Staša Aras, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, spisateljica, voditeljica radionica kreativnog pisanja, zaljubljena je u poeziju, prozu, pisanu riječ…Nedavno je iz tiska izašao njen drugi roman, “Suhozid”, pa je to bio izravan povod da malo “zaronimo” s njom u taj divan svijet tišine i osamljenosti u kojima književna djela nastaju. A, onda je, i ne sluteći da će, taj pomalo romantičarski osvrt na sve ono što umjetnost umjetniku znači gromoglasno “narušen” viješću kako je festival u Benkovcu na kojemu je i sama trebala gostovati, otkazan zbog prosvjeda braniteljskih udruga. Porazgovarali smo i o tome, a Staša Aras, na trezveni i posve ispravan način i na to daje svoje mišljenje: Dijalog i zajedništvo je nužan cilj ako imalo mislimo zaštititi svoju zemlju od rasula i kolapsa, koji se sad debelo događa.
Priča mora imati okvir
Prije nekoliko mjeseci objavljen je vaš novi roman Suhozid koji smješta radnju u vrijeme Drugog svjetskog rata, na otok… prvo pitanje koje se nametne je – svijet je (pre)pun ratnih zbivanja, užasnih tragedija, genocida, nemira – čime ponukani se vraćate u Drugi svjetski rat… ili je ljudska priča – koja je u centru romana – toliko univerzalna da je posve svejedno u koje ga se ratno vrijeme smješta?
– Ponovit ću drugi dio vašega pitanja. Upravo to mi je bio izazov, upotrijebiti rat kao kulisu. Nije bitno koji rat, a Drugi svjetski rat nam je još, na neki način blizu. Priče iz njega, priče naših predaka, jedan svijet koji nestaje, a i baš ta posebna priča o jednoj generaciji žena koje su se snalazile ono što se kaže na “pozornici povijesti” privukla je moju pažnju i htjela sam pogledati malo iza kulisa serviranih narativa. Taj svijet Drugog svjetskog rata je na neki način dio moga djetinjstva, kroz obrazovanje, etičke principe, obiteljske priče, literaturu, nosim u sebi svojevrsno iracionalno sjećanje, zanimalo me mogu li o tome pisati fikciju. Imala sam puno materijala pohranjenoga u sjećanju na priče koje sam slušala u životu, i eto ta mi je tema dala dosta izvora koji su držali i dražili moju pažnju da ne odustanem, stalno sam otkrivala nešto novo i novo. Neki autori pišu izravno o svojim djedovima i bakama, djetinjstvu, ja sam likove smjestila u neki prostor koji sam mogla fikcionalizirati a opet nije mi bio potpuno dalek i nedohvatljiv.
Kad počinjete razmišljati o novom romanu, što Vam je najbitnije imati iskristalizirano odmah na početku pisanja?
-Priču. Moram imati okvir. Subjektivno to je uvijek atmosfera, jedan unutarnji prostor u koji mogu uroniti a da mi pruži tekst i da se taj tekst da ispisivati. Ako tom tekstu koji mi se daje mogu smisliti okvir i priču, okvir koji bi proširio i nadogradio tekst, onda mogu probati početi pisati. Te dvije stvari. Atmosferu kao unutarnji prostor i onda neki logični “tehnički” okvir.
Mnogi spisatelji kažu kako im je prva rečenica ključna – koliku važnost joj Vi pridajete i je li se ikad dogodile da je, na kraju pisanja i završne točke – promijenite? I inače, je li tijekom procesa pisanja često i puno korigirate tekst?
– Meni je prva rečenica jako važna. Ja nosim svoje prve rečenice kao neke intimne tajne, nešto što mi je došlo samo od sebe i u meni ostalo. Neobično je to s prvim rečenicama. Možda sam konstruirala tu umisao (nova riječ) preko onoga filma Sati, gdje se Virginia Woolf toliko muči s prvom rečenicom iz romana Gđa Dalloway: “Danas ću sama kupiti cvijeće”. Bit će da sam malo romantična. U principu nikada ne dam mijenjati tu prvu rečenicu. To mi je neka kriptična točka u tekstu. Vjerna sam joj čak i ako poslije malo strši. U ovom romanu Suhozid, čitavo je prvo poglavlje zapravo takvo, poslije je uveden u roman kao intro, ali od njega se taj roman u meni otvorio i iako je kasnije krenuo nekim drugim pravcima, zadržala sam ga.
