Dok se još sliježu emocije nakon Thompsonova koncerta, na kojem je, kako kažu, bilo oko 500.000 ljudi, pišem o, za mene, jednoj od najvećih zabluda u, kako također kažu, demokratskoj Hrvatskoj. Zapravo, radi se o dvije zablude – na stranici Župa danas svoje razmišljanje iznosi Nikola Duper.
Pisati o Thompsonu više gotovo da i nema smisla; o njemu su rekli sve i oni koji ga vole i oni koji ga ne vole. Mene više zanima možda drukčije, manje uobičajeno promišljanje o tom fenomenu koji već godinama, uspješno i uz puno emocija, dijeli naše društvo.
A što ako Thompson zapravo nije ono što većina misli? Ne brinite, ne sugeriram ništa bitno negativno o njemu. On je, prije svega, estradni djelatnik koji vješto koristi zakonitosti marketinga u specifičnom segmentu glazbene industrije.
Njegova se marketinška vještina najbolje očituje već na početku pjesme Bojna Čavoglave, kada uzvikne: „Za dom“, što nije zabranjeno, a publika mu uzvraća: „Spremni“, što također nije zabranjeno.
U pjesmi Reci, brate moj govori o gustoj magli koja će se ponovno spustiti, što podsjeća na nekima dobro poznatu ustašku pjesmu Spustila se gusta magla. Ta pjesma, za mene, promašuje poantu — pod gustom maglom živimo već dugi niz godina. U toj magli opljačkana je država, a s njom i mi.
Ali dobro, idemo dalje.
U pjesmi Ljutu travu na ljutu ranu koristi se slogan pod kojim je Pavelić osnovao ustaški pokret. Tada je „ljuta trava“ očito bila metafora za radikalno rješenje nekog problema. Danas, međutim, nema više dovoljno te „ljute trave“ koja bi riješila naše, u cijelosti hrvatske, probleme.
U pjesmi Geni kameni nalazi se stih: „Loša bila četrdeset i peta, rasula nas preko svijeta“, što se odnosi na egzodus Hrvata nakon Drugog svjetskog rata. Tada su razlozi bili jasni: ta je opcija izgubila rat, pa se rasula. No, koliko nas je napustilo Hrvatsku nakon pobjede u Domovinskom ratu? Pola milijuna? A pobijedili smo. Čudno, zar ne?
Ako je cilj rata bio pobijediti Jugoslavensku armiju, to smo ostvarili. Ako je cilj bio stvoriti novu, demokratsku i suverenu Hrvatsku, zašto smo se „rasuli“? Riječ je, naravno, o retoričkom pitanju.
A što ako stalno zazivanje Nezavisne Države Hrvatske dolazi iz osjećaja da nakon Domovinskog rata nismo dobili ni pravu nezavisnost, ni pravu državu?
Koketiranje manjih vojnih skupina s ustaštvom tijekom Domovinskog rata bilo je, u nekoj mjeri, razumljivo. Možda smo jedino na taj način mogli psihološki zastrašiti neprijatelja, kojeg je domaća propaganda već prikazivala kao ugroženog od „do zuba naoružanih ustaša“. Ali zašto takva nostalgija danas, kad navodno imamo svoju državu? Zašto čežnja za nekakvom Nezavisnom Državom Hrvatskom? Mogući odgovor sam već spomenuo.
A što ako je Thompson zapravo samo pažljivo osmišljen marketinški projekt jednog prosječnog glazbenika, koji je nastao iz nasilja — agresije koju nismo željeli ni zaslužili — a razvio se u estradni fenomen uz pomoć vrhunskog marketinga?
Tu na scenu stupa Mulino Bianco.
Što je zapravo Mulino Bianco i koje marketinške alate koristi?
- Nostalgija i povratak jednostavnom životu
- Ruralna estetika i idealizacija prirode
- Obitelj, zajedništvo i međugeneracijska veza
- Bijeg od svakodnevnog stresa
Podsvjesno djelovanje Mulino Bianca postiže se korištenjem arhetipskih slika doma, prirode, obitelji i sigurnosti. Te slike aktiviraju sjećanja iz djetinjstva, stvaraju dojam bezbrižnosti i povezuju prehrambeni proizvod s dubljim emocionalnim slojevima, daleko od racionalnih argumenata. Brend koristi idealiziranu sliku ruralne Italije, koja živi u kolektivnoj svijesti čak i kod onih koji je nikada nisu doživjeli.
Naravno, Mulino Bianco nije izmislio ništa novo — emocije su temelj svakog uspješnog marketinga.
A koje marketinške alate koristi Thompson?
- Idealizacija prošlosti i povratak korijenima
- Simbolika doma, obitelji i zajedništva
- Ruralna estetika i prirodna slika
- Emocionalni eskapizam — bijeg od modernog otuđenja
- Upotreba arhetipskih slika i kolektivnog nesvjesnog
Možemo zaključiti da i Mulino Bianco i Thompson:
- Grade identitet kroz emocije, ne argumente
- Koriste slike i glazbu za aktivaciju dubokih emocionalnih asocijacija
- Povezuju proizvod ili pjesmu s idealiziranom slikom prošlosti, tradicije i zajednice
- Ciljaju na publiku koja u nesigurnom svijetu traži osjećaj stabilnosti, pripadnosti i smisla
Na početku sam spomenuo dvije velike zablude oko Thompsona. Prva je uvjerenje nekih da je on zagovornik neoustaštva ili da sanja o novoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj fašističke orijentacije. Žalosno je što mnogi intelektualci ne vide da je Thompson prije svega ispušni ventil za sve one koji se osjećaju izdano i napušteno od vlastite države koja nikada nije postala ono što smo zapravo željeli kada smo se odrekli Jugoslavije.
Branitelji su marginalizirani, država nije ni suverena ni funkcionalna, industrija je u najboljem slučaju prodana, a u gorem uništena. Gospodarstvo je postalo prćija stranih korporacija i domaćih pljačkaša. Sve ključne odluke donose se u Bruxellesu, kao što su se nekoć donosile u Beogradu. Europskom unijom upravljaju ljudi koje nitko izravno ne bira, kao nekoć u Jugoslaviji. Današnji „domoljubni“ i „državotvorni“ politički eksponenti dijelom su bivši članovi KPJ. Mediji su politički kontrolirani, sloboda govora je iluzija, umirovljenici su prepušteni milosti djece ili skupljanju boca i kopanju po kontejnerima itd.. Neću vas dalje zamarati tužnim podacima koje i sami znate.
Žrtva druge zablude su Thompsonovi obožavatelji koji ne prepoznaju marketinški mehanizam u pozadini i koji su i sami dio velike iluzije.
Hoćete dokaz? Pogledajte zajedničku fotografiju s Plenkovićem. Da je Thompson dosljedan autentičnim stavovima svojih sljedbenika, prepoznao bi da Plenković personificira sve njihove probleme. Nikada ne bi stao kraj njega na fotografiji.
Ali, što ćete, marketing ima i svoju drugu dimenziju — održavanje dobrih odnosa s onima koji dopuštaju realizaciju marketinškog projekta.
