Ime Vladimira Gojuna već dugo je na vrhu liste poželjnih filmskih montažera s kojim brojni redatelji igranih i dokumentarnih filmova žele raditi, jer je jednako uspješan i kao montažer i kao redatelj. Rođen je 1979. godine u Dubrovniku. Montažer je nagrađivanih dugometražnih igranih filmova ( IZA STAKLA, BUICK RIVIERA, TI MENE NOSIŠ, HOUSTON, IMAMO PROBLEM!, RUDAR, MUŠKARCI NE PLAČU, ŽABA, SAM SAMCAT), dugometražnih dokumentarnih filmova ( CASH & MARRY, KRALJ, MOJ SVIJET NAOPAČKE, BUFFET ŽELJEZARA) te više nagrađenih kratkometražnih (ŽUTI MJESEC, SLUČAJNO, A NEW HOME, DAH) i eksperimentalnih filmova. Također je režirao četiri dokumentarna filma za koje je bio nagrađivan (CIKLUSI, BEBE NA VOLE-TIMES OF GREAT DEPRESSION).
Gojun je i predstojnik Odsjeka montaže na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti i predsjednik Društva hrvatskih filmskih montažera. S Gojunom smo prokomentirali aktualna događanja u našem društvu, te zašto je nepopravljivo “zaljubljen” u svoju profesiju.
Nagrađivani ste montažer sa, sad već bogatim iskustvom rada na filmu, pa odmah na početku – iz te perspektivne kulturnog radnika kako gledate na sva ova događanja braniteljskih restrikcija umjetničkih festivala u zemlji?
-Istovremeno me ljuti i plaši. Pitam se gdje je granica “demokratskog”, slobodnog izražavanja mišljenja i stavova i kakvi su to ljudi koji pokušavaju nametnuti te granice, pogotovo kulturi i umjetnosti koje su nastale kako bi propitivale i potakle svakog individualca na kritičko promišljanje o svijetu i društvu koje ga okružuje pa makar nekom ne bilo po volji. Ovo po meni nije nikakav ideološki sukob, već čisti napad na slobodu umjetničkog izražavanja i kritičkog mišljenja koje nam je, na kraju krajeva, Ustavom zajamčeno, istim onim Ustavom za koji su se ti isti “zabranitelji” borili. Takav vid komunikacije i ophođenja u vidu agresivnih napada i zastrašivanja je apsolutno neprihvatljiv i treba ga svatko iole razuman osuditi.
Istovremeno, izvor njihova nezadovoljstva počiva na ustaljenoj predrasudi i nepoznavanju sadržaja manifestacija protiv kojih se bune. Vjerojatno jedna od najboljih kazališnih predstava koju je posljednjih desetljeća izrodilo hrvatsko kazalište, “Mrzim istinu” Olivera Frljića ili bez sumnje, najbolji ovogodišnji hrvatski film “Mirotvorac” Ivana Ramljaka se pokušavaju bojkotirati i zabranjivati iz čiste predrasude, iz ideoloških pobuda a bez artikuliranog argumenta. To su metode koje su se koristile i u prošlim političkim sistemima, na identičan način, nedemokratski, od sličnih veteranskih grupacija samo s drugim znakovljem. Suštinski, ja tu ne vidim razliku.
Je li izostala prava reakcija nadležnih institucija i osoba ili je, pak, riječ o balansiranju kako bi se izbjeglo “otvaranje bojnog polja” s osobama koje same priznaju da pojma nemaju o kulturi, ali imaju snažne “argumente” da je kroje po nekim svojim vlastitim mjerilima koja su zaogrnuta zastavom i domoljubljem, također po njihovoj mjeri.
-Apsolutno, počevši od lokalne do izvršne vlasti. Lokalna vlast koja se niti ne interesira što financira kroz gradski proračun pa kad netko digne glas odmah se povine i prikloni mišljenju “zabranitelja”. Ne postoji ni društvena niti politička, a kamoli zakonska odgovornost za takve postupke. Bez obzira što su i ministrica kulture kao i premijer javno osudili napad na slobodu mišljenja i izražavanja, što je valjda osnovna civilizacijska i društveno politička gesta, ističući kako za takve slobode moramo biti zahvalni upravo braniteljima, čiji određeni pripadnici te populacije eto igrom slučaja, pokušavaju uskratiti i ograničiti iste te slobode. To je apsurdna, predvidljivo uvijena i neadekvatna reakcija nadležnih jer nije korisno istovremeno kritizirati i pozivati na red, ili nedajbože uvrijediti osjećaje vlastitog glasačkog tijela.
U čemu je najveća opasnost u “popuštanju” i uzmicanju organizatora različitih umjetničkih manifestacija pred jednom određenom skupinom branitelja?
