Sjedimo ispred Gradske. Ispred kazališta. S pogledom na dum Marina i njegov zlatni nos kojeg i sad dodiruje smješkajući se neka strankinja. Razgovaramo, najviše o predstavi “Kuća je prevelika, ne može se ona nosit”, pa povremeno, na brzinu obrišemo suze, pa utonemo u tišinu…
–Mirej, ostvarila si ulogu za Nagradu Hrvatskog glumišta – ponavljam se, jer sam joj to rekla već one večeri kada sam pogledala predstavu sa snažnim autorskim pečatom Romana Nikolića i Dorotee Šušak u našem teatru.
–Ali me je Romano zafrknuo, jer je ove godine nominiran u puno kategorija, pa tko zna što će biti dogodine – smješka se.
Iako je u našem Gradu teško postići ikakav konsenzus – itekako teško – oko novoostvarene uloge Mirej Stanić u predstavi “Kuća je prevelika, ne može se ona nosit”, kod nikoga nema ni natruhe dvojbe. Briljantna je! Onako krhka, snažno je, gotovo magnetski prisutna na sceni – dubinom praznine u očima, pokretima prstiju, ponavljanjem radnji… U tom uprizorenju jednog života koji nam se odvija pred očima, iz hermetičke zatvorenosti stanja demencije, u kojemu se paralelno rastače i uspomena na jedan Grad, uz Mirej koja glumi majku, snažno pristaje i Edi Jertec kao empatični sin, te čitav odlično probrani glumački ansambl.
Mirej, posljednji, “ubojiti” monolog izgovaraš publici okrenuta leđima. Kakav je osjećaj potom se okrenuti i vidjeti duboko ganutu publiku, suze u očima?
– Teško mi je to uopće opisati. Vidim i osjetim, cijeli taj tekst govorim iz svojih misli i doživljaja, a on jest o odlasku, a svi smo u životu osjetili da nam neki dragi ljudi odlaze, pogotovo kad su roditelji u pitanju… Uronjena u takve misli i osjećaje, okrenem se i susretnem s publikom i njihovim očima. I onda te preplavi osjećaj da je to – to, dijeljenje zajedničke emocije. Ali, mislim da te odlaske i gubitke svako doživljava i da će ih prije naći u svom osjećaju, nego u nekom mom tumačenju što je to i kako je to. Nije lako to proživljavati, ali ima li lakog oproštaja, gubitka i odlaska?
Kako uspijevaš prenijeti toliku emociju svaki put iznova, od prve izvedbe, pa svake sljedeće? Je li to glumačka vještina i dio zanata ili je ova predstava stvarno snažno pogodila srž onoga čime se bavi, da ti svaki put sve iznova proživljavaš kao prvi put?
– Svaki put iznova kao da je prvi put. Po tome se razlikuju i predstave. Neće svaki put biti isto. Djeluje na glumca i južina i bura i kiša i sunce. Ono što ostane zapamtljivo, a sad govorim kao glumica, je taj osjećaj. Nema tu rutine, do njega svaki put ispočetka treba doći. Nekad će on biti jači, nekad malo slabiji, ali on će biti tu. Najvažnije je da je iskren. Ako se krene glumiti, to već nije to. Iscrpljujuće nekad jest, malo je stresno za tijelo, ali to i jest posao glumca. Trebali bi, da se malo našalim, imati beneficirani radni staž s obzirom na stres koji proživljavamo, ako želimo dati emociju.
Priznaš li na kraju predstave sebi, a glumica si sad već s tridesetogodišnjim stažom, ovo je bilo dobro, ovo je bilo manje dobro, ili nađeš uvijek neki razlog da se “okitiš” lovorikama, koliko god nešto u tebi vrišti suprotno?
– Jako sam samokritična i kritična i uvijek tražim gdje sam mogla bolje. Prije ću tako prema sebi, jer mislim da je to jedini ispravan način, na lažnim lovorikama se ne može naprijed.
Kakav ti je bio rad na ovoj predstavi? Na pozornici je čitav ansambl jako suživljen.
– Uvijek kažem da je to ruka redatelja i koliko on zna ekipu koju je okupio, povezati i voditi. Često među glumcima, to je općepoznato, postoji i malo ljubomore, ne mislim pri tome ništa negativno, ali svatko je ambiciozna i htio bi napraviti najbolje što može. Štos je upravo u redateljskoj placi koja zna od svakog glumca izvući ono najbolje i sve to skupa uklopiti i povezati. Najvažnije da se među nama prenese pozitivna energija, ako to postoji među nama, to osjeti i publika.
