Dramski program Dubrovačkih ljetnih igara ove je sezone ostvario nekoliko kvalitativnih pomaka naprijed. Još uvijek označen uspjehom prošlogodišnjeg Ekvinocija, kakav se ne događa često, ali zato više postavlja i ljestvicu očekivanja, donio je tri premijere i reprizu svih prošlogodišnjih premijernih naslova. Višegodišnji hit pučkog teatra Mara i Kata također je repriziran, a sudeći prema interesu publike, čini se da ćemo dvije popularne kundurice koje se bave aktualnim gorkim temama i izazivaju smijeh kroz suze, još dugo gledati na repertoaru Igara.
Napisala: Petra Jelača
U usporedbi s lanjskima, sve su tri ovogodišnje premijere prošle uspješno, naravno, više ili manje. Ribarske svađe Carla Goldonija u režiji Krešimira Dolenčića te prijevodu i jezičnoj adaptaciji Morane Čale, koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika, zaokružena su uspješnica, premda laka i površna pučka zabava, ali uspješno realiziran premijerni naslov koji će publika sigurno voljeti još nekoliko sezona.
Medeja Simonea Stonea i Heinera Müllera u režiji Martina Kušeja ima slabijih redateljskih mjesta, i svakako mora popraviti scenografiju te je prilagoditi ambijentu Lovrjenca, no glumačka interpretacija Helene Minić Matanić kao i izvrstan suvremeni tekst Simonea Stonea učinili su da mane ostatka glumačkog ansambla uvjetovane režijom koja je sam lik Medeje stavila u centar kao i nedovoljna povezanost s ambijentom padnu u drugi plan, pa uz dorade, prvenstveno u ambijentiranju predstave na Lovrjenac, do dogodine možemo imati puno bolju repriznu predstavu. Rast predstave do iduće sezone naročito je moguć zbog koprodukcije u kojoj sudjeluju Dubrovačke ljetne igre uz Hrvatsko narodno kazalište iz Varaždina i Slovensko narodno gledališče iz Maribora, pa će predstava imati život kroz godinu kroz i time se neminovno nastaviti razvijati. Opetovane čestitke zaslužila je Helena Minić Matanić, ovogodišnja laureatkinja nagrade Orlando Hrvatske radio televizije za dramu u naslovnoj ulozi Medeje.
Čehovljev Galeb u režiji Janusza Kice i izvedbi Festivalskog dramskog ansambla pobuđivao je velika očekivanja zbog niza razloga, u prvome redu fascinantno dobrog glumačkog ansambla, izvrsnog redatelja koji je već vrlo uspješno režirao u dubrovačkim ambijentima, te dramaturginje Lade Kaštelan s kojom često surađuje. Galeb je dobra predstava, kvalitetna, u njoj se prepoznaje Kicin detaljni, posvećeni, čisti redateljski rukopis, no ovoga se puta s tim finim ravnim linijama nešto dogodilo: postale su prelinearne, izgubile izvedbeni tempo i jednostavno umrtvile drugi dio predstave. Kako se gostovanja kroz godinu vjerujem odnose i na festivalske produkcije, i ova će imati prilike rasti, jer joj rad na redateljskom konceptu koji je u određenoj mjeri zakočio glumačku suigru najviše nedostaje. Pohvaliti svakako treba profinjenost Kicina rukopisa, izvrsne glumce koji nisu nažalost uspjeli doći do punine svoga izričaja, a za to su više nego sposobni, naročito Nina Violić u nosivoj ulozi glumice Arkadine. Najviše treba pohvaliti redateljsko-dramaturški koncept ambijentiranja predstave u klaustar benediktinskog samostana u prvome, te u stariji dio lokrumske opatije i okruženje okolnih građevina u drugome dijelu predstave. Važan je to pomak jer u tome ne uspije svaki premijerni naslov, a još uvijek se, unatoč objektivnim produkcijskim teškoćama, ambijentalnost nije prestala spominjati kao odlika produkcija Dubrovačkih ljetnih igara. Lani ju je imao Ekvinocijo, ove godine Galeb, pa se nadamo da će se niz nastaviti i dogodine barem jednom od premijernih produkcija. Što ne znači da je ne bi trebale imati sve, no uzimamo u obzir da se rast ne događa preko noći nego da se na njemu dugoročno treba raditi, iz sezone u sezonu.