-Mislim da je evidentno ako se takvo ponašanje tolerira, ono potiče svaku “povrijeđenu” grupu ili pojedinca da slično djeluje, da izvikuje zakonski zabranjene povike, da koristi metode zastrašivanja i prijetnji i da za to, na kraju, ne odgovara. Kuda to vodi možemo vidjeti na primjeru trenutnih globalnih situacija, nemira u Srbiji, rata u Ukrajini, odnosa cijele svjetske zajednice prema genocidu u Gazi, represivnih metoda u Americi itd. Javnost bi kao i svaki građanin ove države, bez obzira simpatizira li ili ne takve kulturne sadržaje/ manifestacije, trebao stati u obranu tzv. demokratskih vrijednosti te individualnih sloboda svakog pojedinca koji ovdje djeluje i živi jer je to svačije temeljno pravo.
Informirati se, obrazovati, biti upućen u stvari i koje ti se ne sviđaju, biti kritičan i prema stvarima koje suštinski podržavaš, imati neki osjećaj za pravdu, biti empatičan i ne biti isključiv. To su pristupi koje smatram da bi uveliko poboljšale kvalitetu života u Hrvatskoj te ujedno sprječavale ovakve situacije kojima svjedočimo posljednjih dana i mjeseci.
Vi ste istaknuti filmski radnik, uspješan, kako prema Vašem mišljenju, radi HAVC, zašto je potreban i koliko Hrvatska uopće izdvaja novaca za kulturu u ovom segmentu? Kako reagirate kad čujete teze kako se nedovoljno financira i uvažava kultura s hrvatskim predznakom?
-Iskreno, ne znam što bi to bio hrvatski predznak ali bez HAVC-a ne bi bilo novije hrvatske kinematografije. Bez sustavnog financiranja i umrežavanja koji je uspostavljen prije 17 godina, hrvatska kinematografija ne bi bilježila filmske uspjehe na temelju koje i hrvatska država ima vidljivost na svjetskoj filmskoj mapi. Nijedan taj uspjeh nije slučajan, niti poklonjen. Zbog toga je važno i potrebno ulaganje u filmsku kulturu. Posljednjih godina je neophodno povećati ulaganja jer nakon posljedica COVID-a, inflacije i ulaska u eurozonu troškovi života i rada su se neprirodno utrostručili. Sve filmske strukovne udruge u zemlji među kojima je i Društvo hrvatskih filmskih montažera (HFM) kojem sam predsjednik, već su u više navrata apelirale premijeru i ministirici kulture kako je nužno pod hitno i znatno povećati godišnji proračun za film kako bi se očuvao kvalitet i kontinuitet. Zasad smatraju kako nisu potrebna dodatna povećanja i tu dolazi do razilaženja mišljenja.
Posao montažera na filmu je od ogromne važnosti, iako toga publika i gledatelji nisu ili su jako malo svjesni… koliko je zapravo rada i vremena u montaži uloženo u konačnu verziju filma i koliko montažer u svemu tome ima slobode u odnosu na redatelja?
-Odavno su filmski autori shvatili da montaža nije samo tehnički posao, već izuzetno kreativan čin.
Slijedom toga montažer više nije samo „egzekutor“ nečijih ideja i zahtjeva nego ravnopravan partner.
Ono što montažera razlikuje od ostalih koautora u procesu stvaranja filma je drugačiji, novi i svježi pogled na snimljeni materijal. Istina je da redatelj dolazi u montažu s određenom vizijom, ali montažer donosi nove perspektive koje u suradnji s redateljem dovode do rješenja koja najbolje služe priči.
Ta dinamika ne oduzima slobodu, naprotiv, upravo iz dijaloga nastaje film koji postaje slojevitiji i precizniji nego što bi bio samo na osnovu jedne vizije.
Uvijek sam za to da montažer dobije dovoljno prostora kako bi ponudio svoj pogled, što se najčešće i dogodi. Idealna i najljepša iskustva nastaju kada postoji međusobno povjerenje, te se kroz razmjenu ideja i diskursa dolazi do rješenja. Tada montaža nije „posljednja faza“ već ravnopravno polje stvaranja, mjesto gdje film postaje onakav kakav će publika doživjeti.
Je li teži rad na dokumentarnim ili igranim filmovima, dugometražnim ili kratkometražnim? U čemu su razlike?
-Zahtjevnije je raditi na dokumentarnom filmu iz razloga što taj proces može trajati, i najčešće traje, puno dulje od montaže igranog filma, nekad i godinama. Razlog tome je u različitim procesima, prirodi materijala te ciljevima koji se žele postići naracijom. Dok igrani film uglavnom ima neke početne okvire zadane scenarijem, planski snimljenu priču i unaprijed zamišljenu dramaturgiju, dokumentarni film se najčešće i uglavnom stvara tek u montaži. Priča, koncept i kontekst se traže i pronalaze dugoročnim gledanjem i promatranjem snimljenog materijala. Struktura i dramaturgija filma se otkriva i razvija tijekom montažnog procesa. Tada montažer nerijetko ima mnogo veću i kreativniju ulogu, postaje koscenarist filma.
