U riječkom Art kinu održana je premijera dokumentarnog filma “Kako je počela pobuna na mom otoku” redatelja Nikole Dupera.
Ovaj jedinstveni film koji govori o borbi stanovnika malog pučinskog otoka Ilovika protiv vlasti koje su odlučile uništiti mulić na najjužnijoj točki Lošinja, izgraditi golemu rivu i time onemogućiti Ilovčanima svakodnevnu komunikaciju, zasigurno nije ostavio ni jednog gledatelja bez pregršt emocija. Od samih Ilovčana koji su prisustvovali premijeri i kojima su isplivali osjećaji koje nikada neće zaboraviti, do onih koji su čuli za dijelove priče, ali nikad im nisu bili u potpunosti jasni. Redatelj Nikola Duper majstorski je složio priče mještana i originalne snimke u svima razumljivu priču za što je zaslužio pljesak brojne publike nekoliko puta. Suze, gorčina, ali i smijeh i radost miješali su se tijekom prikazivanja.
Na kraju filma redatelj je publici objasnio kako i zašto se prihvatio ove iznimno teške zadaće, a mnogi su se složili s opaskom moderatora da je cijelo vrijeme imao osjećaj da gleda ratni film! Pobjeda Ilovčana je jedinstvena, a prava pouka filma leži u slozi svih otočana. Kad pogledate ovaj film, upečatljive scene, dojmovi nakon iskrenih priča, još će vas danima pratiti i otvoriti put prema vlastitoj pobjedi – čitamo na facebooku SOS Spasimo Otok Ilovik.
O čemu se tu zapravo radi?
Mještani otoka Ilovika žele nastupom u dokumentarnom filmu ispričati kako su ostvarili svoju pobjedu nad lokalnim i državnim vlastima koje su na nezakonit način pokušale izgraditi luku Mrtvaška. U konačnici, “luka” bi onemogućila normalno funkcioniranje (uključujući odlazak u školu, liječniku itd.) i natjerala ih na napuštanje svojih domova.
Iskustvo Ilovčana može pomoći u borbi protiv hrvatske sistemske korupcije i utjecati na smanjenje broja “prividnih projekata” koji služe samo krađi i korupciji, a čine nepopravljivu štetu hrvatskom narodu, kao i našim vrednotama, okolišu, krajobrazu i bioraznolikosti.
Mrtvaška, uvala na najjužnijoj točki otoka Lošinja, od životne je važnosti za mještane otoka Ilovika, koji je od uvale Mrtvaška udaljen 10 minuta vožnje brodom. Ilovčani preko Mrtvaške, koristeći automobile, ili komunalni prijevoz kombijem, za 15 minuta vožnje dolaze do administrativnog središta Malog Lošinja.
Do uvođenja uvale Mrtvaška u funkciju, Ilovčani su do Lošinja putovali brodom preko otvorenog mora. To putovanje trajalo je 1h i 20 min, uz veliki broj neplovnih dana kroz godinu, radi čega su sve mlade obitelji morale iseliti s otoka kako bi im djeca mogla nastaviti školovanje u srednjoj školi. Uvođenjem uvale Mrtvaška u funkciju mlade obitelji dolaze na otok, a broj djece u školi u desetak godina narastao je s jednog djeteta na desetero djece.
U siječnju 2021. godine gradske vlasti mještanima Ilovika predstavljaju odluku da se luka Mrtvaška zatvara za promet zbog izgradnje nove, velike luke, a njima se u daljnje dvije godine zabranjuje prometovanje lukom! To znači da djeca više ne mogu redovno u školu, bolesni liječniku, da na Iloviku prestaje normalan život, a sve mlade obitelji moraju se iseliti.
S aspekta stanovnika otoka Ilovika, dva su bila osnovna problema projekta Mrtvaška: zatvaranje luke na dvije godine, što je značilo neminovan egzodus s otoka Ilovika, i visina buduće rive od 2 m što je pak značilo i da ubuduće, kada jednom nova luka bude dovršena, linijski brod s Ilovika i mještani Ilovika sa svojim plovilima više u tu luku neće moći pristajati.
Borba Ilovčana protiv projekta izgradnje luke trajala je gotovo dvije godine i u tom su razdoblju Ilovčani došli do čitavog niza informacija i dokumenta koji razotkrivaju brojne nezakonitosti i kaznena djela u pripremi i realizaciji projekta Mrtvaška. I ne samo to – razotkrivena je mreža suradnje i marifetluka državne, županijske i lokalne vlasti (dakle različitih i naoko protivničkih političkih opcija) u zajedničkom cilju realizacije projekta.
Nikola Duper: Atmosfera u kinu je bila izvrsna, a ja sam sretan
Redatelja filma, snimatelja Nikolu Dupera iz Župe dubrovačke smo zamolili za dojam i osjećaje kojima je pratio premijeru u kino dvorani, je li bio uzbuđen, je li imao tremu kada je njegov rad stigao “na provjeru”. Napisao nam je mali dnevnik.
