Da mi je netko rekao da će mi jedna sasvim jednostavna tradicijska večera ribljeg brodeta u mom domu, donijeti jedno divno poznanstvo, prekrasno putovanje, izvorno autentično iskustvo, vjerojatno mu ne bi povjerovala.
Napisala: Katija Guljelmović
U smiraju dana za trpezom, nakon večere sam se pridružila mojim divnim gošćama Mileni i Ester Montilyo. Pričali smo o tradiciji, turizmu i svemu što nas veže za to. Imale smo pregršt zajedničkih tema. Naime, Ester je dugogodišnja iskusna djelatnica u turizmu, vlasnica turističke agencije za putovanja, nastanjena u Izraelu, ali dubrovačkih korijena.
Kaže mi: Joj, što bi ja s tobom uživala u Pugliji.
Jug Italije je divan, a svi oni imaju tako divnu priču sličnu tvojoj. Nakon samo 10 minuta karte su bile kupljene i datum odabran.
Neću vam se osvrtati na povijesne i kulturne crtice 4 grada koja smo obišle. To svatko koga zanima može naći na internetu. Neću se moći ni dotaknuti svega što smo vidjeli jer to je neprocjenjivo iskustvo ali ću vam sročiti njihov pogled na turizam i kako ga oni doživljavaju i žive. I sada kada me pitate koji grad je naljepši, Matera, Trani, Arbelobello ili Monopoli, ne znam što bi vam odgovorila.
Svaki od njih priča posebnu priču koja se bazira na tradiciji.
Na izgled vam se čini da je samo to i jedino bitno.
U Italiji, točnije u Bariju, nas je dočekao simpatični Domeniko, naš vozač na ovome putovanju s kojim smo se družili svih pet dana. Imala sam osjećaj da je na lice navukao osmjeh kojeg ne može skinuti. Srdačan, umjereno znatiželjan, obučen u vestit i bijelu košulju, bio nam je baš krasna i topla dobrodošlica u Italiju. Možda sam krenula sa predrasudama poznavajući Bari kakav je nekada bio, pa mi je zato sam Bari bio ugodno iznenađenje.
Dok smo se vozili do prvog grada u naš smještaj, Maseria Il Melograno u Monopoliju, prolazili smo kroz nepregledna polja maslinika. Gledam njihove stoljetne krošnje, i pitam ga koliko su stare te masline.
Odgovara mi da su neke i preko 500 godina. Vidno sam oduševljena, a on mi nastavlja govoriti o njihovih 60 milijuna stabala u samoj Pugliji. Pa se onda pitamo kako je talijansko ulje jeftinije nego naše.
Maseria je skup starih kuća koje su nekada bile ostave za alate, kuće za radnike, štale i svi popratni objekti jednog imanja. Na impozantno imanje ulazimo kroz dugu osvjetljenu šetnicu, prolazeći kroz drvorede maslinika .
Osjećaj božanstven.
Svako stablo na imanju ima svoju tabelu sa godinom starosti. Jedna mi je posebno privukla pažnju i rekla sam sama sebi da je ujutro moram doći slikati. Ostakljena je sa sve 4 strane, a krošnja joj para nebesa.
Ujutro sam shvatila zašto je tako posebna.
1000 joj je godišta!
Neke su upola mlađe i njima se može nesmetano pristupiti, pa čak se i zavući u hrek.
Naše putovanje je obogatila vodičica Maria koja nam je bila pratnja u svim gradovima.
Zaista je prednost imati vodiča kada ste u posjetu po prvi put nekoj zemlji ili gradu.
Za drugi put vazda možete đirat sami ali neke stvari i činjenice sigurno ne bi saznali da nemate neku stručnu osobu. Marija nam je bila prekrasna mlada ženica, prava Talijanka, bogom dana.
Pitala sam je zašto su krošnje njihovih maslina toliko visoke i pokazala joj slike mojih maslina. I zaista nigdje nećete vidjeti masline da se šišaju na ombrelu k’o u nas.
Sve su im poprilično visoke. Ona kaže da se sve bere strojno i sa modernim mašinama.
Može se primijetiti da je ispod njih zemlja uredno obrađena. Na jednom imanju na kojem smo bili sam se iznenadila da imaju malo zaposlenih.
