Proteklog tjedna održana je promocija 264 studenta Sveučilišta u Dubrovniku. Svečanost koja spaja sve trenutke radoznalosti, želje za usvajanjem znanja, mnoge neprospavane noći, manje i više stresne ispite, bezbroj ispijenih kava, pa i poneke neuspjehe, za neke od promoviranih studenata imala je i dodatan značaj. Uz diplome najboljim studentima uručene su i Rektorove nagrade za najbolji uspjeh u akademskoj godini 2023./2024.
Među studentima koji su ove godine ostvarili zapaženi akademski uspjeh su i prvostupnica novinarstva i odnosa s javnostima, Romana Knežević i magistra elektrotehnike i primijenjenog računarstva, Mia Lazo.
Nagrađene studentice su nam kroz razgovor otkrile tajnu postignutog uspjeha, što mislile o Dubrovniku kao studentskom gradu, a za još neodlučne maturante koje nakon ispit državne matura očekuje nimalo lagana odluka o odabiru fakulteta pojasnile zašto odabrati baš dubrovačko sveučilište.
Proteklog tjedna održana je svečana promocija na kojoj su vam osim diploma uručene i Rektorove nagrade za najbolji uspjeh. Kako ste se u tom trenutku osjećale?
Romana: Ispunio me osjećaj ponosa, zahvalnosti i radosti.
Mia: Kad sam prvi put došla na studij, iskreno – imala sam osjećaj da ulazim u svijet gdje dominiraju kodovi, serveri, algoritmi i, naravno – dečki. I nije bilo lako. Ali sam si rekla: “Ajde, Mia, nećeš valjda sad stati?!” Rektorova nagrada za mene nije samo priznanje za brojke, ispite i projekte – to je znak da se trud, neprospavane noći i ona vječna borba između skripti i kave ipak isplate. Bila sam preplavljena emocijama. Nije mi značila samo kao priznanje za ocjene, već kao dokaz da sam se uspjela izboriti u području gdje nas cura – iskreno – nema puno. Možda studiram „muški“ studij, ali ova cura je pokazala da ne samo da može pratiti dečke, nego ih ponekad može i prestići. Ovo priznanje mi je bilo više od papira – tiha potvrda da sam na pravom putu. Jer nije stvar u spolu, nego u volji, upornosti, ljubavi prema znanju i onoj tvrdoglavoj tvrdnji u meni: “Mogu ja to!”
Koja je vaša tajna? Kako najkvalitetnije učiti i pripremiti ispite, kolokvije, napisati seminarske radove?
Romana: Ne postoji nikakav trik, samo konzistentnost. Na predavanjima pozorno pratim i pokušavam postaviti što više pitanja jer jedino kroz raspravu mogu u potpunosti razumjeti materiju. Što se tiče samog učenja nikada ne učim za ocjenu već za znanje, pokušavam razumjeti i povezati gradivo sa životnim primjerima i ono najvažnije pronaći sreću, nešto lijepo u tom procesu. Kada imam nešto čemu se mogu radovati odmah je lakše!
Mia: Nikad nisam bila od onih koji uče 12 sati dnevno i broje stranice kao kalorije. Ali jesam bila ona koja razmišlja – zašto je nešto tako, čemu to služi, kako to radi. I to me vuklo dalje. Možda i genetski – kod mene doma kažu da sam rođena s “klikerom”. A karate? E to me naučilo disciplini i onom natjecateljskom duhu. Svaki ispit bio mi je kao borba u ringu – samo bez tatamija i udaraca. Moj savjet svima je: ne učite napamet, učite pametno. Spojite formulu s frižiderom, zakone fizike s autobusom, a Excel tablice s popisom za dućan – kad povežeš teoriju s praksom, sve ima više smisla. A i ostane u glavi dulje.
Tko vam je bio najveća potpora za vrijeme studiranja? Kako biti najbolja potpora studentu, pogotovo vrijeme ispitnih rokova, koji mogu biti stresni?
Romana: Najveća potpora su mi obitelj koja me uvijek podržava i koja vjeruje u mene čak i kada sumnjam u sebe. Moje prijateljice koje i ona najsumornija predavanja uspiju učiniti zabavnim i moj pas, zbog kojeg se moram natjerati poći u šetnju, a upravo svjež zrak i sunce uz kvalitetan san su najvažniji za vrijeme ispitnih rokova.
Mia: Moji roditelji su mi najveći “tihi heroji”. Nikad se nisu petljali, ali su uvijek bili tu. I kad sam plakala zbog jedinice i kad sam slavila peticu. Njihove riječi: Ajde, mala, znaš ti to” – često su mi bile najveći izvor snage kad sam posustajala. Prijatelji? Neprocjenjivi. Od prvog dana stvorila se naša mala, šarolika ekipa – spoj različitih karaktera, ali s istim ciljem: izgurati faks zajedno. Dijelili smo skripte, spašavali jedni druge u zadnji tren, slali poruke pred ispite u stilu “ajmo, možemo mi to”, zajedno paničarili, učili do kasno, ali se i smijali do suza zbog gluposti koje su nam u tim trenucima bile spas. Nismo bili samo kolege – bili smo tim, podrška i sigurnost kad sve drugo djeluje previše. S njima su i najstresniji trenuci postajali podnošljivi, a uspjesi još slađi jer smo ih dijelili. Također tu je bila i mamina poznata rečenica: “Idi uči!” – e, tu je znala prevršiti mjeru. Strukturiranost me spasila – točno sam znala kad je vrijeme za knjigu, a kad za druženje. I da, bio je tu i koji izlazak više, ali to se ne piše u CV, je li tako?
