih promjena.
– Koliko je zaista kod nas ovisnika o opijatima i drugim drogama?
U 2024. godini kod nas se liječio ukupno 177 ovisnik od čega su 163 ovisnika o opijatima i 14 neopijatskih ovisnika. Naravno ta brojka neopijatskih ovisnika niti blizu ne odgovara realnom stanju. U 2024. godini javilo se osam novih ovisnika od čega petoro ovisnika o opijatima i tri ovisnika o neopijatima, u koje spada i kokain. Opijat zbog kojeg se ovisnici najčešće javljaju na liječenje je heroin mada to nije jedina droga koja ima opijatsko djelovanje, ali je najčešća. Opijati djeluju smirujuće, sedativno, dok kokain, ecstasy, amfetamini imaju suprotan, odnosno psihostimulativan učinak. Oni podižu raspoloženje, energiju, gubi se potreba za snom i jelom…
Opijati više nisu ‘in’ i broj opijatskih ovisnika je kod nas godinama isti. Prošle godine nismo imali nikoga tko je preminuo zbog predoziranja opijatima ali smo imali situacije da su osobe preminule od bolesti koje su povezane s konzumacijom droge kao što je zatajenje jetara. Stimulativne droga sve su veći problem jer je to postao način zabave. Pogotovo su česti vikend konzumenti. Oni su funkcionalni preko tjedna, studenti ili zaposlene osobe koji konzumaciju droge vikendom smatraju vidom opuštanja i zabave. Kod konzumiranja opijata puno prije dođe do potpunog sloma života osobe i ona je prinuđena potražiti pomoć. Brzo se uruše i odnosi i zdravlje, postanu disfunkcionalni, a kod konzumenata psihostimulativnih droga to nije tako. Oni dugo zadržavaju funkcionalnost, pogotovo ako su vikend konzumenti. Generalno su neupadni i mogu dugo konzumirati droge prije nego to primijete drugi pa i članovi obitelji. Teško se odlučuju potražiti pomoć jer nema ni supstitucijske terapije za psihostimulanse pa nisu motivirani doći kod nas. Ne žele ući u registar i zdravstveni sustav. Najveći broj ovisnika o drogama psihostimulativnog djelovanja je još uvijek visokofunkcionalan i uopće ne smatraju da imaju problem. Jedan dio neće nikada doći na liječenje, jedan dio će otići negdje drugdje u Zagreb ili neku privatnu psihijatrijsku polikliniku, a jedan dio ode u komune, koje vode svoje evidencije zbog čega mi u Zavodu i nemamo prave brojke o broju ovisnika.
Zašto se neki ipak jave u vašu ambulantu?
Uglavnom se radi o osobama koje su doživjele psihotičnu dekompenzaciju, koja je najčešća kod upotrebe amfetamina. Dakle došli su jer su čuli glasove jer su imali paranoidne obrade realiteta, mislili su da ih netko prati, prisluškuje da im želi nauditi. Došli su pod kliničkom slikom psihoze, a kada smo im testirali urin vidjeli smo da su pozitivni na određene psihoaktivne tvari. Uglavnom svi počnu s travom. Tipična priča je srednjoškolac koji počinje izlaziti, pa krene s travom i alkoholom, zatim s amfetaminima i drugim psihostimulansima, u koje spada i kokain. Koliko doznajem od svojih pacijenata u Dubrovniku je gram kokaina oko sto eura, pa i više, ovisno o čistoći. Netko eto, ima toliki džeparac od roditelja da se može počastiti i kokainom. Oni gledaju na to kao stil života i zabave, čak jedan veliki broj ne vidi u tome ništa loše. Nedavno mi se javio na liječenje pacijent koji je nekoliko dana ranije izišao iz zatvora, gdje je boravio zbog posjedovanja veće količine droge. Prema njegovoj priči on nije vidio da radi nešto loše dok ga situacija u zatvoru nije konfrontirala da zapravo radi nešto kažnjivo, nešto što šire društvo, od onog uskog kruga u kojem se on kreće i u kojem se droga konzumira, to smatra neprihvatljivim i kršenjem zakona. Tada je odlučio prestati s tim načinom života i doći se liječiti. Ekstremne situacije u smislu psihoze ili sukoba sa zakonom konfrontiraju ih s realitetom.