Pročitate li iznova svoj roman nakon što bude fino ukoričen, uknjižen…
– Ako baš moram. U principu ne. Toliko puta je iščitan i izmjeren i odvagan tijekom rada na njemu da ga ukoričenoga više ne čitam. Ponekad posegnem za nekim starijim objavljenim tekstovima pa ih čitam, ali rijetko.
Koliko često Vam se čitatelji jave s povratnim informacijama o novoj knjizi? Moj je dojam, kako za razliku od mnogih autora, jako malo, gotovo ništa ne radite na promociji svojih romana… zašto?
– Čitatelji mi se javljaju. Roman Horror vacui motivirao je mnoge čitateljice da mi se jave. Čak postoji na instagramu stranica koju su napravili. To mi je zaista drago, naravno. Horror vacui je štivo za koje su se žene lako vezivale. Pisali su mi kako je to knjiga koje drže na posebnoj polici i to je valjda najviše što autor može poželjeti za svoj tekst. Da nekome nešto znači.
A sad ovo za samopromociju ili tzv. postprodukciju. To pitanje nije tako bezazleno i o toj bih temi mogla pisati naširoko. Prvo, mislim da to uopće nije moj posao. Drugo, vjerujem da se nitko ne osjeća baš dobro ako samoga sebe nudi i “prodaje”. Koliko je normalno i pristojno podijeliti vlastito dostignuće, to i činim, sve više od toga mi je odbojno. Autori koji sami sebe preko mjere ističu su mi smiješni i to me sigurno neće privući njihovu tekstu. Možda čak ima i suprotan učinak. Na promociji svojih romana radim koliko je potrebno da organiziram promocije, u Dubrovniku će biti u 11. mjesecu, Zagreb sada u desetom, pošaljem knjige relevantnim kritičarima, a ostalo, malo sam valjda staromodna, smatram da dobar tekst nađe svoj put. Možda mu treba malo više vremena.
Razumijem vaše pitanje i znam da ćete reći da se nažalost time moramo sami baviti jer da su takva vremena itd. itd. Prije nekoliko godina sam dala jedan intervju koji mi je zadao puno brige, rekla sam sebi da nikad više neću dati intervju i da mi zaista to ne treba, moram priznati da imam nelagodu od javnosti, glasina, površnih komentara i sl.
Vjerojatno nisam u pravu, ali tako je i ne mogu to mijenjati bez stanovite nelagode. To ne znači da ja ne stojim iza svoga teksta niti išta slično tome, naprosto se ne mogu naslikavati s primjerkom romana na plaži, kavi, suhozidu i to objavljivati na društvenim mrežama, ne uklapa mi se u imidž, potpuno je oprečno svemu što želim.
Vaš zadnji roman Suhozid je pisan s didaskalijama koje karakteriziraju dramske tekstove … zašto ste odabrali takvu formu pisanja i što ste njome htjeli postići, na što ukazati, što izazvati kod čitatelja ili možda i propitati u vlastitom načinu pisanja, doživljaju napisanog?
-Didaskalije su došle poslije kad je tkivo romana već bilo debelo ucrtano u stilu koji se tvrdo postavio kao dominantan. Tim realističkim stilom nisam baš napredovala kako sam htjela, stalno sam usporavala, bilo mi je teško. Moram ovdje reći da je roman plod petogodišnjeg rada na tekstu i istraživanju. Nekad pišem lakše, nekad teže. Postoji diskurs i glas koji mi je lagan, njime mogu preplivati velike dužine u vremenu koje sam romanom zapasala. Ponekad bih pisala tim stilom da bih sama sebe pokrenula, objasnila nešto, skicirala. U nekom trenutku mi se učinilo da pišem kao da pišem scenarij ili dramski tekst i da su te slike kao slike koje se pred nama odvijaju pa sam počela pisati upute za glumca.
Budući je kasni modernizam period kad su napisani naši najbolji romani, a ja sam im se tijekom istraživanja često vraćala i iščitavala npr. Ranka Marinkovića ili Desnicu, Kaleba, Daviča, shvatila sam da mi te vanvremenske reference lebde nad tekstom i da ih moram upisati iako su one potpuno drugi diskurs, tako sam došla do didaskalija, uputa za čitatelja. U tom glasu didaskalija mogla sam raspisati nešto svoje, sa strane, dati tekstu novu dimenziju, a onda mi je i konceptualno “sjelo” da je rat, izbjeglištvo, životni padovi, smrti, sve ono sitno i krupno što sačinjava život, kao niz slika u teatru. Glumci, likovi, uloge, strane koje zauzimamo, tada mi je koncept romana “sjeo”.
