Predstava je premijerno izvedena i igrana u napuštenoj i devastiranoj kasarni u Podgorici. Igrana je u prostoru kamionske garaže iz koje su kretali vojni kamioni u napad na Dubrovnik. I evo nas, 35 godina kasnije, u Kinu Sloboda. Raduje me što igramo predstavu u prostoru koji nosi to ime – kazao je redatelj nagrađivane predstave “Smrt u Dubrovniku” Petar Pejaković koja će se večeras odigrati s početkom u 19 sati u Kinu Sloboda u sklopu manifestacije ZNA-DU 2026.
Predstava je lani nagrađena kao najbolja na Marulićevim danima u Splitu, a nedavno je doživjela ovacije u zagrebačkom Teatru ITD. U Crnoj Gori je igrana desetak puta, većina gradova je ne želi – jer se bavi temom koja se u toj zemlji gura ispod tepiha – njihovim napadom na Dubrovnik 1991. Petar Pejaković je čovjek koji se hrabro i iskreno suočio s tom traumom koju je i osobno doživio.
Rođen je u Kotoru, školovao se u Rijeci, a studirao u Beogradu. Studirao je matematiku, filozofiju i kazališnu režiju koju je i završio. Kao dječak pravio je kazališne predstave u kuhinji, za baku i njene sestre. Sada pravi predstave za djecu i odrasle. Režirao je preko pedeset predstava od kojih su najbolje ispale one u kojima se kazalište bavilo društvenim promjenama. Posebno se dobro osjeća u kazališnom radu s marginaliziranim i osjetljivim grupama. Trideset godina bavi se neprekidno dramskom pedagogijom sa starima, mladima i djecom. Pokretač je više dramskih studija i kazališnih organizacija od kojih su najmanje neprimjetni KUD NIKUD i Prazan prostor. Redovni je profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
S kakvim osjećajima, možda i bojaznima dolazite sa svojom predstavom u Dubrovnik, iako je riječ o projektu koji zapravo posve razgoljuje istinu o napadu na naš grad sa strane Crne Gore?
Pomiješana su izrazito različita osjećanja. I veoma su intenzivna. Radost, strepnja, tuga, uzbuđenje, sramota… Što se mene tiče, prije svega, upitanost, odnosno briga je li uopće potrebno predstavu Smrt u Dubrovniku igrati u Dubrovniku.
Je li Vas iznenadilo što ste s ovom predstavom proglašeni najboljom predstavom lanjskih Marulićevih dana, ovacije ste doživjeli nedavno u zagrebačkom ITD-u… zašto je trajalo ovako dugo da dođete u Dubrovnik i to u Kino Slobodu… je li to za ovu predstavu adekvatan prostor?
Nisu nas iznenadile nagrade jer smo svjesni da je predstava dobra, ali to nije najbitnija stvar, posebno kada je u pitanju ova predstava. Meni je važniji njen društveni aspekt. Ne znam odgovor koji su razlozi da smo ovako dugo dogovarali izvođenje u Dubrovniku. To je pitanje za ljude u Dubrovniku. Komunicirali smo veoma intenzivno posljednju godinu i po preko različitih adresa, ali jednostavno, nije bilo dovoljno volje da prije dođemo u Dubrovnik. Kino Sloboda nije tehnički adekvatan prostor za predstavu Smrt u Dubrovniku, ali to nije previše važno. Za ovu predstavu je bitno da se igra i da je vidi što više ljudi jer ima svoju misiju. Nije u pitanju samo gledanost ili kvaliteta predstave, već, nadam se, neka vrsta ljekovitosti. Predstava je premijerno izvedena i igrana u napuštenoj i devastiranoj kasarni u Podgorici. Igrana je u prostoru kamionske garaže iz koje su kretali vojni kamioni u napad na Dubrovnik. I evo nas, 35 godina kasnije, u Kinu Sloboda. Raduje me što igramo predstavu u prostoru koji nosi to ime.
Tematika kojom se bavite i potreba suočavanja sa stvarnom prošlošću i zlom koje je iz Crne Gore krenulo s namjerom uništenja Dubrovnika, okolice i njegovih stanovnika mogla je više problema donijeti Vama u Vašoj zemlji – jeste li imali problema i koliko postoji političke volje u aktualnim okolnostima da se predstava igra mlađim generacijama …kao upozorenje i poziv na mir i besmislenost rata?