Rad na ovakvim predstavama je, čini se, potpuno drukčije iskustvo od nekog “klasičnog”, uobičajenog postavljanja predstave ili?
– Autorski projekti su više-manje svi takvi. Tako sam radila i s Oljom Lozicom. Nismo puno autorskih projekata radili, ali oni uvijek idu iz nekih svojih priča, iz nekih svojih viđenja. Puno spremniji dođu i počinju rad na predstavi. Okvir predstave znaju unaprijed, znaju što žele, a dovršavaju u (su)igri s ansamblom. Ne dođu kao neki redatelji, površno – uzmu tekst i onda se to malo sklepa. Pritom, ako je i tekst malo problematičan, onda se neće dogoditi ništa. Žali Bože, tada para i poreznih obveznika koji plaćaju te predstave. Radije bih ih dala na nešto puno vrijednije, čime ćemo nešto reći. A postoje i one druge predstave, ako ćemo pričati o klasicima, koje nešto drugo donose, koje čuvaju neku našu baštinu, što mislim da je jako bitno i vrijedno, pogotovo naš dubrovački govor, pa raditi i Držića i Vojnovića, mislim da to trebamo kao teatar.
Ljudi s ove predstave izađu i kažu: „Mirej Stanić je wow!“. Kao da te vide po prvi put u tvom punom glumačkom potencijalu. Usidrena si u ovo naše kazalište i Grad, misliš li da si negdje drugdje mogla ostvariti karijeru koja bi bila više pod reflektorima?
– Sigurno da sam mogla. I to su me često neki moji kolege iz Zagreba pitali, da što sam se “zakopala” dole, u Dubrovnik, zašto ne idem dalje. Pri tome ne mislim samo na Zagreb, zvali su me i dalje, preko granice. Međutim, ja volim Dubrovnik i mislim da je ovdje početak svih početaka i da to treba vratit, a ovo je moj mini doprinos. Živjela sam u neko vrijeme koje nije baš bilo sklono teatru, u kazalište sam došla tek 1995. godine, onda smo prolazili sve one moguće krize, nije bilo novaca, a velika greška koja je napravljena nakon rata je bilo ukidanje mogućnosti snimanja radio drama na našoj radio postaji. “Ubili” su nekako sve. Rodila sam se u Jugoslaviji, tad sam kao amaterka probala i Ljetne igre i radila svugdje i snimala na radiju. Danas ovdje nema mogućnosti za razvijati se, niti dodatno zaraditi. Često u razgovorima kažem da kad sam bila u “Lera”, da sam više zarađivala, više sam toga umjetnički probala. Samo s Lerom sam proputovala cijelu Englesku, bila u Bolonji, bila po bijenalima… Dugo, dugo godina je trebalo proći da bi mi kao teatra negdje pokazali neku našu predstavu. U doba Mire Muhoberac, koja je bila izvrstan dramaturg, a vodila je na svoj, za to vrijeme, preintelektualan teatar – u to vrijeme je to bilo preteško za publiku koja je bila preumorna i frustrirana od rata i nesretna zbog gubitaka, mi smo napravili neke od najljepših predstava koje smo mogli napraviti. Napravili smo Sirene, Viole, onda Život je san… To su sve neke predivne predstave koja sam radila u našem teatru, no nažalost, u krivo vrijeme. Nismo tada imali publiku za to, a mislim da ih danas ponovno postavimo, da bi teatar bio pun.
Jako su bitna gostovanja, zar ne? Čini mi se da, angažmanom ravnatelja Tišljarića, koji je ujedno i redatelj, predstava Ljetnih igara “Vidi kako Lokrum pere zube” ruši rekorde u gostovanjima. Za tu ulogu si nagrađena nominacijom za Nagradu hrvatskog glumišta…
– Da, ta mi se uloga nekako “omakla”, jer je u prvotnoj podjeli nisam uopće trebala igrati. Gotovo me zapala slučajno, ali mi je bilo na njoj divno raditi. Ivana Lovrić Jović je isto Lerovica, pa smo se nakon “milijun godina” ponovno srele, pa me dopalo da moram donijeti njenu nonu na scenu…sve je bilo nekako “posloženo”.
Ali, vjerojatno je bilo i stresno za nekoga iz Grada glumiti osobu koja je živjela tu, jer su usporedbe, koliko god je riječ o umjetničkom činu, ipak neizbježne.