Ovo bi bio odgovor i na pitanje znam li što pišem cijelo vrijeme dok pišem. I znam i ne znam, pisati se počne s jednom idejom a sve ostalo je traganje, otkrivanje, iznenađenje nad svime onima što se na tom stvaralačkom putu dogodi. Kundera je rekao da se put pisanja romana prelazi na koljenima.
Poezija vlada svime
Koliko se razlikuje završna verzija teksta od prvotne ideje uslijed koje počinje rad, odnosno, može li se reći da romani počinju živjeti neki novi život nakon što njihov autor stavi točku na posljednju rečenicu u rukopisu? Koliko on počinje živjeti kao novi organizam, novo tijelo odvojeno od svog autora?
– Pa, ne puno. Meni je moja urednica Marija Ott Franolić jako važna. Neki su elementi romana izvučeni u prvi plan, istakli su se sami, a da ja to možda nisam sama primijetila. Urednica je ta koja podcrta neke elemente i ponekad se na njima mora još raditi da uistinu postanu ono što su latentno u ranijim verzijama htjele biti. Ispričat ću vam jednu situaciju s urednicom. Znači nakon ne znam koje verzije teksta i ne znam kojeg već zaglađivanja i češljanja teksta, šalje ona meni komentar da nešto treba još doraditi. Ja, ljutito zatvaram računalo sa svim znacima pobune. “Ne mogu više, nema šanse, što još hoćeš od mene, neka ide ovako ili nikako, ne znam bolje…”
Pišem joj ublaženo da ja ne znam što još tu treba i da ja nisam u stanju to još raspisivati, na što mi ona, mudrica, odgovara: “Mda, razumijem to je razlika između amatera i profesionalca.” Ja, naravno, po tko zna koji put otvaram taj komadić teksta i raspisujem ga, na početku s velikom naporom a onda se nešto dogodi i ja vidim da to ide i da sam ja u stanju raditi na tom tekstu još, izvući ga u neku razinu na koju prije nisam ni pomišljala, čak napisati neke dijelove koji su me ispunili novim osjećajem zanosa. Tu se, na tim naporom prorađenim dijelovima teksta, zapravo postaje pisac. I to je zapravo pisanje, tada roman dobije dubinu, ne mislim u misaonom smislu, nego u jezičnom, tu se tekst ukopa i postane dobar.
Ljubav prema poeziji Vas ne napušta….kad “bježite” u stihove? Je li teže naći izdavača za poeziju ili prozu?
– Iskreno, ja ne vidim puno razlike između poezije i proze što se tiče teksta. Naravno da forma ima svoje svjetove u koje zahvaća, odnosno neke razine našega života se lakše dohvaćaju prozom, a neke poezijom. Poeziju pišem sama za sebe, u bilježnice, skoro pa da je više i ne objavljujem, imam recimo čitavu zbirku za koju ne tražim izdavača jer me ljuti to što je poezija “neisplativa”. Tržišna logika, kao i svugdje, duboko kvalitetno potkopava svijet knjige. Naravno da svi traže romane, nitko poeziju. Poezija je kao neko pastorče, Pepeljuga. Samo oni koji književnost organski vole i poznaju, znaju što je poezija. Ona vlada svime.
Kako se nosite s osjećajima (ako Vas hvataju) posvemašnjeg besmisla u svijetu koji je toliko gotovo u kontinuitetu katastrofičan i na rubu pucanja?
-Ponekad s ljutnjom, ponekad s rezignacijom, najviše s tugom. Gledajući jednu predstavu zimus u Londonu shvatila sam koliko nam trebaju ljudi koji misle i stvaraju da bi nam objasnili što se to, dovraga, s ovim svijetom događa. Ne može pojedinac sam naći odgovore na sva pitanja koja ga muče. Ne može niti artikulirati sve te nejasne, kaotične patologije koje se pojavljaju, zato nam trebaju sociolozi, pisci, filozofi, redatelji.
Da misle, da rade, artikuliraju, pokažu svijetu stanje stvari, e da bismo se lakše s time nosili. Da ne kažem “poštena inteligencija”, to naravno, nosi ironičan prizvuk, umjetnost objašnjava svijet, ne samo ukrašava, ali i to je tema za sebe o kojoj je već puno toga napisano. A da se vratim sad pitanju kako se nosim s osjećajima. Bavim se prirodom i kuhanjem i svojim bližnjima, koliko mi dopuštaju.