Što je najteži dio montaže – koliko je važna “zvučna slika”?
-Ne bih rekao da postoji najteži dio u procesu montaže. Možda je najteže kad dođete do zida kroz koji se ne možete probiti, tražite rješenja kako bi se izvukli iz scenarističkih i dramaturških zamki i rupa koje znaju biti nepredvidljive. Ono što funkcionira na papiru ne mora nužno funkcionirati i u slici. Zvuk u tom slučaju može biti samo kolut za spašavanje u toj kreativnoj oluji gdje se dizajnom zvučne slike mogu iskristalizirati autorske ideje i namjere koje možda nisu bile vidljive i dovoljno izražene slikom, mogu se osnažiti odnosi među likovima, produbiti motivacije, dramaturški lukovi svakog filmskog lika. Osim montažerskog posla, javnost uglavnom, i znatnije, zanemaruje adekvatno honorirati kreativni doprinos oblikovatelja zvuka u stvaranju filmskog djela.
Radite i na Akademiji u Zagrebu, vodite odsjek za montažu, koliki je interes mladih ljudi za taj segment produkcije?
-Nedovoljan koliko bi moj odsjek i ja željeli, a opet s druge strane jasno nam je da su to realne brojke kandidata koji nam posljednjih godina dolaze u sve manjem broju. Mišljenja sam da je uzrok tome promjena diskursa i shvaćanja filmskog i audiovizualnog medija općenito, ne samo montažerskog poziva. Uzroci leže i u sve većem nedostatku fokusa, strpljenja i interesa za duže forme kao što je film. To se osjeti svake godine s novim kandidatima na prijamnim ispitima.
Međutim, kroz studij mnogi pokazuju i demonstriraju talent, razvijaju gledalački ukus koji i mene često ugodno iznenadi i podsjeti da sam možda ja ta osoba koja treba neki svježiji pristup i pogled na stvari. Ono što je ipak zadovoljavajuće i utješno je da se manje više svi naši studenti već tijekom studija otisnu u profesionalni svijet i ostvaruju zavidne rezultate i uspjehe.
Ima li s vašom profesijom posla i na stranim tržištima – jeste li ikad imali dvojbu hoćete li ostati ovdje ili poći vani?
-Imam neopisivu sreću da sam redovito angažiran po cijeloj regiji. Isto tako i van granica našeg jezičnog podneblja, pa se moji afiniteti i želje za nekim odlaskom uglavnom svode na kreativne i umjetničke izlete, te stjecanja novih iskustava. Kako je sustav europskih koprodukcija koncipiran tako da potiče međunarodne suradnje, s tim dolaze mnogi kreativni izazovi i suradnje koje stvaraju kvalitetna umjetnička djela. Ono što mene najčešće veseli je što u takvim situacijama dolazi do kulturne i kreativne razmjene, različitih perspektiva i pristupa koji obogaćuju priču i estetiku filma. Nađete se okruženi različitim kulturnim i jezičnim kontekstima u kojima učite kako balansirati različite načine izražavanja i komunikacije što bitno utječe i na ritam pripovijedanja. Tražite univerzalni jezik kojim ćete zadovoljiti različite senzibilitete a istovremeno očuvati jedinstvenost filma. Zadovoljan sam svojim profesionalnim statusom tako da ne osjećam potrebu dokazivanja negdje drugo.
Uz montažu se bavite i režijom, potpisali ste redateljski četiri filma, što vam je draže raditi, bi li se neki od tih poslova mogao nazvati više umjetničke, a drugi tehničke prirode?
-Uvijek se ugodnije osjećam kao montažer, na kraju krajeva to mi je poziv. U tom aspektu se smatram superiornijim, sigurnijim, znatiželjnijim. Oba su, po meni jednako, umjetnička i pružaju nevjerojatne kreativne mogućnosti, izazove i uzbuđenja.
I za kraj, što je za vas odlika dobrog filma, kakvi filmovi ostavljaju na vas najsnažniji dojam – poklapa li se to često ili rijetko s “ukusom” zaljubljenika u film koji se ne bave tim poslom?
-Film koji u emotivnom smislu nešto pokrene u meni, potakne me na preispitivanje vlastitih ophođenja, odnosa i životnih odluka dok mi istovremeno ponudi i originalnu autorsku viziju, pronalazi nova izražajna sredstva, probija granice filmskog jezika i sl. Volim filmove koji su i politički subverzivni u svojim idejama. Često razuvjerim ljude govoreći im kako filmove ne promatram kroz profesionalnu prizmu kao što mnogi misle, već kao svaki prosječni gledatelj koji želi osjetiti neku emociju, uzbuđenje ili proživjeti jedinstveno iskustvo nakon gledanja filma. Prokletstvo mog gledalačkog iskustva je samo u tome da s godinama postajem izbirljiviji i sve me je teže iznenaditi i oduševiti.
