Priču o Nadimu, 39-godišnjaku koji već dvije godine živi u Dubrovniku i radi u “Čistoći”, zapisao je Denis Pavela. Evo je:
U užurbanom ritmu ljeta, kada Dubrovnik vrvi turistima, Stradun i okolne ulice odzvanjaju glazbom, smijehom i svakodnevnim šušurom, rijetko se zaustavimo i zapitamo, tko je taj koji ovaj grad i njegove ulice drži urednim i čistim. Uglavnom i ne pomišljamo na to već uzimamo zdravo za gotovo!
E pa jedan od tih tihih, ali ključnih kotačića našeg grada je Nadim, 39-godišnji radnik iz Bangladeša koji već više od dvije godine živi i radi u Dubrovniku. Njegova priča nije samo priča o poslu u gradskom poduzeću Čistoća već je to priča o hrabrosti, žrtvi, ljubavi….
Dok mi svakodnevno iza tipkovnica pišemo više-manje negativne komentare o stranoj radnoj snazi, temeljene na predrasudama, a znamo da su one majke svih zaj..a, malo tko primijeti njihov rad i koliko oni vrijede zajednici u koju su došli i to na onim poslovima koje mnogi ne žele raditi jer im je ispod časti. Nadim dolazi iz Dhake, glavnog i najvećeg grada Bangladeša. Ostavio je za sobom dom, obitelj i prijatelje kako bi pružio bolji život onima koje najviše voli, svojoj supruzi Sadiji i prekrasnoj trogodišnjoj kćerkici Nojhat. On najbolje zna koliko mu znače rijetki pozivi kući, koliko emocija stane u jednu fotografiju koju primi iz Bangladeša i koliko snova skriva u svom tihom, pomalo sramežljivom pogledu kada ga vidite na ulici sa metlom u ruci.
Kada je stigao u Dubrovnik 2023. godine, sve mu je bilo novo i nepoznato. Većina njegovih sunarodnjaka brzo se vratila kući, ali Nadim je ostao. U gradu je pronašao sigurnost, mir, dobrog poslodavca i pristojnu plaću, sve ono što u Bangladešu nije imao. Kolege su ga, kako kaže, dočekali raširenih ruku i otvorena srca.
Jedna situacija posebno mu je ostala urezana u sjećanje. Šetao je Stradunom s prijateljem, kada je ovaj shvatio da je izgubio novčanik. Kad su se nakon nekog vremena vratili na mjesto gdje su pili piće, novčanik je još uvijek bio na istom mjestu, nitko ga nije uzeo!
Iako poštuje ljude i zajednicu u koju je došao, Nadim ne zaboravlja tko je i odakle dolazi. Uči hrvatski jezik kako bi mogao bolje komunicirati, razumjeti kulturu i biti ravnopravan član društva. Obitelj mu strašno nedostaje, jednom godišnje ode kući na mjesec dana i tih trideset dana su mu SVE. Njegova želja je dovesti svoju obitelj u Dubrovnik. Želi da njegova kći Nojhat odraste u sigurnom, otvorenom i toplom okruženju, među ljudima koje je on već zavolio i oni njega.
Nadim nije sam i poput njega, mnogi strani radnici dolaze u naš Grad kako bi radili poslove koje drugi često ne žele, tiho, bez puno riječi. Oni su još jedni od onih nevidljivih kotačića društva bez kojih bi sve stalo.
Možda ih ne poznajemo po imenu, često ih i ne primjećujemo ili s njima ne razgovaramo , ali oni su tu, svaki dan, pred našim očima. Vrijeme je da ih vidimo i da im pomognemo da se uklope u našu zajednicu.
Zato sljedeći put kada prođete Stradunom, pogledajte oko sebe. Možda baš tada vidite Nadima!
