Na mail adresu redakcije je stiglo pismo jednog našeg sugrađanina koji je napisao niz razloga zbog kojih “teška srca” i nerado napušta ovaj grad sa svojom obitelji. Njegov je sadržaj i ton i otrežnjujuć i uznemiravajući. Na kraju i oni koji ga najviše vole mogu postaviti pitanje – Quo Vadis Grade?
Pismo glasi:
Živim u Dubrovniku više od deset godina. Došao sam ovdje s nadom, željom da stvorim dom, da od ovog grada napravim mjesto za obitelj i život. Ali danas, nakon svih ovih godina, moram reći – što je dosta, dosta je. Selim se.
Cijene nekretnina su otišle u nebo. Obitelj s dvije prosječne plaće može samo preživljavati od mjeseca do mjeseca, a da pritom mora paziti da ima normalan i pristojan smještaj. O vlastitom stanu ili kući može se samo sanjati. Jedini način je da varaš, kradeš, da radiš na crno od jutra do sutra, a ni tada nisi siguran da ćeš ikada imati svoj krov nad glavom. Mladi ljudi koji su ovdje rođeni, kojima je Dubrovnik rodni grad, prolaze jednako loše. Nema svatko apartmane i vile. Nema svatko roditelje koji će mu pokloniti stan. To je zabluda onih koji tu ne žive.
Sve što bi trebalo biti jednostavno, napravljeno je tako da te iscrpi i ponizi. Za jedan običan papir šalju te s kraja na kraj grada – u jednu zgradu, pa u drugu, pa u treću – a parkinga nigdje. Ako si osoba s invaliditetom ili roditelj s djetetom u kolicima, sustav ti jasno poručuje: nisi dobrodošao.
Promet je poseban kaos. Dovoljna je sitnica na magistrali i sve stane. Stojiš, gubiš sate, a nitko nema rješenje. Motor postaje jedini izbor, a onda se moliš da te netko ne pokupi, jer vozači divljaju, a policija reagira tek kad se dogodi tragedija.
Radim u turizmu više od deset godina i vidim kako kvaliteta svakim danom pada. Politika poslodavaca je jasna: „Ako nećeš ti, ima tko hoće.” To „tko hoće” često su ljudi iz inozemstva, koji, bez obzira na volju, ne mogu gostu prenijeti duh ovog grada. Rezultat je da gosti ne dobiju iskustvo Dubrovnika, nego samo hladnu uslugu, a lokalni radnici odlaze jer im rad više nema smisla.
Cijene su postale sramotne. Pođeš prošetati Stradunom sa ženom i djetetom, sjedneš popiti sok ili pojesti sladoled i osjećaš se kao ovca poslije šišanja. Čak i kad ti daju „popust za domaće”, cijene su nepristojne i ponižavajuće.
Sve se naplaćuje i sve se zabranjuje. Dubrovnik je postao grad koji se hvali turizmom, a turiste zapravo tjera da se nikada ne vrate. I što je još tužnije – tjera i nas, svoje ljude.
Obitelji nemaju nikakvu podršku. Natalitet u prigradskim područjima je visok, ali za djecu i roditelje ne čini se apsolutno ništa. Pođi s dječjim kolicima – prepreci nema kraja. Dođe ti slobodan dan, poželiš otići na plažu, a tamo te dočeka šuma ležaljki i suncobrana. Ono malo prostora što je ostalo za obične ljude zauzeto je u zoru. Nitko ne kontrolira koncesije, nitko ne pita gdje je pravo građana na more.
Turizam je postao stroj za guljenje kože. U hotelima s pet zvjezdica, u kojima i sam radim, cijene su besmislene, a usluga jadna. Gost plati basnoslovne iznose da bi ga poslužio Nepalac ili Filipinac koji zna dvije riječi engleskog, a to su “yes boss” i “no boss”. To nije luksuz, to je ruganje. Ista ta ruganja doživljavamo i mi – završiš smjenu, poželiš popiti kavu koju platiš sa pola dnevnice.
Dubrovnik je jedno od najljepših mjesta na svijetu. Ima more, povijest, prirodu, ljude, tradiciju. Ali sve to se koristi na krivi način. Umjesto da se gradi grad u kojemu se može živjeti i raditi, stvorili smo kulisu – kulisu za brzu zaradu, kulisu u kojoj nema mjesta za običnog čovjeka. Grad je prodat, izdaje se komad po komad, i nema mjesta za običnog čovjeka. Sav sadržaj nema veze sa domicilnim stanovništvom, sve je ispumpano i zamijenjeno turističkom ponudom. Kada dođe zima motaju se kablovi, svjetla se gase i čeka se nova sezona.
Dubrovnik danas nije grad za ljude. Nije grad za obitelji. Nije grad za djecu. Nije grad za radnika. Dubrovnik danas nije ni grad za turizam, jer ovakav turizam ne vodi nikamo.
I zato odlazim. Ne jer želim, nego jer moram. Jer život se ne smije svesti na preživljavanje. A u Dubrovniku danas – sve drugo je nemoguće.
