Kao i brojne generacije naših sugrađana i sugrađanki i Tajana Kera od malih je nogu vezana uz Linđo. Plesati u ansamblu počela je s 12 godina i nastavila sve do kraja studiranja. A potom se vratila u novoj ulozi – iza svjetala pozornice, kao garderobijerka – restauratorica koja, uz kolegice, brine o bogatom fundusu narodnih nošnji Linđa.
A nemali je to posao koji, tijekom nastupa, zahtjeva dobre živce i držanje stresa pod kontrolom, zbog česte utrke s vremenom. Potrebno je puno vještine, znanja, strpljenja da bi se prije svakog nastupa sve pripremilo za promjene nošnji u kojima nastupaju plesači i glazbenici, kako bi se ponekad u svega dvije minute presvukli i sa smiješkom izašli ponovno na pozornicu. S druge, pak strane, velika je odgovornost brinuti i skrbiti o fundusu u kojemu se nalaze i po stotinu godina stare nošnje, kako bi se to neprocjenjivo etno blago sačuvalo za naraštaje koji dolaze. Na njima koje danas brinu o fundusu je i pokušati usaditi mladim generacijama istu ljubav prema narodnoj baštini kakve i one imaju.
A upravo svega toga se nakupilo tijekom 20 dugih godina koliko je Tajana Kera, na ovaj ili onaj način provela uz i u Folklornom ansamblu Linđo. I brojne su nijanse osjećaja koji prate njeno odrastanje i život uz Linđo, od ponosa jer je dijelom ove kulturne institucije do želje da svojim radom doprinese daljnjem napretku ansambla.
– Bilo je tu smijeha i radosti, ali i straha i treme dok se ne nauči, ali odrastanje u Linđu je mala škola za život. Kad gledam nove generacije sjetim se svojih početaka i veseli me da su i oni izabrali Linđo kao odgojnu i kulturnu ustanovu, mjesto gdje se uz glazbu i ples uči cijeniti naslijeđe, gdje se stječu prijateljstva, ljubavi, gdje možeš zaraditi džeparac kad počneš nastupati, gdje ćeš vidjeti svijeta i svaki put se vraćati doma sretan da živiš, odrastaš, pa na kraju i radiš u jedinstvenom Dubrovniku. Svatko ima svoju sliku o Linđu i onome što bi on trebao biti, ali svi će se složiti da je gospar Sule, i hvala mu na tome, stvorio nešto što je bila velika hrabrost onda, a nevjerojatno je da vrijedi i danas. Osim onoga što Linđo već 60 godina predstavlja svojoj nebrojenoj publici dok nas slušaju i gledaju, srž i bit Linđa satkana je upravo u onim trenucima kad nismo na pozornici, kad smo u društvu, na probama, putovanjima, u garderobama i društvenim prostorijama.
Tajana je u Linđu aktivno plesala sve do kraja studija, kad je pauzirala zbog majčinstva. Kasnije je surađivala s Linđom, jedno je vrijeme radila i plesala, a nakon trećeg djeteta oprostila se sa svjetlima pozornice i počela raditi kao garderobijerka – restauratorica. Početak njenog rada u depoima Linđa poklopio se s jubilarnom, 50. obljetnicom ansambla.
– Došla sam kao ispomoć garderobijerima, gospođi Anki Šoletić i gosparu Đuru Grdoviću, koji nas je nažalost, prerano napustio. Oni su u to vrijeme bili pred mirovinu tako da je zapravo obljetnica bila prava priprema za početak rada u ansamblu. Mislim da smo tada iz fundusa izvukli sve nošnje koje je Linđo posjedovao i nije ih bilo dovoljno, jer je uz tadašnji A postav, nastupao i veliki broj veterana i Linđovo blago, naši najmlađih članovi. U početcima velika mi je prednost bila što sam ranije i plesala pa sam bila upoznata s većinom nošnji, kao i načinom pohrane i spremanja. Sreća u svemu je da sam u ansamblu počela raditi sa svojom prijateljicom i kumom, etnologinjom Maricom Vlahinić. Uz pomoć kolega koji su nas učili i doškolovanja na seminarima i školama folklora nastavile smo ono što se već šest desetljeća gradi i radi u Linđovom fundusu. Uz nas dvije, u garderobi rade i kolegice etnologinja Anita Nenada i Ena Mutapčić te Tomi Maleš kao potpora iz tehnike.
