Atlas, gorje u Sjevernoj Africi, ime je dobilo po divu Atlasu iz grčke mitologije koji je na svojim leđima držao nebeski svod. U dva paralelna planinska lanca, proteže se od Tunisa, preko Alžira, pa do Maroka, gdje upravo u planini Toubkal dostiže i svoju najvišu visinu s vrhom Jebel Toubkal od 4167m, koji je smješten u državi Maroko.
Napisala: Diana Jurković
Nas dvije prijateljice nije trebalo puno nagovarati da umjesto egzotične destinacije za odmor izaberemo uspon na Atlas, na njegov najviši vrh Jebel Toubkal, visine 4167 metara. Željele smo prijeći “granicu”. Granicu od 4000 mnv koja u planinarskoj tradiciji razdvaja ozbiljne planinare od šetača i rekreativaca. Za dugo željeni uspon pripreme su tekle više mjeseci, kondicijski smo se pripremale uz česte odlaske u okolna brda planine kao i uz redovne treninge kod trenerice Mirne Čužić. Iako smo planinarke sa nizom ispenjanih visokih planina, ja sam članica HPD Snježnica i PD Pločno, a Vinka je članica HPD Mosor, odlučile smo na uspon krenuti sa grupom iz Sinja, agencijom Dinaric kojoj smo se pridružile u Splitu. Put je za nas započeo u Dubrovniku. U Splitu se pridružujemo veseloj, šarolikoj grupi.
Krećemo prema Veneciji odakle smo letjeli za Marrakech. Predvečer stižemo u Marrakech – ogromna košnica svjetla, prometa, ljudi, životinja i svega što čini jedan posebni ugođaj. Već na početku, svi u grupi se odlično slažemo i putovanje je obećavajuće. Ujutro spremno smo krenuli na gorje Atlas gdje smo započeli uspon. Vozač neobičan kao i sve ostalo što nas okružuje. S obzirom da je vodič ove ekspedicije procijenio našu fizičku spremnost, odlučujemo se na uspon od dva dana.
Nakon vožnje od nekih sat i pol od Marrakecha, stigli smo do živopisnog sela Imlil. Voće, haljine, nakit, hrana – sve se prodaje uz rub prašnjavog puta. Do kuće u kojoj smo spavali vodi uski puteljak između zgusnutih siromašnih kuća, ali nas je sačekalo veliko srce domaćina berbera. Hrana i spavanje u tradicionalnoj kući – posebno iskustvo. Tu nas preuzimaju lokalni vodiči koji nas moraju voditi na uspon, obavezni su zbog sigurnosti planinara. Prvi dan smo svladali preko 1500 m visinskih na stazi od preko 11km, koja vodi kroz gorje uz samu rijeku koja nas prati cijelo vrijeme. Sve to planinu čini još veličanstvenijom. Na pola puta nikad bolji ručak u improviziranom i skromnom restoranu. Putem se sklanjamo mulama koje vraćaju umorne ili “zamantrane od visine” planinare, a koje prenose stvari do planinarskog doma.
Na mjestima se staza vrlo strmo penjala do našeg planinarskog doma Toubkal na visini od 3207m. Domaćini na više mjesta cijede naranče, prodavaju vodu, suvenire, pa i hranu. Ukusnije od svega dosad. Prolazimo kroz tradicionalna berberska sela. Nakon par sati umorni stižemo do doma. Dom pun planinara, žamor i, topli osmijesi domaćina, miris hrane – neopisivo. Sve je vrlo uredno, toplo, i svakom planinaru nudi sve što je potrebno da se odmori. Hrana je nešto posebno, vjerojatno i najbolji obroci što smo ih uopće pojeli u Maroku, a sve dolazi na mulama. Nakon kratkog pokušaja sna u prostoriji sa još 20-ak ljudi iz cijelog svijeta ustajemo jako rano u noći, doručkujemo i već u tri sata krećemo kroz tamu i ledeni vjetar put zvjezdanog neba. Ispred nas samo crnilo kroz koje vidiš obrise planina i par svjetlećih “gusjenica”- grupe planinara koje također kreću prema vrhu. Na sreću, nitko nije imao većih problema s visinom i procjenjujemo da smo svi spremni za daljnji uspon.
Temperatura je ispod nule, snijega nema, svi smo dobro obučeni, pod kapama i rukavicama, ali ipak je zbog vjetra hladno, osobito kad se zaustavimo radi kratke pauze tek da se uhvati dah. Potrebno je prijeći nekih 900 m visinskih, na ukupno 3 km uspona, dakle, cijelo vrijeme je vrlo strmo. Nakon 3 sata hoda, izlazimo na greben, visina je 4000m.
Nazire se vrh, vjetar stvara sve veće probleme, uz olujne udare, treba dobro odmjeriti svaki korak. Težinu uspona ublažava pogled na surove padine Atlasa, pogled koji oduzima dah. Blizu smo cilja, međutim, jedan vrh, pa dugački zavoj, pa opet uzbrdo i evo ga, nakon 3 i pol sata hoda, stigli smo. Svi stojimo na najvišem vrhu Atlasa i Sjeverne Afrike, njegovo veličanstvo Jebel Toubkal 4167m! Predivan osjećaj i za svakoga od nas još jedan osobni uspjeh. Da bi se do cilja došlo u samo dva dana i to daleko ispred predviđenog vremena potrebna je snaga, ali i nevjerojatna volja i upornost. Rekli bi neki, išlo se preko vlastitih mogućnosti, upoznaješ sebe kako se do sada nisi poznavao, ali sve se na kraju vraća. Taj pogled u daljinu, osjećaj visine, taj dodir neba i prostranstva, ništa ne može nadmašiti, ništa ne može pokvariti. Ni vjetar, ni hladnoća, nema umora, jednostavno se sve loše zaboravlja, a to može kad prevlada osjećaj uspjeha, ponosa i neizmjerne sreće.
Ostatak putovanja iskoristili smo za mali odmor kroz veliki dio Maroka koji nas je oduševio svojom jednostavnošću i bogatstvom. Marrakech je živopisni grad koji nudi sve. U centru grada promet je kaotičan, motori, auti, kočije jure mimoilaze se ali i pješaci koji pokušavaju prijeći cestu. Grad živi 24 sata, sasvim je svejedno je li dan ili noć. Cjenkanje je njihov stil života. Na njihovim tržnicama, upornost kod cjenkanja se cijeni. Hrana je nevjerovatno ukusna, namirnice svježe a cijene više nego zadovoljavajuće i proporcionalne kvaliteti usluge. Sljedeća točka putovanja nam je bila pustinja Sahara, sama po sebi, moćna i vječna. Izlazak i zalazak sunca na dinama, karavane s devama nezaboravno su iskustvo koje nas je odvelo u neki za nas neobičan svijet, a spavanje u šatorima i tradicionalni ples oko vatre/premagičan trenutak. Kraj putovanja se približio i odlazak doma u Dubrovnik, sa željom što skorijeg povratka u magičnu Afriku .