– Bilo je. Gospođa Brigita Masle ju je poznavala i družila se s njome. Pa mi je znala preko Straduna viknut da će doći i vidjeti kako sam napravila njenu Meri. A meni je bilo: ajme meni majko, kako ću sad to. “Izvukla” sam se, bila sam sretna što je bila jako zadovoljna. Kad čuješ od publike generalno da si ostvario dobru ulogu, to je dobro, ali je posve drukčije kad ti kaže da je dobro netko tko je poznavao tu osobu. Ne treba tome robovati, ali je ipak potrebno donijeti dušu i osobnost stvarne osobe na scenu.
Koliko su pri tome bitni dugotrajni razgovori, pa i s ansamblom, a i s kreativnim timom? Kako se u tebi rastvara uloga, lice koje glumiš?
– Meni je sve bitno. Ja volim komunicirati i s kostimografom i dramaturgom, scenografom… Sve mi to čini ulogu. S kostimografkinjom u predstavi “Kuća je velika, ne može se ona nositi”, razgovarala sam puno, bile smo svjesne da bi me svaki višak odjeće demantirao. Sve smo pojednostavnili. Još od Akademije su mi u predstavi strašno važne cipele koje nosim. Na drugoj godini Akademije radili smo Galeba, mislim da sam igrala Mašu, sve je bilo dobro. Na jednu probu na Akademiji je došla naša velika glumica Branka Cvitković i kaže ona meni: „Ma, Mirej to je sve super, ali nešto fali.“ Ja sam bila još mlada i nisam imala pojma o čemu mi govori. Sutradan je došla i donijela mi svoje cipele. Kako sam ih obukla, uloga je postala kompletna. Rekla mi je: “Eto, to je falilo“. Kad sam ja obukla te cipele, kad se dogodio drukčiji hod, tek onda se sve spojilo. Nekad kostim odmogne, a nekad pomogne. Na generalnoj probi predstave U lugu onomuj koji smo radili s Rene Medvešekom nisam imala veo kao dio kostima, a na premijeri su mi rekli da ga moram nositi. Mislila sam da ću umrijeti. Ispod se ne vidi, ne znam kako svjetlost pada, hoću li pasti na sceni, a ne “odviliti” Nalješkovićevu vilu. Sjećam se, nakon premijere sjedali smo u Lučija, mislim da sam bila s Hrvojem Ivankovićem, koji me je pitao jesam li vidjela kritiku te predstave i kako je napisano da sam probijala očima kroz veo. To mi je bila jedna od dražih kritika.
Kritika ti znači puno?
-Značila je dok su je pisali teatarski ljudi poput Dalibora Foretića. To je imalo smisla čitati.
Kao mlada glumica voljela sam takve prave kritike jer su ukazivale na ono što nisi dobro napravio, ali bi često upozorila i na ono što bi lijepo napravio. To nije bila kritika samo da se netko pljuje. Takva, prava kritika mi je uvijek draga, jer ona može izgraditi mladog glumca. Drago mi je da sam to imala, ma koliko mi nekad te kritike nisu bile po volji. Zaboljele bi me, ali su mi dale uvid na čemu trebam raditi da bih bila bolja glumica, a gluma je opet i nekakvo iskustvo. Nekad mi bude krivo, pogotovo kad se prerano hvale i napadaju mladi glumci. Treba im dopustiti i pustiti neko vrijeme.
Često kažu da u pravim predstavama, nema male i velike uloge.
– Pa, kad o tome počnem razmišljati, prvo se sjetim Arkulina kojega je Krešo Dolenčić radio na Ljetnim igrama i zazvao me da igram Milicu. Rekla sam mu da u to vrijeme idem u Egipat s mužem, ali i da sam već igrala Milicu i to s divnim Perom Kvrgićem. Pitala sam i bi li mogla igrati Milova, lice koje je Držić napisao s razlogom, na što mi je odgovorio da taj lik nema ni dvije rečenice za izgovoriti. Ustrajala sam rekavši kako to nema veze i kako ćemo sve vidjeti tijekom rada na predstavi. Pređo je igrao Arkulina i redatelj se više bavio njegovom ulogom, te baš i nije bilo vremena za nas ostale. Promišljala sam kako Arkulina treba čuvati netko poput Futa, Pređovog psa, pa da mi za ulogu i ne treba nijedna rečenica. Tako sam i ja napravila tog mog Milova. Na kraju je to ispala uloga za koju su me možda trebali nagraditi Orlandom, ali eto…
Pričaj mi malo o nagradama.