Vlasnik imanja mi je objasnio da oni sa susjednim imanjima funkcioniraju na način razmjene strojeva. Znači tri imanja imaju različite strojeve za poljoprivredu koje razmjenjuju između sebe.
Dakle, nema svatko sve strojeve nego ih posuđuju jedni od drugih kako kome treba. Našalila sam se i pitala, a što ako se nekad posvađaju?!
Ne samo da se mijenjaju sa strojevima nego se čak i dogovaraju tko koju poljoprivrednu kulturu sadi i tako po godinama. Kaže da na taj način svatko od njih ima priliku prodat svoj proizvod .
Ustvari u Monopoliju sam vidjela najviše nasada maslina. Od biljaka koje cvjetaju najčešća je bogumila, poligala i jasmin. Očito im odgovara ta toplina kamena kojim su okruženi. Ove naše bogumile na koje smo mi navikli u našem kraju gotovo da nigdje nisam vidjela.
Najčešće su kod njih pink i crvene. Mogu samo zamisliti kako je prekrasno kad su u punome cvatu.
Što se tiče maslinovoga ulja, u Pugliji vas ulje dočeka na svakoj trpezi u restoranu. Ulje im je ugodnog okusa, lagano pecka, umjerene arome.
Dala bi sebi za pravo ocijeniti ga jako dobrim.
Toliko dobrim da sam pogazila svoju užancu da sa ovakvih putovanja doma doremućam pjate, zdjele i kućne sitnice, pa sam za promjenu kupila njihove suvenire sa maslinovim ujem.
U njihovim suvenirnicama, naime, jako ćete rijetko naići na hrpe kineskih suvenira.
Suvenirnice su im dosta malene ali na svakom su kantunu i najviši izbor su rukotvorine i oslikana keramika sa motivima gradova.
Mene su zaista oduševili ti maleni ćupovi u koje stane najviše 2 deca uja za testing na trpezama. Nisam im mogla odoljeti.
Sutradan smo obišle Arbelobello.
Mali gradić, ali povijesno jako značajan. Bezbroj malih kućica (Zovu se Truli) izgledom podsjećaju na naše kućarice.
Dok su nama služile za skloniti živalj ili sakriti se od nevremena, njima su služile za život. 60 % njih je prenamijenjeno u poslovne prostore dok se u velikom ostatku i danas živi ili ih se čak iznajmljuje.
Jednu takvu smo posjetili. Dočekala nas je ponovo Maria, vremešna ženica koja u svojoj trulici drži proizvodnju lanenih potrepština i u nje možete kupiti od kuhinjske krpe do lincula pa čak i prekrivača. Jedan takav prekrivač za duplu postelju košta oko 600 eura.
Meni su bile lijepe krpe koje prodavaju skupa s domaćom pastom od pola kila i takav jedan suvenir košta 22 eura. Vrijedi te solde. Maria nam pokazuje stara vrata od kuće, drvena i teška.
Ja se nešto mislim, pa i ja imam ista ovakva na starom prekuću ali ih baš ne pokazujem. To mi samo govori koliko oni cijene “starinu “.
A čini mi se da se mi naše sramimo, a ne bi trebali. Šetajući njihovim malim uličicama između trulica vidjela sam puno oznaka da je javni prostor pod video nadzorom.
Postalo mi je jasno zašto nigdje nema papirića na podu, sve čisto i uredno. Kamere rade i nitko se ne usudi učiniti nešto nedozvoljeno.
Popodne čekam nestrpljivo.
Odlazimo na farmu Masseria La Lunghiera, gdje ćemo učiti kako učiniti mozzarelu i burratu, vidjeti njihovo gospodarstvo, kušati sir ovjenčan brojnim priznanjima i nagradama veterinarskih i gastro institucija.
Na ulazu nas dočekuju dekorirane bale sijena, koje su me vratile u djetinjstvo.
Mariangela i Enzo su bračni par koji su naslijedili maseriju od predaka .
Od 1948. godine bave se istim obiteljskim poslom. Proizvodnjom sireva, stočarstvom i maslinarstvom. Na njihovoj farmi možete kupiti nagrađivano maslinovo ulje po cijeni litra za 14 eura, dok su mješavine raznih sorti ulja čak i nešto jeftinija.