Posao garderobijera, pojašnjava nam Kera, obuhvaća brigu o nošnjama i svemu što uz nošnje ide, od oglavlja do obuće, rekvizita, izgleda plesača i glazbenika na pozornici, brige da se nošenje ispravno pohrane nakon korištenja pa sve do brige za nošnje za koreografije koje se više ne izvode.
– Osim brige o nošnjama, što obuhvaća pranje, peglanje, čišćenje i održavanje, šivanje i krpanje, preventivnu konzervaciju, naša uloga je i nabavka nošnji prema potrebama koreografija i upoznavanje svih generacija s nošnjama. Nebrojno puta samo radili na priprema izložbi o narodnim nošnjama samostalno i u suradnji s Etnografskim muzejom, pripremama za 3D snimanja nošnji za naš virtualni muzej, predavanjima o fundusu i etno revijama, statiranjima i TV snimanjima. Naša je sreće što smo započeli s radom u vrijeme obnove Lazareta, tako da radimo u neopisivo boljim uvjetima nego naši prethodnici. Teško je uopće dočarati novim generacijama u kojim je uvjetima Linđo nastajao i opstajao pa čak i u ratnim vremenima.
Prst sudbine
Kad je došlo vrijeme odabira fakulteta želja joj je bila upisati restauraciju slika i potom raditi restauratorskom zavodu ili nekom od muzeja. No, prst sudbine učinio je svoje jer je tada pri dubrovačkom sveučilištu otvoren studij restauracije, a umjesto restauriranja slika Kera se odlučila za restauraciju tekstila.
– Lagala bih kad bi rekla da sam studij upisala s ciljem da se zaposlim u ansamblu. Smjer tekstila kojim sam odabrala bio mi je nekako najbliži jer sam se kroz život često susretala s nošnjama. Mama i baka su šivale, a djed je bio postolar, pa sam se susretala i s kožom. Sve to mi je olakšalo odluku da ostanem u Gradu i nastavim plesati, a kad su iz ansambla čuli što sam upisala, zapravo su na neki način i oni sami pretpostavili da bi im mogla biti od pomoći i eto me tu već nepunih 10 godina.
Znanja koje je stekla tijekom studija danas joj itekako pomažu pri održavanju fundusa, iako nam je priznala da joj je u početku bilo teško pronalaziti kompromise između onoga čime se u ansamblu bavi i struke koja je puno striktnija. Istaknula je i kako se kombinacija njenih znanja kao diplomirane restauratorice tekstila i znanja kolegica Marice i Ene, koje su diplomirane etnologinje, pokazala idealnom za kvalitetan rad s bogatim Linđovim fundusom narodnih nošnji.
– Biti garderobijer u folklornom ansamblu daleko je od onoga što bih trebala raditi u svojoj struci. Međutim, struka mi je od velike pomoći, od same činjenica da za ovaj posao treba jako puno strpljenja, do toga da sam stekla mnoga znanja u praktičnom radu, analizi i održavanju predmeta s kojima se susrećem. Jedna od razlika je da se u garderobi puno više bavim mašinskim šivanjem i ručnim krpanjem nego konkretnom restauracijom, restauratorskim zahvatima i materijalima, jer tako delikatan rad zahtjeva idealne uvjete i dugotrajan proces koji u ovom slučaju nije ni potreban jer nošnju treba dovesti u stanje da izdrži ples i brze presvlake, dok se restaurator bavi pripremom predmeta za pohranu ili izlaganje u muzejskim uvjetima. Druga velika razlika je što restaurator ima eventualno nekoliko kolega s kojima se susreće u restauratorskoj radionici, dok moj posao obuhvaća rad sa stvarno puno ljudi različitih generacija.
Aktivni dio Linđova fundusa bogat je nošnjama Hrvatske i Hrvata izvan Hrvatske, pojašnjavam nam Kera, a sastoji se od ženskih i muških kompleta, pojedinačnih dijelova nošnji, obuće i rekvizita iz Prigorja, Zagorja, Podravine, Međimurja, Draganića, Turopolja, Posavine, Slavonije, Bizovca, Baranje, Banovine, Bačke u Vojvodini (Šokci i Bunjevci), Vrlike, otoka Suska, Istre, Konavla, Dubrovačkog primorja. U ovaj dio fundusa spada i odjeće za građanske plesove Dubrovnika i Splita. Drugi pak dio fundusa obuhvaća zbirku nošnji susjednih zemalja i zapravo je mirujući dio fundusa u kojem je katalogizirano, preventivno konzervativno i pohranjeno gotovo 2 tisuće dijelova narodnih nošnji iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Crne Gore i Makedonije.