Ima li kod ovisnika i ovisnosti razlika u spolu?
– Ovisnost je značajno češća kod muškaraca nego kod žena. Recimo lani su 87% liječenih ovisnika bili muškarci. Oni apsolutno češće imaju problema s bolestima ovisnosti, ali je stigmatizacija žena puno veća nego muškaraca. Često puta se kockanje i alkoholizam žene smatra kao moralni pad, a ne kao bolest, i onda se žene teže odlučuju javiti na liječenje baš zbog stigme s kojom se moraju nositi.
Nedavno objavljeno istraživanje Zavoda temeljem ankete među županijskim srednjoškolcima pokazalo je da ne raste broj djece koji su probali neku drogu, ali da se spustila dobna granica onih koji su probali kokain?
– Jest jer je kokain nekada srednjoškolcu bio nedostupan. Roditelji kada dođu na razgovor jer im dijete kocka i uzima psihostimulativna sredstva, kažu kako mu za izlazak daju sto eura. Osobno mislim da je to veliki iznos, ali evo, neki ne smatraju. Nekada smo mlade pacijente mahom imali ovisne o amfetaminima jer je kokain bio skup, a danas im očito nije.
Koliko su povezane te ovisnosti klađenje i kockanje s uzimanjem droga?
– Jako često ide ovisnost o psiho stimulativnim sredstvima s klađenjem i kockanjem. To su često komorbiditetne dijagnoze i u ovoj statistici o samo 14 liječenih o neopijatima u 2024. godini se krije jedan dio onih koji konzumiraju drogu, ali im je prva dijagnoza kockanje. Od 1. siječnja ove godine smo počeli pored Registra ovisnika o drogama voditi Registar ovisnika o alkoholu, Registar ovisnika o patološkom kockanju i Registar ovisnika o video igricama. Uvijek se u registar unosi vodeća dijagnoza. Netko tko je u velikim dugovima zbog kocke, ima suicidalne misli jer ne zna kako izaći iz te situacije i dođe tražiti pomoć ima patološko kockanje kao vodeću dijagnozu i ide u Registar ovisnika o patološkom kockanju. Postoje i politoksikomani, koji uzimaju više vrsta droga, između ostalih i kokain, ali njihova ovisnost o kokainu ostaje skrivena u dijagnozi politoksikomanije
Ovisnost o svim vrstama ekrana stalno raste?
Ovisnost o ekranima je gorući problem i mislim da je puno veći broj ljudi u problemu s ekranima nego što smo toga svjesni. Kako bismo procijenili imamo li mi sami problem s ekranom trebamo se zapitati ne samo koliko vremena provodimo uz ekran već i koliko to utječe na našu funkcionalnost i koliko utječe na naše socijalne kontakte. Ako shvatimo da smo puno više u virtualnom svijetu nego u realnom, da smo dosta toga u realnom životu zanemarili, neke kave, neke odnose, neke rekreacije, da nam je to stvorilo probleme u životu, da bježimo iz stvarnosti u virtualni svijet, mislim da bismo ozbiljno trebali razmisliti o tome da smo se navukli na ekrane. Bez obzira jesmo li na društvenim mrežama, online shoppingu, tražimo li informacije ili on line kockamo. Online svijet nas ne bi trebao dominantno zaokupiti. Mi bismo trebali znatno više biti u realnom svijetu nego virtualnom.
Imate li neke preporuke za roditelje, kako da se nose s tom potrebom djece za ekranima?
Mislim da djeca generalno dolaze u dodir s ekranom prerano. Roditelji trebaju što je više moguće odgoditi dodir djeteta s ekranom. Djeca predškolske dobi ne bi uopće trebala biti na ekranima jer oni snažno utječu na cjelokupni razvoj. Činjenica je da je sve više odgoda upisa u prvi razred osnovne škole. Pokazuju lošije motoričke vještine, što ne čudi. Sve rjeđe vidimo djecu da se veru po stablima, prave logore i slične stvari. U virtualnom su svijetu. To stvara osobenjake, sve teže održavaju socijalne kontakte jer su navikli da sve mora biti po njihovom, nemaju sposobnost prilagodbe. U realnom životu također funkcioniraju po principu da sve uzmu i ostave kada njima to odgovara, kao ekran. Nažalost nisu motoričke vještine jednino što nije na odgovarajućem stupnju razvoja. Emocionalna zrelost djeteta sve češće ne odgovara biološkoj dobi.