Izrada mozzarele i burrate je zaista nešto što bi svakom preporučila prilikom posjete Pugliji. Izrada mozzarele i burate je prošla iznenađujuće zabavno. Mariangela me je vodila korak po korak od samog početka, objasnila mi vrste sirišta, vrste sireva i njihovu izradu, postupak sušenja i sve ono što je potrebno da bi u konačnici dobili jedan kvalitetan sir.
Na tom smo imanju imali divan objed sa njihovim namirnicama i suhomesnatih proizvodima i domaćom pastom. Dok smo jele i degustirale njihovo kućno jelo, na drvenoj štici nam je donijela pokazati sve sastojke koje je koristila za to jelo sa sušenim telećim vratom.
I to je taj “šasak” kojega oni znaju prezentirati gostu…A mi ne znamo ili nećemo. Ne trude se imati puno vrsta sireva, ali se trude imali najbolje sireve i to je ono što bi trebalo biti primaran cilj jednog gospodarstva. Obilaskom štale sa vlasnikom, završavamo gastro đir.
Moja prijateljica Ester nam je osigurala posjet najstarijoj pekari u Materi.
Antica Casa Grotta.
Ne samo da smo posjetile tradicijsku kuću u kojoj se odvijao život prije 1700 godina nego smo imale mali tečaj izrade poznatog Matera kruha.
Kažu da je najbolji u Italiji. Sastojke nam u točnim mjerama nisu otkrili, ali jesu da u njega ne stavljaju nikakvo ulje za razliku od focaccie. U toj pekarici možete kupiti sve vrste njihovih grickalica, kruh i poznatu tradicijsku pečenu suhu papriku, crusco.
Pokazali su nam pečate od drva masline. Svaka je obitelj u povijesti imala svoj pečat da im se kruh ne bi zamijenio s tuđim .
Naime nisu svi imali mogućnost za pečenje kruha pa su pekli u jednoj kući za više obitelji. Tijekom posjeta restoranima ne zaboravite probat tradicionalne lokalne delikatese, janjetinu s ražnja, sušene crvene papričice i domaću pastu orecchiette. Sve navedeno odlično pristaje uz čašu crnog vina sorte aglianico.
To su nam vino gotovo svi preporučili. Usporedivši cijene po restoranima mogla bi reći da smo skuplji i s lošijom kvalitetom. Dakle za nas tri, objed u jako finom restoranu s preporukama, tri slijeda s bocom dobrog vina platile smo 150 eura. To je bilo medju najskupljim, a često nam je račun bio oko 110 eura.
Usluga je odlična, osoblje jako ljubazno.
Jedino što me začudilo je da pola njih ne zna gdje je Dubrovnik.
Jako mali broj ljudi kaže da je posjetio Dubrovnik.
Od mlađih ljudi gotovo nitko ne govori engleski….ne zna ili neće, nisam zaključila.
Matera je grad koji me je posebno oduševio.
Bile smo smještene u prekrasnoj palači na samom glavnom trgu. Šetale smo uskim uličicama, penjale se kamenim skalinima, otkrivale skrivena dvorišta i nenastanjene špilje uz pratnju naše vodičke Marie. Zanimljivo je da je Matera bila sasvim nepoznat grad, do polovice 20. stoljeća jer nisu imali ni vodu, ni kanalizaciju, ni struju.
Tek kad ih je UNESCO stavio 1993. na popis kulturne baštine okreću se turizmu i sve se razvija jako brzo u pozitivnom smjeru. U šetnju sam se drugi put uputila samostalno. Željela sam ujutro prije izlaska sunca u zoru sama đirati po gradu.
Tek ponegdje pokoji stranac, mirno jutro, sunce na izlasku dočarali su mi pravu sliku Matere. Male obiteljske tratorije, sa najviše deset trpeza, koje su večer prije bile preplavljene gostima sada su se odmarale. Klupe i trpeze je tek ponegdje obasjala freška zraka sunca.
Tako doživjeti grad bila je prava ljepota.