– Ne bih mogla izdvojiti koje od nošnji su najvrjednije jer se vodim time da je za ljude sa sela njihova nošnja najvrjednija i jako je teško na nošnju gledati na drugi način, znajući koliko se truda i ljubavi unese u izradu pojedinačnih komada. Ono što mogu reći jest da je vrijednost nekih predmeta tolika da su neki originali stari oko 100 godina i izrađeni od materijala koji se danas zaista teško pronalaze na terenu, da su ih nosile nebrojene generacije, da su kupovane teškom mukom po terenima od najranijih dana postojanja ansambla, pa sve do danas. Zahvalna sam da i danas postoje ljudi koji se bave izradom i obnovom narodnih nošnji, entuzijasti koji zaista posjeduju ogromno znanje i ljubav prema baštini. Samim time, originale koji više ne mogu na pozornicu ili su prevrijedni pa ih želimo sačuvati od daljnjeg propadanja, možemo zamijeniti replikama koje su dostatne za scensku primjenu u folkloru, posebice kod nas gdje se uz habanje, pranje i peglanje, brze presvlake, pojedine koreografije izvode više od 50 puta godišnje. Imamo i predivne nošnje iz Vrlike, Bizovca, Slavonije, Posavine i Bosanke Posavine, Draganića, Galičnjak – neke od originala koje teška srca puštamo na pozornicu.
Upravo zbog velikog broj nošnji koji se na koriste na nastupima njihovo je održavanje itekako zahtjevno. Pogotovo se to odnosi na ljetnu sezonu kad za garderobu zbog brojnih nastupa kreće, kako nam kazala Kera, utrka s vremenom.
– Srećom, mi smo uigrani tim, uglavnom dobro raspoloženi i organizirani pa u pauzama između izvedbi, ovisno o koreografijama koje su najviše puta bile na pozornici važemo što prvo mora na pranje i što eventualno ne možemo stići do sljedeće izvedbe, pa se osuši, proventa i ispegla. Ponekad nošnje vape za pranjem, osobito nakon dužih turneja, nastupa na visokim temperaturama. S obzirom na to da nam se u zadnje vrijeme sezona proširila i na zimski period, pa sudjelujemo i na Zimskom festivalu, ali i drugim raznim događajima i komercijalnim nastupima, ponekad nošenje nemaju predah, pa hvatamo slobodne trenutke za održavanje i inventuru.
Svaki nastup je novi izazov koji zahtjeva određeno vrijeme za pripremu i raspremu. No, ako se nastupi odvijaju u njihovom prostoru u Lazaretima cijeli proces je puno lakši, objašnjava nam Linđova garderobijerka.
– Obično dođemo sat, sat i pol prije nastupa dok se izvođači amateri ne odrede za svoje pozicije u koreografijama, a onda prema tome uzimaju nošnje u kojima će plesati. Mlađi plešu ples ili dva, taman dok se nauče oblačiti nošnje i naviknu na brze presvlake i izlaske na pozornicu, dok stariji članovi ansambla izlaze na pozornicu za više koreografija, pa je potrebna brzina i spretnost uz našu pomoć po potrebi. Nikad nismo štopali koliko je vremena potrebno da se za vrijeme nastupa plesači preodjenu iz jedne u drugu nošnju. Zapravo se program najčešće slaže da plešu visoki i niski plesači, pa dok jedni plešu, drugi se presvlače. Ali u pravilu uvijek netko žuri, znalo se dogoditi da se presvlače tijekom samo jedne glazbene točke, koje u prosjeku traju i po dvije minute. Za momke je to jednostavnije, osim ako baš ne moraju obući npr. vrličku nošnju, koja je zahtjevna zbog odjeće i obuće. Međutim curama je to popriličan izazov zbog puno više dijelova nošnje, oglavlja, nakita i obuće. Zato ih mi dočekamo u garderobi, naravno uz druge cure koje ne plešu sljedeću koreografiju. Najvažnije je dobro pripremiti redoslijed odijevanja. Program se ponekad prilagodi uvjetima u garderobama pa se znalo dogoditi da kolega iz tehnike da znak našim glazbenicima da sviraju još jednu glazbenu točku ako bi bilo baš gusto s vremenom. Ako nastupamo u Lazaretima, nakon nastupa se mnoge nošnje ostave na vješalicama, a pranje nije ni potrebno svaki put. Ako plesači pažljivo slože dijelove nošnji koji se ne mogu prati često ili se uopće ne peru, uvelike nam olakšavaju brigu, a samim nošnjama produžuju vijek trajanja. Na nama je da im usadimo ljubav prema nošnjama i naučimo ih da budu pažljivi prema njima. Bude tu trenutaka kad bude baš naporno, ali to nekako uz smijeh prokomentiramo i zaboravimo što prije.
