U suradnji s nakladničkom kućom Vuković & Runjić, a u okviru programa „Priče iz Ragusine“, Dubrovačke knjižnice su, 26. kolovoza 2025. u Saloči od zrcala, ugostile zagrebačku autoricu Milanu Vuković Runjić, koja je premijerno predstavila svoj novi, roman „Delfin“ posvećen dubrovačkom trgovcu i pjesniku Ivanu Gučetiću (1451. – 1502.) i njegovoj istoimenoj izgubljenoj prozi. Uz autoricu, u programu je sudjelovala i voditeljica Zbirke Ragusina Matija Nenadić.
Dok se o radnji Gučetićeva „Delfina“ može tek nagađati, Milana Vuković Runjić svojim romanom, ploveći između sna i jave, proze i poezije, ispisuje njegovu fiktivnu verziju u kojoj će, zajedno s likovima dvaju davno usnulih dubrovačkih pjesnika – Ivana Gučetića i njegova prijatelja, dubrovačkog latinista Ilije Crijevića – ponovno zaživjeti i duh Dubrovnik ‘zlatnoga doba.’ Roman Milane Vuković Runjić priča je o prolaznosti, ljubavnoj mahnitosti, intelektualnim raspravama i autorima koji svoje umijeće propitkuju, procjenjuju, nekad i strogo kritiziraju. A, kako se to navodi na koricama knjige, „Ljubav i poezija služe kao ljepilo koje pisce, njihove misli i doživljaje drži na okupu među istim koricama.“
Autorica je rekla kako vjerojatno šira javnost nikad nije čula za Crijevića i Gučetića, čak i uža javnost, ako nije baš posvećena književnosti, možda su čuli za potomka Nikolu Vitova Gučetića koji je bio poznat po svojim dijalozima o ljubavi i ljepoti, međutim taj koji je udario temelje ljetnikovcu u Trstenom i napisao krasne stihove latinske na ulazu je – Ivan Gučetić. Bio je trgovac, i pjesnik, pisao je na tri jezika, dobio je pohvale od velikog talijanskog humanista Angela Poliziana, no većinu svojih pjesama je prije smrti uništio, kako autorica pretpostavlja, vjerojatno zbog grizodušja.
U Milaninom Delfinu Ivan Gučetić leži na umoru u svojem ljetnikovcu u Trstenom i prisjeća se života. Reklo bi se da svodi račune. U dokolici zadnjih dana, pomiren sa skorim napuštanjem ovoga svijeta, on svojem prijatelju, pjesniku i govorniku, hrvatskom latinistu Iliji Crijeviću (Elio Lampridio Cerva, 1463. – 1520.) predlaže kakav da mu nadgrobni govor složi te da svakako od znatiželjnih očiju skloni njegov roman Delfin, zbog osjetljivosti teme. Naime, unutra je opisana ljubavna mahnitost što je posve preobrazila inače uspješnog, bogatog i uglednog trgovca, i to ne prema bilo kakvoj ženi, već prema onoj kakva se inače sreće samo u mašti.
Pravoga Delfina, u kojem je kako kaže njegov Gučetićev prijatelj Crijević, opjevao ljubav čovjeka prema beštiji, nažalost nemamo, ali kao što su nađena, na primjer, urotnička pisma Marina Držića u kojem Držić piše velikom toskanskom knezu (…) pričajući i hvaleći i slaveći Gučetića bilo joj je dirljivo što je sve on ostavio i na koji se način htio zahvaliti svima koji su mu pomagali, časnama, prijatelima…,
– Odlučila sam zapisati jednu čudnovatu tajanstvenu ljubav čovjeka prema nekom biću iz mora, i to samog Gučetića, kao da se zaljubio u neku nimfu, što se obično događa junacima pastorala, time se vraćam omlijenom renesansonm motivu gdje su pisci zaljubljeni u svoje muze, ali ne tako fatalno ni strastveno kao Gučetić u svoju. Što sam dublje ulazila u tu priču sve sam više osjećala želju da Gučetićev Delfin bude pronađen jednoga dana tako da kod Tije u arhivu možemo uz moga, imati i pravoga Delfina pa da se može usporediti što je bilo… – navela je Vuković Runjić.
Matija Nenadić zaključila je razgovor sa književnicom zaželjevši da njen Delfin bude zrcalna slika, odraz u vodi Gučetićeva Delfina.
foto: Vedran Levi