Kada školska djeca koriste ekrane moraju se znati jasna pravila što je i koliko vremena dopušteno gledati, čitati i pretraživati. Činjenica jest da su roditelji u sve većim poteškoćama da djeci postave granice i oni sve češće kažu ja mu ne mogu ništa, a radi se o djetetu koje je osnovna škola?! Roditelj se ne osjeća kompetentan da upravlja odgojem i da drži kontrolu nad ponašanjem djeteta. Znaju mi reći ne možemo mu ništa narediti i sve češće vidimo roditelje koji bude sućut koliko su nemoćni. Naravno, u toj se situaciji nisu našli preko noći, nego su neadekvatnim odgojnim pristupom, u smislu prezaštitničkog odgojnog stila koji danas prevladava u roditeljstvu, došli do te situacije.
Djeca se generalno danas ne znaju nositi s frustracijom i ne znaju kako izdržati odgodu potrebe. Roditelj nastoji zaštititi dijete od svaka pa i najmanje frustracije. Uloga roditelja nije da dijete zaštiti od raznih frustracija u životu jer je to naprosto nemoguće, već da nauči dijete kako se nositi s frustracijom. Djetetu treba pomoći razviti socijalne vještine, sposobnost nošenja sa situacijama kada nije po njegovom i kada nije u centru pažnje. Dosta je danas djece s narcisoidnim crtama ličnosti upravo zato što ih se odgajalo da su njihove želje zapovjedi i da sve mora biti kako žele. Isto tako se malo djece odgaja na način da neke stvari treba zaslužiti, već se roditelji trse da ispune želju koju dijete još nije ni verbaliziralo. Dijete za ničim ne čezne, a dobro je u životu imati nekakve čežnje jer kada ih konačno ostvarimo to nas čini sretnim. Ako su naše želje odmah ostvarene teško je da će nas to ispunjavati i onda ljudi počnu tražiti druga sredstva ispunjenja. Žalosno je kada jednog srednjoškolca čuješ da govori kako je sve bez veze, kao ne vidi smisao života, a zapravo je život tek pred njime i trebao bi imati sto i jedan ideal i želju.
Je li porat ovisnosti o ekranima potaknula društvena prihvatljivost, za razliku od ovisnosti o drogama?
Općenito je danas ovisnički obrazac ponašanja jako prisutan. Ne govori se samo o ovisnosti o drogi, alkoholu, ekranima i kockanju nego i sve više o ovisnosti o kupovini, ovisnosti o hrani, ovisnosti o pornografiji. Znači imamo strukture ličnosti koje sve jače razvijaju ovisničko ponašanje što je opet posljedica i odgojnog stila, ali po meni jedne velike duhovne i moralne krize. Duhovna dimenzija čovjeka bi trebala dati odgovor na pitanje smisla života. To je dio o kojem psihijatri nerado pričaju, ali evo ja se ne libim mada se mnogi neće sa mnom složiti. Pričam ono što je rezultat mog svakodnevnog ambulantnog rada i s odraslim osobama i adolescentima. Ta duboka duhovna i moralna kriza gdje se pokušava sloboda interpretirati na način da je sve dopušteno. Možeš živjeti na taj način, ali će nakon nekog vremena rezultat toga biti potpuni osjećaj praznine i besmisla. Često danas stvari interpretiramo tako da imamo slobodu pa onda imamo i apsolutno pravo, a ne razmišljamo da naše pravo može ići samo do prava druge osobe.
U Vijeću za prevenciju ovisnosti radimo dobar posao, no ništa se ne može riješiti preko noći. Policija, Centri za socijalni rad, škole sa svojim školskim preventivnim programima rade svoj posao kvalitetno, ali po meni najviše šteka roditeljski odgoj. Mi u Zavodu imamo i Školu roditeljstva gdje pomažemo roditeljima poboljšati roditeljske kompetencije. Poziv smo uputili i u vrtiće u nastojanju da u Školu roditeljstva uključimo roditelje djece predškolske dobi, dok se puno toga može oblikovati i prevenirati. Nekad smo prevenciju ovisnosti radili u prvom srednje, danas smo granicu spustili do vrtićke dobi.