Sad kad ste završili studij, što dalje? Nastavljate li dalje studirati, namjeravate li tražiti posao u struci ili nešto treće Planirate li ostati u Dubrovniku?
Romana: Nakon završetka prijediplomskog studija sam odlučila ostati u Dubrovniku i upisati Diplomski studij odnosa s javnostima.
Mia: Nekad me opisuju kao “ambicioznu s dozom ludosti” – i ne vrijeđa me to. Točno sam takva. Volim kad je dan pun događanja, volim izazove, i volim znati da idem prema nečemu. Struka mi je sada na prvom mjestu – u njoj se osjećam kao hobotnica u Jadranu, povezujem se s tim područjem i uživam u svakom novom zadatku ili problemu koji trebam riješiti. Dubrovnik je moj dom, moj ground zero i gdje god me život odnese – ovdje su mi korijeni. A budućnost? Ne želim žuriti ni s jednim korakom. Otvorena sam za prilike koje će me izazvati i usmjeriti dalje, ali isto tako znam da je važno da ostanem fleksibilna i spremna prilagoditi se. Zato ću budućnost dočekati s kavom u ruci i planovima B, C i D u rezervi – jer tko zna, možda baš neka od tih varijanti donese ono pravo.
Je li Dubrovnik grad po mjeri studenta? Što bi po vašem mišljenju moglo bolje?
Romana: Dubrovnik je Grad za studente po vrhunskim predavačima i izvanrednom studentskom domu. Što se tiče sadržaja uvijek može bolje, ali kada pogledamo kakvo je stanje bilo prije tri ili pet godina vidimo veliko poboljšanje. Tako da smatram kako će s vremenom i sadržaj doći do razine ostalih gradova u Hrvatskoj.
Mia: Ako studiraš u Dubrovniku, ne studiraš samo gradivo – studiraš i život. Ovdje imaš ne bih baš rekla sve ali dosta stvari: sunce, more, zalaske za razglednicu i posebnu atmosferu koju ne možeš pronaći nigdje drugdje. Studentski dom – ne bi baš rekla hotel s pet zvjezdica ali skroman prostor s nevjerojatnom energijom i ekipom koja sve čini posebnim. Menza? Iskreno, teško da se može usporediti s onom u Zagrebu, ali tko je ovdje zbog menze došao? Profesori su pristupačni i uvijek spremni pomoći, ljudi iz uprave nasmijani, a kolege su ti poput obitelj. Ovdje se ne osjećaš kao broj indexa, već kao netko tko stvarno pripada. I ono najvažnije – uspomene. Ima ih više nego poruka u WhatsApp grupi.
Brojni maturanti upravo odlučuju gdje će nastaviti obrazovanje? Zašto bi im preporučili upravo Sveučilište u Dubrovniku?
Romana: Upravo je sama promocija pokazala koliko je Sveučilištu stalo do svojih studenata, od organizacije do prigodnog programa. Moja iskustva su bila pozitivna jer na UNIDU-u ne dobijete samo znanje, vrsne profesorice i profesore koji su stručnjaci u svojoj struci već i obiteljsku atmosferu. Profesori znaju ne samo vaše ime i prezime već i vaše interese, hobije. Otvoreni su za raspravu i potpora su za sve projekte koje želite realizirati.
Mia: Sveučilište Dubrovnik je bilo više od mjesta studiranja – bilo je mjesto rasta, borbi, smijeha i lekcija koje nisu samo akademske. Tu sam naučila kako se nositi s izazovima, kako upravljati s vremenom i kako izgraditi odnose koji traju. Naravno, bilo je i problema – gdje ih nema? Ali svaki “problem” rješavao se ljudski, uz razgovor, razumijevanje i zajedničku volju da se pronađe najbolje rješenje. Ta bliskost i spremnost na pomoć od strane profesora, uprave i kolega učinila je da se ovdje osjećam zaista kao dio zajednice. Najveća snaga ovog Sveučilišta je u njegovim ljudima – ovdje ti znaju ime i zaista im je stalo do tebe, što stvara osjećaj pripadnosti koji nije lako naći negdje drugdje. Sveučilište nije samo mjesto za stjecanje znanja, već i mjesto gdje sam upoznala ljude s kojima dijelim uspomene, smijeh, ali koji su bili podrška u teškim trenucima. Ako razmišljaš kamo na studij – neka ti Dubrovnik bude prvi na popisu. Ne samo zbog veličanstvenih pogleda s tvrđave i nezaboravnih trenutaka uz more, nego zbog onog posebnog pogleda koji ćeš ovdje dobiti na sebe – na svoje sposobnosti, snagu i buduće mogućnosti. Ovdje se ne studira samo za ispite, već za život.