“Sanja” o Linđovom muzeju
Nošnje su raznolike istaknula je Kera i dodala da se može reći da su kao ljudi – svaki ima svoje specifičnosti.
– Trebalo je vremena da naučimo koje se mogu prati i na kojim temperaturama, sušiti u sušari i peglati, koje se uopće ne mogu prati, koje puštaju boju čak i pri hladnom pranju, koje najviše vole razne štetočine i kako ih se riješiti, kako najlakše napraviti falde i plise, kako štrikati, sakriti rupe i habanja flizelinom dok ne dođe red za mašinu za šivanje i kako najbolje zaštititi puce i kopče.
Obnovom Lazareta Linđo je dobio i punu bolje uvjete rada, naglašava Kera. U prizemlju njihove lađe danas se nalazi muška i ženska garderoba, praonica i sušara, a na katu depo s ormarima u kojim je dio nošnji koje trenutačno nisu za pozornicu. Time je omogućeno da se u staroj garderobi na katu Umjetničke galerije oslobodi prostor koji je danas pretvoren u depo nošnji iz susjednih zemalja. A kako bi se lakše snašli u fundusu, svi ormari imaju na sebi popise nošnji s inventurnim listama.
Pojedine, posebno vrijedne nošnje danas su pohranjene i ne koriste se na nastupima, već se prigodno izlažu na izložbama u Lazaretima, Etnografsku muzeju, a prikazivane su i revijama. Iako Linđo ima svoj virtualni muzej, Kera je istaknula da joj je želja da Linđov fundus jednog dana dobije i galerijski prostor.
– Bio bi mali hommage Linđu, svojevrstan muzej u kojem bi uz edukativni sadržaj bila i jedna lijepa zbirka nošnji, instrumenata, memorabilija i rekvizita. Ali, o tom-potom.
Svaki posao nosi sa sobom svoje specifičnosti i nepredviđene situacije, koje je ponekad potrebno u trenutku riješiti. Takvih situacija, ali i šaljivih anegdota koje se prepričavaju iz generacije u generacija bilo je je bezbroj.
– Više se puta provjerava jesu li sve nošnje na broju osobito kad smo na turnejama, a tijekom nastupa se zna dogoditi da se zagubi neki dio nošnje, ostane među drugim nošnjama ili netko greškom uzme nešto što mu ne treba. Bilo je tu i skrivanja i ozbiljnih zafrkancija pa redovito krenu potrage i strke neposredno pred izlazak na pozornicu. Jednom je kolegica doslovno trčala s Revelina do Lazareta kako bi donijela prsluk koji je navodno nedostajao, da bi se u povratku izbrojao dovoljan broj prsluka, a nikad nismo saznali kod koga je bio. Sve je to dio atmosfere u takozvanom backstageu, što vam mogu potvrditi svi oni koji su nekad bili članovi FA Linđo, a svatko od njih ima puno takvih uspomena. Usprkos svim mogućim situacijama, ponekad i pritisku, jako volim svoj posao i cijenim što imam privilegiju raditi u Linđu, a pogotovo što imam priliku raditi s mlađim naraštajima i podučavati ih o golemoj baštini hrvatskih narodnih nošnji, kako bi se osamostalili i mogli ispravno obući, ali i spremiti nošenje, ali i kako bi stečeno znanje mogli prenijeti na buduće Linđove generacije.
FOTO: Ivana Mitrović