Čistači su vrijedno čistili male ulice, nigdje se ne čuje nikakva sprava za čišćenje a vozila su im na električni pogon tako da nema buke. Brojne špilje su uređene u luksuzne hotele. Kako je bilo već 7 ura tako je jedan od njih bio otvoren za doručak.
Ušla sam u predulaz, jer me je večer prije zaintrigirao ekstrerijer. Predivna kamena pila u kojoj su posađeni lopoci u vodenim kulturama djelovali su tako smirujuće. U tom hotelu možete čak rezervirati i noćenje u obližnjoj spilji koja je uređena dosta autentično ali luksuzno. Da se zaključiti da su ostavili i zadržali tu autentičnost najbolje što su mogli.
Za vrijeme putovanja obišle smo nekoliko bazilika i crkava. Osobno mi je najljepša crkva Svete Lucije u Materi i u Traniju crkva Svih Svetih koja se nalazi uz samu obalu mora.
Ispred svake crkve naići ćete na mlade ljude koji sjede u skalinima.
Neki čak konzumiraju i hranu.
Ali isto tako ćete vidjeti i redare koji obilaze i kamere koje snimaju.
Tako je to u svijetu.
U većini bazilika se plaća ulaz 3 do 5 eura, a fotografiranje je slobodno.
Za Materu kažu da je jedno od najstarijih neprekinutih naseljenih mjesta u povijesti. Zbog drevnog izgleda Matere koji podsjeća na „drugi Betlehem” brojni su religijski filmovi snimani na ulicama grada. Među najpoznatijim filmovima jest Pasija, poznatog redatelja i glumca Mel Gibsona. I zadnji dan dolazimo u Trani.
Ribarske luka poprilično velika.
Možda Trani i nije potpuno ribarski gradić, ali sam ga tako doživjela.
Bile smo smještene u hotelu u samoj luci. Ništa me ljepše nije moglo probuditi nego krikovi galebova koji se šepure na povjetarcu za krmama ribarica u 5 ura ujutro. Dirljiv prizor s funjestre. Nakon dva gutljaja kave sišla sam i dočekala prve ribarice na rivi.
U kašetama već sortirana riba, spremna za iskrcaj i prodaju. Pomalo se žamor i graja povećava, ribari se dovikuju, a kupci pristižu. Ispred svakoga ribarskog veza na rivi je postavljeni štand za prodaju ribe. To se doslovce može reći “iz mora do trpeze”.
Odmah iza mojih leđa nalazi se cijeli niz restorana i hotela, iz kojih su to jutro izlazili zaposlenici, a možda i sami vlasnici koji dolaze kupit ribu.
Od škrpina, saraka, škampa, oliganja, crneja …nema što nema. U jednom obližnjem restoranu tu smo večer željele provat ribu. Mada sam se ja odlučila za pastu s ježima, nisam falila… Savršen okus mora i đusto kuhana pasta bilo je jedno od možda najboljih jela ovoga puta.
Ono što me isto tako oduševilo je tiramusu. Oni peču sami svoje piškote, duguljaste oko 15 cm i ne moče ih u ništa.
Ali na pjatu dobijete mali vrč u kojem vam je kafa s rumom i onda s tim zalijete sami piškotu.
Maštovito!
Na kraju moj dojam je da se isplati poći pa makar i na vikend. Na putovanju najbolji gastro dojam mi je ostavio Trani. Možda zato što sam i sama ribareva kći pa me se sve zajedno jako dojmilo.
Ako me pitate gdje je bilo najljepše i najautentičnije iskustvo gdje je tradicija dočarana istinski i nepogrešivo onda je to Matera.
Kažu da je najljepša za Božić, a svi koji me poznate, znate kako ću ja jednom ponovo posjetiti bas u božićno vrijeme i vratiti se tom čarobnom gradu, bogate i zanimljive povijesti.
Ovo putovanje mi je poslao sam Bog. Ne samo da me obogatilo u turističkom i gastro smislu, nego mi je donio u moj život dvije prekrasne žene s kojima sam jednostavno “klikla”.
Sigurna sam da je ovo naše prvo, ali ne i posljednje zajedničko putovanje.
One su sada u Izraelu i već mi jako nedostaju.