Nismo imali nekih velikih problema tokom izvođenja predstave u Crnoj Gori, a igrali smo je desetak puta u 4 grada. Ono što je veliki problem je što predstava Smrt u Dubrovniku nije dobrodošla u većini crnogorskih gradova. I što je više razloga za ovu vrstu cenzure i opstrukcije: od šovinističkih, kvazi ideoloških, politikantskih do osobnih interesa. Smrt u Dubrovniku se u Crnoj gori suočava sa mukom, jezivom tišinom. Sa ovom razornom tišinom i šutanjem se suočava i ova tabu tema u Crnoj Gori. Ona je zakopana ispod tepiha, ispod temelja domova i države, ispod grobova i života koji su besmisleno izgubili svoje živote i svoj obraz u tom napadu. Crna Gora se pravi mrtva kada je ovakva i ovakve teme u pitanju. I time doprinosi veoma aktivno svojem izumiranju.
Kad je i kako u Vama sazrela ideja da se želite pozabaviti događanjima iz 91. na ovakav način i je li ipak trebalo proteći tridesetak godina da se stvari naprave na ovakav način? Koliko kazalište i film moraju biti politički angažirani, pitam zbog ovogodišnje situacije koja se dogodila na festivalu u Berlinu gdje se nije iskazala podrška za Gazu, već su propalestinski glasovi bili odmah na “odstrjelu”…mnogi su ostali bez posla i uloga zbog toga… zašto ne reagiramo na nasilje i nepravdu u realnom vremenu? Je li to teže i je li uopće moguće?
To je za mene, prvo, osobna priča. Rodio sam se u Kotoru 1970. Majka koja je porijeklom iz Novog Vinodolskog je studirala u Dubrovniku i bila je na praksi u Boki. Otac se vratio kod svojih u Kotor nakon završenog fakulteta u Beogradu. Hrvatica i Crnogorac su se zavoljeli. Kada sam imao godinu dana oni su se rastali. Uvijek mi se činilo da nikada to nisu preboljeli. Kada je vojska prešla Debeli brijeg 91. i krenula u napad na Dubrovnik nisam mogao da povjerujem da se to dešava. Ne mogu ni danas. Za mene je Debeli brijeg koji sam prešao hiljadu puta uvijek bilo mjesto spajanja i ljubavi.
Ne smije proći trideset godina da počnemo nečim da se bavimo na valjan način, ma koji oni bio. U međuvremenu se nagomilaju laži, nemoći i nove zle namjere. Ljudska je obaveza i suština da reagira na nepravdu, ma kojom se profesijom bavio. Mi koji se bavimo javnim i veoma vidljivim poslom imamo veći prostor za to i time je ta obaveza veća. To je i individualna stvar. Ja ne smatram da svaka dobra umjetnost mora biti angažirana, ali mislim da svaki dobar čovjek mora biti društveno angažiran. Sa druge strane, smatram da umjetnost može mijenjati svijet. Tome sam svjedok svakodnevno.
Što Vam je bilo najteže čitati ili slušati u svjedočanstvima osoba s kojima ste razgovarali i na temelju kojih je nastala predstava?
Najteže mi je pala besmislenost, intimnost i dubina stradanja. U jednom od svjedočenja čovjek koji je izbjegao da ode u napada na Dubrovnik pita najboljeg prijatelja šta mu je bilo najteže u ratu. Ovaj mu odgovara, parafraziraću, da mu je najteže bilo kada je jednog dana pretresajući kuću u Konavlima iz koje su ljudi pobjegli i koja je još bila topla, pronašao u kupaonici, iza bojlera, zabijenu dječju igračku. Dijete koje je tu živjelo, nije moglo da ponese omiljenu igračku u izbjeglištvo, pa ju je sakrilo iza bojlera da je ne bi pronašli neprijateljski vojnici kada provale u njegovu kuću.
Kako ste Vi doživjeli kroz osobno iskustvo ta događanja 1991. i kako ste se tada osjećali?
Za mene su, intimno, ti događaji sa početka rata na prostorima Jugoslavije, i sve što je usljedilo, krajnje poražavajući. Veoma bolno se uvjeriš, i stalno se uvjeravaš sa kim živiš i šta je, između ostaloga, ljudska priroda. Ta količina gluposti, primitivnosti, mržnje, neljudskosti, zla … ne može, a da ne bude poražavajuća. Nažalost, stalno se tome uvjeravamo iznova, kako kod nas lokalno, tako i u svijetu.