– Nažalost, sve se diktira iz Zagreba, ne znam zašto. Kako koja ekipa dođe, tako oni krenu nešto “slagati”. A mi smo toliko mala zemlja da nismo ni neki kvart u New Yorku. Šteta, to je nešto što se pogrešno radi. Nema ni dovoljno teatara, a ima jako puno glumaca. U zadnjih godinu, dvije nešto se polako počelo mijenjati, pogotovo kad su počele koprodukcije “perifernih” kazališta tipa Varaždina i Dubrovnika, ali centar kojemu se teži uvijek je Zagreb, jer se tu sve događa, pa svi idu gore, a onda većina manje-više ostane bez posla. Na kraju, dosta tih glumaca nestaju ili jedva preživljava. Fala Bogu sad se događa da žele doći mladi glumci i u naš teatar, pa smo dobili dvoje, troje mladih glumaca pred kojima je, vjerujem, velika karijera. Pa ako ostanu i samo dvije, tri godine ovdje, to nije samo usputna stanica, oni donesu nešto jako vrijedno. To mi je drago da se počelo događati. Šteta što su dosta toga u malim gradovima “ugušili”, pa nemamo više prilike snimati. Glumci ovise samo o plaći kazališta koja je mala. Onda se gradski oci bune što mi tražimo povišice i bolje uvjeta rada. Ja od sramote ne smijem reći koliko mi je plaća, a kao prvakinja sam Kazališta Marina Držića. Dubrovnik je, koliko ja znam, oduvijek bio prvo grad kulture, a onda i sporta. Nemam ništa protiv sporta, igrala sam i tenis i plivala sam, bavila se rukometom i atletikom kao dijete i mislim da je to potrebno, ali kad se predstavlja Dubrovnik i koristi za ine svrhe, onda se primarno predstavlja kao grad kulture. Bilo bi u redu i u najmanju ruku i pristojno da to tako i ostane.
Kako osjećaš te promjene o kojima sad govoriš, pa i preko te mentalne slike grada, tim više što živiš unutar zidina i ne daš se “van“?
– Ne dam se, jer mi je to ljepota življenja. Lako se skalam i dođem na probu, koliko god me puta zovu, ja sam u kazalištu za pet minuta, jer ja služim teatru, pa mi je jako bitno da sam tu blizu. Svojedobno je teatar imao svoje stanove koji su u međuvremenu izgubljeni u nepovrat, a u kojima su glumci i ekipe koje gostuju mogle stanovati, a ne da se okolo plaćaju skupi apartmani. To je bilo u doba Marina Gozzea. Ja sam promijenila devet ravnatelja – mogla bih o svakome govoriti što je dobro donio, a što loše. No, nije na meni da sudim, za to su odgovori gradski oci koji su dopustili da se neke stvari, kao ti stanovi, izgube.
Turizam nas je svih pojeo i ništa više nije važno, samo se razmišlja o tome kako i zrak prodati. A kvaliteta svega je sve lošija. Možda Dubrovnik nešto malo bolje prolazi od ostalih gradova, ali to je sve skupa prestrašeno. Uvijek je turizma bilo i moja je pokojna baba afitavala. Ali, sve nam više dolaze putnici koji nemaju pojma gdje su došli, mlade ekipe koje su se ovdje došle “nalijevati” i lomiti ovaj Grad, sve je manje onih koji bi mogli nabrojati barem pet valjanih razloga zbog kojih je prestižno biti u ovakvom gradu.
Koliko čovjek mora moći “očistiti” svoj privatni život u vremenu dok radi tako zahtjevnu predstavu kao što je bila ova posljednja? I ti si, kao i tvoj kolega Jercet doma imala jednu jako zahtjevnu obiteljsku situaciju. Je li u takvim teškim trenucima života gluma malo i izlaz iz toga, prebacivanje fokusa?