Kako se nosite s gubitkom kriterija, s mantrom današnjice “ma, koga briga”…
-Budući da sam i nastavnik u školi, pokušavam ostaviti nekoga traga u životima tih ljudi i recimo to tako, pokazati kriterije. Nisam nikada mislila da mogu utjecati na veći broj ljudi, opet se vraćam na ono što sam već rekla, sve više mi se čini da sam sa svojim unutarnjim svjetovima bliža 19. stoljeću nego 21., a s poplavom kiča se nosim tako da ga ne puštam k sebi, tu imam jako stroge kriterije. Nema labavo. Ma, kad radite s mladim ljudima, naravno da ima i labavo i čvrsto.
U našoj današnjici što bi književnost trebala nuditi, čime se baviti, kako popravljati svijet ili ga zrcaliti?
– Dijelom sam odgovorila na ovo pitanje u nekom od prošlih odgovora. Postoje razne vrste književnosti, od one koja nudi mir, zabavu i utočište do one koja otvara nove vidike, nadu i borbu. Srećom, umjetnički je impuls u ljudskom rodu stalan, ne može ga se uništiti, to je pitanje duha. Možda taj duh može otupiti pod dekadentnim obiljem. Inteligencija, uvidi, razum, sklad su kriteriji koje čovjek nosi u sebi bez obzira na to odakle je i kakav su put njegovi preci prošli. Ja vjerujem da će taj duh humanosti iznijeti pobjedu nad materijalizmom i egocentrizmom.
Naravno da treba zalijevati ono što želiš da raste i politički sistemi koji podržavaju stvaralaštvo, na koncu i profitiraju kroz mirnije i sretnije društvo. Bilo je, reći ćete, i žestokih ideologija u kojima je ipak cvala umjetnost, makar pod opresijom. Mislim da moderno društvo treba podržavati stvaralački rad pojedinca. Moderna bi se književnost trebala baviti, kao i uvijek, čovjekom. Tu bi sad trebalo pisati ono veliko Č.
I u moru izdavačkih poduhvata, kako razlikovati dobru književnost – kako prepoznati knjigu koja će nadživjeti i autora i vrijeme u kojemu je nastala? Kao što su klasici na kojima smo mi odrastali?
-Kriterij je opet čitatelj. Ja nisam elitist(ica) u književnosti iako možda nekad tako nekome izgledam. Ne znam. Dobar tekst uvijek dođe do čitatelja, ali nije važno je li došao, nego je li ostao u njemu. To je jedna mala čarolija. Književnost koju pišemo (a i čitamo) mora imati u sebi hrabrosti, ne konformizma. Koje će knjige nadživjeti autora, ne možemo znati. One nove. One koje proširuju vidike i ne tapkaju utabanim stazama izraza. Često znam spomenuti da je trebalo puno anonimnih pjesnika da bi se rodio Rilke, tako da nemam recepta za tu literarnu vječnost. Sviđa mi se ona teorijska ideja da se književnost ulančava i da neki novi suvremeni pjesnik ima u svojim pjesmama i Katula i Villona i Rilkea. Mi ne možemo razlučiti što je naš autentičan nerv, a što smo preuzeli od pročitanoga. Volim gledati na cjelokupnu književnost kao na jedan veliki organizam koji se gradi, grana, razvija i živi. Vidite npr. Kafku, svaki suvremeni pisac je izašao iz Kafke. Kao što su pisci 19. stoljeća izašli iz Gogoljeve Kabanice tako su oni 20. stoljeća izašli iz Kafkinog djela. Možda najviše iz Zamka. Sad sam se malo zaigrala.
Vidite i sami npr. u kazališnoj ponudi ovoga ljeta što će preživjeti, a što potonuti u zaborav. Hrabrost, rad i poštenje u stvaralaštvu. Ako se netko pošteno uhvatio svoga posla, a ne s figom u džepu, pa to se vidi iz aviona, bez obzira na produkciju, medije i post produkciju. Eto, da zaključim, iskrenost je mislim ono što ostaje.
