Majka 13-godišnje djevojčice s Down sindromom, Doris Mišić je autorica teksta kojim ukazuje na važnost prihvaćanja različitosti, kroz simboliku godišnjih doba i osobnog iskustva, poticajnog teksta koji poziva na razmišljanje o zahvalnosti, toleranciji i zajedništvu.
PROVIDENCA JESENSKOG EKVINOCIJA
Jesen, svjesnost i prihvaćanje – vrijeme unutarnjeg rasta
U posljednje vrijeme često razmišljam o godišnjim dobima. Naši su preci duboko poštovali njihova značenja — svako im je bilo posebno i sveto. Imali su ritmove i običaje povezane s poljem, obredima i duhovnom ravnotežom.
Promatrali su godišnja doba kao ogledalo ljudskog života: proljeće kao mladost, ljeto kao zrelost, jesen kao mudrost i zahvalnost, a zimu kao vrijeme tišine i pripreme za novi početak. Taj se ciklus prenosio kroz stoljeća kao mudrost o ravnoteži, strpljenju i neprestanom obnavljanju života.
Kao dijete, obožavala sam ljeto — osjećaj slobode bez obaveza, beskrajno uživanje u moru s obitelji, rođacima i prijateljima. Jedini izazov bio je tiho igranje prekopodne, dok su stariji imali svoju siestu.
Par desetljeća kasnije, najdraže mi je postalo proljeće. Uz buđenje prirode, raste i osobna energija, volja za pokretom i optimizam. S prvim danom proljeća obučem različite, šarene čarape – simbolično, pomalo već i tradicionalno, obilježavajući svjetski dan osoba koje imaju 21. kromosom viška. Tada se čuju lijepe priče, uz pokoje prazno obećanje. Te slike zadrže se nakratko u svijesti ljudi, a potom izblijede pred novim vijestima.
Posljednjih godina, sve više me privlači jesen. Svake je dočekujem svjesnije i otvorenijeg srca. Nepredvidiva je – topla i hladna istovremeno. Još pod dojmom ljeta, ponekog koncerta, lijepih uspomena i slika koje čuvam za starije dane, dočekujem listopad, mjesec svjesnosti o osobama s tim istim kromosomom viška iz proljeća. Ali vjerujem da bi listopad trebao biti mjesec svjesnosti za sve ljude.
Naši su preci u ovo doba godine prakticirali “duhovne žetvene rituale” — oslobađanje starih energija i pripremu za novi ciklus rasta. Priroda se tada mijenja drastično: lišće opada, plodovi se beru. Simbolično, završava jedno razdoblje i započinje novo. Jesen nas uči da je prirodno otpustiti ono što nam više ne koristi – baš kao što stabla odbacuju lišće. Otpuštanjem stvaramo prostor za novi rast. Jesen nas podsjeća na zahvalnost za plodove svog truda, na cijenjenje onoga što već imamo te na pripremu za izazove koji tek dolaze. Ona nas poziva na introspekciju, usklađivanje unutarnje ravnoteže i svjesniji osobni razvoj. Duhovno i kulturološki, jesen nas priprema za zimski period mirovanja i obnove.
Ako u duhu jesenskih promjena razmislimo o svjesnosti – kako doživljavamo ljude koji su drugačiji od nas? Jesmo li svjesni što znači biti prihvaćen u svijetu koji sve brže sudi različitost?
Koliko zapravo razumijemo prihvaćanje? Jesmo li dobri ljudi? Dobar prijatelj, kolega, roditelj? Jesmo li prihvaćeni jer smo slični, ili zato što smo jednostavno – ljudi? Mnogi „prosječni“ ljudi, iako to ne priznaju, ponekad strepe jesu li prihvaćeni. To su kratke epizode koje brzo prođu, ali ipak zabole ako ih osvijestimo. Oni koji se ne uklapaju u nametnute standarde ljepote često su izloženi podsmijehu, ignoriranju ili savjetima za “popravak”. Ljudi različitih kultura, boje kože ili sposobnosti suočavaju se s predrasudama, iako samo žele doprinositi društvu.
Potreba za pripadanjem jedna je od temeljnih ljudskih potreba. Želimo se osjećati dijelom nečega – tima na poslu, grupe na pilatesu, prijateljskog društva. I danas nas zna zaboljeti kada poziv ne stigne ili poruka predugo ne dođe. No, to ne znači da smo slabi. To znači da želimo biti viđeni, voljeni i cijenjeni. U toj želji da nas prihvate, ponekad izgubimo svijest o vlastitoj autentičnosti. A kad izgubimo dodir s vlastitom jedinstvenošću, teško nam je prepoznati i prihvatiti tuđe.
Zato je toliko važno stvarati okruženje u kojem nitko ne mora zaslužiti prihvaćanje – u kojem ga jednostavno osjeća. Disbalans između društvenih normi i ljudske empatije presporo se mijenja.
Ali svaka pružena ruka, svaki poziv na sudjelovanje, svaka nova prilika da svi budemo dio zajednice – korak su prema društvu gdje vidimo ceste mogućnosti, umjesto prepreka. Oni koji su rođenjem “označeni” kao drugačiji često se svakodnevno penju na svoj osobni Everest. I vjerujte – osjećaju neprihvaćanje jače od većine.
Želim nam svima da ovog jesenskog ekvinocija, s promjenom ure, osjetimo providencu – tu tihu, božansku silu koja nas povezuje, mijenja i podsjeća da snaga zajedništva uvijek raste iznutra.