Ljetne su Igre dakle, napredovale, i stvorio se povećani interes publike za predstave dramskog programa.
Što se festivalske teme žene tiče, u dramskome programu provodna tema i nije nužna, no ako je festival već ima, onda se može pokušati provući i kroz dramske naslove. Teme su jako širokog opsega, s time da se od sva tri premijerna naslova jedino Medeja može ozbiljnije promatrati kroz prizmu festivalske teme žene; jedino se ta predstava bavi ženskim pitanjem u suvremenosti. Što se Ribarskih svađa tiče, u drami postoji značajan broj ženskih likova, no ništa više od toga. Da se detaljnije pozabavimo ženskim pitanjem iz suvremene perspektive u Ribarskim svađama, naslov više ne bi bio potpuna uspješnica-došli bismo do ozbiljnih problema ženskih rodnih uloga u društvu, bez obzira što pripada žanru ne odviše ambiciozne pučke komedije koja se nesumnjivo sviđa publici.
U Galebu su ženski likovi važni, u prvome redu Arkadina i Nina, a jedna od važnijih tema je odnos majke i sina. No također, osim u najširem smislu, dakle samim postojanjem, ne tematizira ozbiljnije žene, odnosno, jednim se dijelom bavi temom žene u umjetnosti.
U širem smislu, ne nužno vezano uz sam dramski program, provodna je festivalska tema zgodna naročito za popratni program, koji je ove godine kroz program izložbi ostvario i neka zanimljiva ambijentalna ostvarenja poput instalacije u prostoru Margariti akademske slikarice Ivone Šimunović u crkvi svetog Stjepana na Pustijerni. Za izdvojiti je i dokumentarnu izložbu Dubrovačkih muzeja Žene na sceni i iza scene Dubrovačkih ljetnih igara. Svakako je atraktivan ovogodišnji festivalski dizajn koji ponajviše iznosi temu žene s motivima ‘o lijepa o draga o slatka’.
O početku na samome kraju
Ne želeći umanjiti pohvale u napredovanju ovogodišnjeg dramskog programa, morat ću se, dobrano post festum, osvrnuti na sam početak 76. Dubrovačkih ljetnih igara, na ceremoniju Svečanog otvorenja. Iz niza tehničkih razloga nisam to mogla učiniti kada je bilo vrijeme, a prilike su to ove godine doista zahtijevale. Nije sporno da je Krešimir Dolenčić važan redatelj, da je zaslužan za uspjeh Ekvinocija i Ribarskih svađa, a ne sumnjamo da će i idućih sezona nastaviti režirati na Igrama. Nije upitno ni da je prokušano dobar redatelj državnih ceremonija, kao što je bila primjerice ovogodišnja 30-ta obljetnica pobjedničke vojno redarstvene operacije Oluja. No baš zato ima veću odgovornost i nije u redu da ceremoniju Svečanog otvorenja 76. Igara koja Dubrovčanima puno znači pretvori u slijed opernih i operetnih brojeva popraćenih nesumnjivo kvalitetnom dječjom poezijom Luka Paljetka iz zbirke ‘Miševi i mačke naglavačke’. Radilo se o kvalitetno izvedenoj glazbi i opernim brojevima, te dopadljivo izrežiranim scenama mijaukanja, no zaista, nismo na otvaranju Festivala djeteta u Šibeniku niti na novogodišnjem domjenku u Zagrebu ili Beču a bome ni na Splitskom ljetu.
O tome uprava Igara treba voditi računa za dogodine kako se slični promašaji, makar potpisani i od Krešimira Dolenčića, ne bi ponovili.
Takvo što dubrovačka publika nije zaslužila i nije lijepo da kvari uspješnu sliku ove dramske sezone, kao ni dramaturgiju moga osvrta, koji je morao završiti sa samim početkom.