Doček u Art-kinu bio je izuzetno domaćinski. Ana Šegrt nas je primila kao dugogodišnje prijatelje. S tehničarima sam provjerio kvalitetu slike i zvuka; oprema im je izvanredna, pa smo samo dotjerali neke sitnije detalje.
Nakon toga, otišli smo se počastiti u obližnji kafić “Dnevni boravak”. Tamo me direktorica kina, Slobodanka Mišković, upoznala s Igorom Bezinovićem, redateljem filma Fiume o morte. Proveli smo vrijeme u ugodnom razgovoru, no istovremeno sam bio rastrgan jer je kafić bio pun Ilovčana koji su došli vidjeti svoj film. S otoka, koji broji nešto manje od 100 stanovnika, došlo ih je više od 50 – od djece do gospođe Nives Jelich, koja će uskoro proslaviti 90. rođendan.
Dobrodošlica i susreti
Svi smo se preselili u kino, gdje nas je čekala lijepa dobrodošlica i piće po izboru. Primijetio sam da je iz Ljubljane stigao i Andrej Šubic, povremeni stanovnik Ilovika, čije je viđenje tih nemilih događaja također uvršteno u film. Srećem mnoga poznata i draga lica. Svi su sretni što napokon imaju svoj film. Osobno, bio bih sretniji da sam ih vidio tek poslije projekcije, nakon što ustanovim da im se film svidio, ali vjerujem da će sve biti u redu.
Stiže i Iva Rinčić, sadašnja gradonačelnica Rijeke, a tadašnja nezavisna vijećnica koja je mnogo učinila za Ilovčane i njihovu borbu za opstanak na Iloviku. Mnogi me pozdravljaju, sjećajući se mog prošlogodišnjeg boravka na otoku. Film još nije ni počeo, a atmosfera je već emotivna.
Trenutak istine
Napokon ulazimo u dvoranu. Voditelj predstavlja Ladislava Radoslovića, koji u nekoliko rečenica priča o borbi Ilovčana protiv Golijata i kako je film nastao.
Dolazi trenutak istine: svjetla se gase i počinje film. Sjeo sam u zadnji red, kako bih bolje vidio reakcije publike, a iskreno, ne volim ni protagonizam prvog reda.
Pedeset i osam minuta filma proletjelo je vrlo brzo, uz česte reakcije publike: malo smijeha, pokoju suzu i spontani aplauz na neke izjave. Film završava burnim aplauzom, a voditelj me poziva na pozornicu. To je taj trenutak, koji sam nestrpljivo očekivao više od godine dana. Po svemu sudeći, čini mi se da nisam razočarao.
Emocije pred publikom
Voditelj me propituje o nastanku filma, tehnici snimanja i montaži. Pita me jesam li dobro surađivao s montažerom, primijetivši potpis montaže Lorenzo di Guglielmo. Trebalo mi je desetak sekundi da odgovorim. To je trenutak kad mi se grlo stisne, riječi ne izlaze, a suze naviru. On ne zna da je to samo moj pseudonim, odabran u sjećanje na mog dragog rođaka i prijatelja Lovra Guljelmovića, kojeg je ubila srpska granata 1991. godine. Tim potpisom održavam uspomenu na tog dragog čovjeka.
Prolazimo kroz anegdote iz snimanja filma i žaljenje što je uopće potrebno snimati ih. Sve bi bilo drukčije da politika i institucije malo bolje rade svoj posao. Atmosfera u kinu je bila izvrsna, a ja sam sretan. Ovo nije samo solidno odrađen posao, već i prilika u kojoj sam stekao puno novih prijatelja.
U prvim redovima je Miha Čelar, kolega iz Ljubljane, koji je s Ilovčanima proveo mnogo vremena, pomažući svojim znanjem snimatelja, montažera i redatelja. Velikodušno mi je prepustio sve svoje snimke za ovaj film. Napokon smo se upoznali, jer smo do sada komunicirali samo telefonski.
Isto tako, prvi put srećem Željka Glasera, začetnika Međunarodnog festivala filmske glazbe i zvuka u Varaždinu. Željko je otac Ozrena Glasera, izvanredno talentiranog skladatelja, koji je besplatno prepustio korištenje svoje glazbe za film. Njegov je doprinos značajno podigao kvalitetu filma.
Tanja i ja provodimo cijelu večer sa Željkom, njegovom suprugom i nekoliko dragih Ilovčana i Lošinjana. Pričam mu kako mi je zapravo čudno gledati projekciju mojih filmova u kinu. Uostalom, ja sam samo sanjao postati snimatelj i ništa više. Sve što mi se događa čini mi se kao prekrasan san.
Život je lijep. Idemo dalje, tko zna što me još čeka! E da, treba još pročitati sutrašnju recenziju – nadam se da neće pokvariti dojam.
Pogledajte najavu filma:
https://youtu.be/9rqyV7wI3xc