– Nije, uvijek se “iskoriste” sve životne okolnosti koje ti mogu pomoći u izgradnji neke uloge, a ako ti ne služe, nikako ti gluma ne može biti bijeg. Vraćam se na zadnji monolog u predstavi. Bila sam u situaciji u kojoj sam se neprestalno pitala o nastanku čovjeka i samom nestajanju, a onda me ova predstava povela u još dublje razmišljanje, da zaista počneš analizirati sve. Kad mi je Romano poslao monolog koji je virtuozno napisala Dorotea Šušak, prvo sam rekla da ga ne mogu naučiti. Romano me je tješio i umirivao kako imamo vremena, kako sve ono o čemu se tu govori mogu ispričati i svojim riječima…ali sve što sam probala svojim riječima, jednostavno nije štimalo. Tada sam shvatila koliko je sve napisano perfektno i besprijekorno. Riječi i rečenice koje je složila Doroteja Šušak jednostavno su mi se lijepile uz misli. Imala sam dopuštenje da riječi mogu izokrenuti, ako mi to bude potrebno, pa mi je to bila neka olakšavajuća okolnost, ali na kraju sam shvatila da Dorotea jako dobro zna zašto piše tako i da zna u kakvom ritmu piše, da piše savršeno za glumca. A, tako se prepoznaju veliki dramski pisci. A da sam kroz tekst zanjorila u svaki kamen od Komarde, do Porporele i Danača i natrag, jesam. U posljednjih nekoliko godina su mi se izdogađale neke životne situacije koje te natjeraju na propitkivanje svega, promjena, nestanaka, gubitaka, pitaš se i o ljepoti ovog grada i kamena u koji si sve uložio i onda te “odnese”. Ne pričaš više samo svoju priču nego i tuđe. Ja sam možda pola ispričala očevu priču i svašta mi je prolazilo kroz glavu… Milijun nekih dragih ljudi kojih više nema, a ostavili su neki trag… Govorim sada o poveznici demencije, bolesti i samom Gradu. Meni je sto puta kroz glavu prošao moj profesor Kesovija, grad je imao svoju filharmoniju, a on je bio vrhunski profesor violine. Oni su išli svuda po svijetu, a mi imamo danas pola orkestra. Zašto su nam to uništili i to zaboravili? Kao dijete sam imala sreću da sam radila s takvim divnim ljudima. Od obitelji Cavaliere, Kulušića i inih drugih. Imali smo vrhunske ljude u kulturi, i to je sve mic po mic nestalo i zaboravilo se. Kao da to ništa nije postojalo. I kad doživim s vrha institucija stav – prije mene potop, mene obuzme i ljutnja i tuga, jer povijest je postojala i uvijek će postojati. Ne mislim da neće biti budućnosti nakon mene, ali i ja sam dio neke povijesti. Nismo svi mogli doprinijeti onoliko koliko smo možda i htjeli, ali ja ne mogu zaboraviti ono što sam ja doživjela i proživjela. To je ono nešto što me smeta.
Misliš, lakše je uvesti ponašanje po “svojoj mjeri”, pogotovo ako ne možeš slijediti mjeru prethodnika.
– Mislim da su prethodnici došli do neke točke s koje si u prilici ti krenuti, odnosno nastaviti. Nešto najljepše što sam ja doživjela jest da te tvoj učenik preraste, a to sam ja doživjela s Romanom Nikolićem. Počeli smo tako da sam morala biti itekako strpljiva da on uopće može izgovoriti pjesmu, jer se stalno smijao, pa samo uspjeli progovoriti, da bi on sad radio takve stvari na koje sam, malo je reći, ponosna. Meni je to predivno. Pripremala sam i Roberta Boškovića, on je danas veliki redatelj opera. Zar to nije predivno? S Romanom sam ostala u kontaktu, pratila sam svaki njegov korak i bila mu podrška u nekim novim njegovim kazališnim propitkivanjima i otkrivanjima. Kad je radio “Posljedice”, zvao me je tada da radimo zajedno, jer je htio probiti led i početi raditi s profesionalnim glumcima, budući je do tada radio s naturščicima. U tim počecima u kojima je počeo sa sjajnom serijom svojih autorskih projekata, bilo je za mladog redatelja izazovno naći profesionalne glumice. Nisam dvojila niti trenutak. Nakon toga su i ostali profesionalni glumci počeli stajati s njime na sceni, da bi danas mnogi od njih bili nagrađivani za uloge ostvarene upravo s njime. Mene takve stvari i prave podrške u pravom trenutku, jako raduju.
Otkuda ta tvoja opčinjenost glumom?
– Cijeli sam se život volje igrati, bila sam nestašno dijete, malo i muškić. Voljela sam violinu i nju sam svirala, volim i životinje pa sam mislila biti veterinarka, a voljela sam se i glupirati. Ljetne igre su mi nekako ukazale neki put i kad sam otkrila Studentski teatar Lero, znala sam što želim. Kako sam bila nestašna, takva sam bila i u školi s ocjenama od 1 do 5. Iz povijesti nisam trebala imati više od dvice, ali na kraju sam imala 4. Profesor Depolo me pitao što želim biti, a ja sam rekla glumica. Dao mi je 4 i rekao da ću ja to sve i naučiti. I na kraju i jesam. Bilo je divnih profesora koji su znali promatrati djecu. I moj razrednik Soče koji je rekao mojoj mami da me pusti da miru, da sam ja umjetnica. Mene je u Lero poslala moja profesorica hrvatskoj jezika iz osnovne škole. Drugačije smo živjeli i drugačije smo se razvijali, imali smo respekt i poštovanje prema starijima. Danas te malo tko uzima za autoritet, osim mladih ljudi, poput Romana, koji te žele pitati, ali i saslušati i poslušati.
