Rogač (Ceratonia siliqua), poznat i kao roščić ili čokoladno drvo, autohtona je zimzelena mediteranska biljka iz porodice mahunarki (Fabaceae). Iako je kroz stoljeća bio iznimno cijenjen, osobito kao zaslađivač i stočna hrana, danas rogač doživljava pravu renesansu – i to zahvaljujući sve većoj potražnji za prirodnim i zdravim namirnicama. U nastavku donosimo sve što trebate znati o ovoj izdržljivoj, korisnoj i nutritivno vrijednoj biljci, piše Maslinar.
Botaničke značajke i uzgoj
Rogač je spororastuće stablo koje može doseći visinu od 10 do 15 metara, a živi i preko 100 godina. Dobro podnosi sušu, vjetar i posolicu, što ga čini idealnim za sadnju u priobalju i na krškim terenima. Cvate u jesen, a plodovi – mahune dugačke 10 do 25 cm – dozrijevaju tek sljedećeg ljeta. Mahune su tamnosmeđe, kožaste i sjajne, a sadrže tvrd sjemenski sadržaj i slatkasti mesnati dio, bogat prirodnim šećerima. Upravo taj dio koristi se u prehrambene svrhe.
U Hrvatskoj je rogač najzastupljeniji u Dalmaciji – osobito na otocima (Korčula, Vis, Brač, Hvar) i priobalju. U posljednje vrijeme bilježi se rast interesa za njegovu sadnju u okviru revitalizacije ruralnih područja. Sadnice se mogu nabaviti u rasadnicima specijaliziranim za mediteranske vrste. Važno je znati da su neka stabla muška (ne rađaju), dok su druga ženska (ili hermafroditna), pa treba planirati sadnju radi oplodnje.
Rogač je simbol održivosti. Ne zahtijeva navodnjavanje ni pesticide, štiti tlo od erozije i cvate u jesen, što ga čini važnim izvorom peluda za pčele kad druge biljke ne cvjetaju. U kontekstu klimatskih promjena, rogač bi mogao igrati sve veću ulogu u regenerativnoj poljoprivredi.
Povijest i tradicija
Rogač su još stari Grci i Rimljani cijenili kao hranu i lijek. Sjeme rogača bilo je toliko ujednačene mase (otprilike 0,2 grama) da se u antici koristilo kao mjerna jedinica za drago kamenje – karat (od grč. keration, rogač). U Dalmaciji, Hercegovini i dijelovima Istre i Primorja, rogač je dugo bio važna dopunska kultura – gotovo svaka kuća imala je svoje stablo.
U 20. stoljeću njegov značaj opada s dolaskom rafiniranog šećera i industrijskih zaslađivača, ali danas, pod utjecajem zdrave prehrane i ekološke poljoprivrede, vraća se u fokus. Rogač je prirodno sladak, ali ima nizak glikemijski indeks, što ga čini pogodnim i za dijabetičare. Ne sadrži kofein ni gluten, bogat je vlaknima, kalcijem, kalijem, željezom i antioksidansima poput polifenola i flavonoida. Potencijalne zdravstvene prednosti uključuju: smanjenje razine kolesterola, pomoć kod probavnih smetnji (djeluje kao blagi laksativ ili sredstvo protiv proljeva), antioksidativno djelovanje, regulaciju šećera u krvi, potporu zdravlju kostiju i srca.
Upotreba u prehrani
Najpoznatiji oblik je rogačevo brašno, koje se dobiva mljevenjem osušenih mahuna. Ima blagi okus karamele i kakaa te se često koristi kao zdrava zamjena za kakao u kolačima, smoothiejima i slasticama. Za razliku od kakaa, ne sadrži teobromin ni oksalate koji ometaju apsorpciju kalcija.
Rogač se također koristi za: sirup i liker (npr. tradicionalni dalmatinski liker od rogača), pekarske proizvode (kruh s rogačem), dodatak u müsli, jogurtima i napitcima, stočnu hranu – iako sve rjeđe. U industriji se iz rogačevih sjemenki proizvodi E410 – karubin, prirodni zgušnjivač koji se koristi u sladoledima, desertima i dječjoj hrani, piše Maslinar.
