Pjesma “Terca na tišinu” dubrovačkog benda Silente našla se u udžebniku “Tragom teksta” za Hrvatski jezik. Učenicma se tako šalje važna poruka da književnost i umjetnost nisu ograničeni na prošlost ili „visoku kulturu”, nego da ih mogu pronaći i u glazbi koju možda već svakodnevno slušaju. Time se brišu granice između školskoga gradiva i stvarnog života, što može pridonijeti većem zanimanju za jezik i književnost te za njihovo dublje razumijevanje.
I upravo o tome sa Sanjinom Karamehmedovićem popričala je Maja Weber iz Alfe.
Kako ste reagirali kad ste čuli da je vaša pjesma završila u udžbeniku za Hrvatski jezik?
– Ugodno iznenađen, počašćen te, kao i toliko puta prije, opterećen pitanjem je li to dovoljno dobro da bude tamo. Prvenstveno mi je drago što će ti stihovi dobiti priliku da sami djeluju i da se s njima radi na nove i meni potpuno neočekivane načine. Jer davno je to izašlo iz mog dosega i onoga što sam ja planirao za tu pjesmu. Neka žive malo i u učionici, ako ih ona prihvaća.
Jeste li ikad zamišljali da će vas učenici analizirati uz lektiru i klasike? Kako se osjećate kad znate da ćete ući u razrede, ali ne preko zvučnika, nego preko stranica udžbenika?
– Vidio sam te stihove na mnogim mjestima gdje ih nisam zamišljao. Na zidovima zgrada, nekad u tetovažama, na vjenčanom prstenju, ali udžbenik je nešto novo. Nadam se da će ostvariti svoju svrhu gdje se god našli.
Koja je vaša interpretacija pjesme „Terca na tišinu”, očekujete li učeničku analizu koja bi vas iznenadila? Mislite li da učenici mogu otkriti u pjesmi nešto što čak ni sami niste osvijestili dok ste je pisali?
– Kada jedna strana voli, razumije i želi drugu stranu toliko dobro da uspijeva djelovati točno onako kako bi trebalo a da joj se ne objasni ili točno pokaže, to je trenutak u kojem je nastala „Terca na tišinu”. Pogođen ton na nešto što nisi čuo, ali unaprijed znaš kako zvuči. Na taj si način vezan uz drugu osobu da ćeš uspješno složiti tercu a da nitko ne pusti glas. Tako sam ja gledao na „Tercu”. S druge strane u svakom tekstu koji sam napisao naknadno sam pronašao, ili su ih drugi pronašli, značenja za koja nisam znao da su unutra. Često su ta značenja bila i bolja i ljepša od onih koje sam ja svjesno ubacio u tekst. Vjerujem da to tako uvijek ide i veselim se svakoj novoj interpretaciji.
Kako nastaju vaši tekstovi – više iz osobnog iskustva ili iz promatranja svijeta oko vas?
– Ne znam na to odgovoriti. Čini mi se da su oni jedan osjećaj ili problem oko kojeg se radi priča. Stvari u toj priči, akteri i strane su izmišljeni. Stvoreni su kako bi se objasnio osjećaj, taj nerješiv problem koji nas toliko muči da to srce podnijeti ne može. Onda pjesma krene i u strofama se to pokušava razjasniti. Jer nešto što je tako nejasno ne može se dokučiti izravno, moramo prenesenim značenjima doći do odgovora. Nekad uspije, nekad ne uspije, ali to su zapetljane i mutne stvari pa treba biti zadovoljan i jednim i drugim ishodom.
Kad biste mogli birati, koju biste drugu svoju pjesmu stavili u udžbenik i zašto?
– „Idi” ili „Sve što treba znat o ženi”. Nisam siguran zašto. Ima nešto vrijedno u njima što često pokušavam ponoviti.
Tomislav Fuzul, Alfin urednik za Hrvatski jezik kaže:
– Željeli smo supostaviti tradicionalnu, kanonsku poeziju s nečim što učenicima pripada – suvremenim glasovima iz popularne kulture. Naš je cilj bio osvijestiti činjenicu da smo svi mi, pa tako i učenici, svakodnevno izloženi poeziji, i to u raznim oblicima. Poezija nije rezervirana samo za stranice školskih čitanki – ona živi u grafitima, u stihovima koje čujemo na radiju, u pjesmama koje nas prate tijekom dana.
Više pročitajte ovdje.