Ne trebamo policijsku intervenciju nego dijalog
Preporučite nam autore koje bismo trebali čitati…
-Opet teško pitanje. Ja tu dođem kao neki liječnik opće prakse ili trgovac. Svaki tekst ima čitatelja i postoji tekst za mnoga naša stanja. Ponekad čitamo krimiće, ponekad Thomasa Bernhardta, Knausgaarda ili Krasznohorkaya, ovisi tko je koliko kapacitiran. Mogu reći neke naslove koje smo čitali na čitateljskom klubu ili tekstove kojima se vraćam na radionicama kreativnog pisanja. Čitali smo Jonathana Litella, Dobrostive; Tabuchija, Pereira tvrdi; Marguerite Yourcenar, Hadrijanove memoare; Josepha Conrada, Srce tame. Novi hrvatski autori su izvrsni. Treba čitati sve od reda pa ako vam se ne sviđa, uzmite nešto drugo. Pitajte knjižničare, informatore, potražite preporuke izdavača, kritičare, strane publikacije koje se bave novim naslovima, dođite na klub čitatelja. To je jedan veliki i bogati svijet.
Čitajte umjesto da vrtite po mobitelu. Čitanje je zdravo za mozak. I za tijelo. A i čini mi se da se ponovo vraća u modu. Kao ono slikaš se s knjigom, pa objaviš na instagramu. Ili već nečemu, svejedno. Danas na kavi s prijateljicom u jednom trenu jedna od nas izvadi knjigu iz torbe da bi nešto pokazala, malo zatim druga, a ubrzo i treća i četvrta. Četiri žene na jutarnjoj kavi i svaka je u torbi imala knjigu. S nama su bile i dvije kćeri i nakon što sam ja rekla: “Vidi ovo, nas sve četiri imamo knjigu u torbi”, jedna od djevojaka je posegnula za svojom, izvadila knjigu i rekla: “Pa imam i ja.” To je bilo baš dobro. Touche! Čitajmo, nije tako strašno kao što mislimo.
Dok radimo ovaj intervju, svjedočimo otkazivanju festivala u Benkovcu, na kojemu ste i Vi trebali gostovati. Što nam se to događa u društvu, koliko su opasne te selekcije kulturnih i umjetničkih programa, uvjetno rečeno, s ulice?
-Svi znamo da stvari nisu jednostavne, niti ih je lako pomiriti u jednom odgovoru. Uvijek mi je bilo čudno i krivo što, nazovimo sada uvjetno tako, lijeve i desne programe, posjećuje samo publika “lijeva” ili “desna”. Kada god bismo sjeli za isti stol, našli bismo dodirne točke i stvari oko kojih se slažemo. Dijalog i zajedništvo je nužan cilj ako imalo mislimo zaštititi svoju zemlju od rasula i kolapsa, koji se sad debelo događa. Jer, mi smo ovdje zajedno, živimo zajedno. To da se kulturne programe naziva srbočetničkima ili ne znam ni ja kako već, da se govori novinarima da idu u Srbiju i slično, je nedopustivo. To se, na žalost, neće moći zaustaviti intervencijom policije već odgojem i dijalogom i nalaženjem zajedničkog interesa, a za to bi trebala biti mirna i prosperitetna država itd., da sad ne objašnjavam očito.
Nadalje, festival Nosi se u Benkovcu koji je otkazan, a na kojemu sam trebala sudjelovati privlači pažnju na jedan kraj naše države u kojoj nema turizma, novaca, vila s bazenima i svega onoga što nam služi kao tampon zona, jer donosi novac. Ljudi su tamo okrenuti samima sebi, kulturni sadržaji, galerije, muzeji, institucije, sve je to svedeno na nužni minimum samo da bi se ispunila forma. To su područja od posebne državne skrbi i ako otvorimo oči vidjet ćemo da su baš ta mjesta poprišta i nekih afera, a iz prve ruke znam da neki ljudi tamo žive, u, nama danas nezamislivim uvjetima, ali time bi se uvijek trebao baviti taj “netko drugi”. I tako vrijeme prolazi, a na suhome se polju požar lako širi. Ja mogu govoriti samo o tome što mi se čini da znam, nisam političarka, baš zato što mislim da nemam za to pameti i razbora i snage, očito je da neki ljudi koji isto nemaju pameti, nisu pomislili da se ne bi trebali baviti politikom, pa se njome ipak bave i raspiruju strasti i možda i likuju sada nad ovim, a to što se događa najviše će nama svima donijeti štete. Ništa dobro iz ovoga neće izaći. Ostat ćemo neka glasna balkanska plemena koja se svađaju. A ja sam profesijom, srednjoškolski profesor, u razredu pred sobom imam različitost, ali nema segregacije, nema ovi i oni, moj je posao naći zajednički jezik.
